A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić
4.
Kad mu je Brko skuhao kavu, smjestio se nekoliko stolova dalje od čovjeka s kajganom. Malo je nakrenuo glavu prema prozoru, da ovaj ne primijeti kako ga promatra dok jede. Čovjek nije odvajao pogled od sadržaja tanjura, kao da između dva zalogaja, dok žvače jedan, razvija strategiju drugog. Pitanje na kojem će dijelu porcije vilicom odvojiti sljedeći zalogaj bilo je za njega pitanje od velike važnosti.
Nastavio ga je promatrati. Ta ga je slika, a dijelom i topla šalica koju je obujmio dlanovima, odvraćala od prenadraženih misli koje su bezobzirno navirale. Plašio se te prijeteće navale i htio ju je još malo odgoditi. Istina, veselio se trenutku kad će otvoriti svoje mentalne kanale, kad će se prepustiti najdubljim dijelovima sebe koji su, naviknuti na gušenje, nanjušili prostor slobode. Ali, treba mu još mala odgoda. Novi život je tako djevičanski ustreptao da ga ne smije odjednom poklopiti svom težinom sebe. Može ga još malo izdaleka promatrati, mjerkati njegove neslućene mogućnosti iz zaklona, iz pozicije strpljenja uvježbavanog godinama.
Hrpica kajgane smanjivala se polako, ali neizbježno. Zabavljao se zamišljanjem što će čovjek učiniti kad pojede i zadnji zalogaj. Sigurno će ubrusom obrisati usta, odmaknuti tanjur i onda podignuti pogled. Ugledat će njega nasuprot, i vjerojatno se pitati je li ga promatrao za vrijeme jela. On će se praviti da gleda kroz prozor, a možda će i stvarno to činiti. Sad bi već trebali biti blizu Gračaca, pa bi se mogao zabaviti masivom Velebita, kućama načičkanim u dolini ili tragovima srednjovjekovnoga grada na Gradini. Znao je da je sve to tamo negdje, uokvireno prozorom, ali nije mogao odvojiti pogled od čovjeka koji jede. Njegovo uživanje u hrani bilo je poput zamršene zagonetke koju pokušava odgonetnuti.
Zadnji zalogaj neumitno se približavao iako je čovjek jeo sve sporije, kao da želi odgoditi kraj svome užitku. Kad je tanjur ostao prazan, odlomio je komadić kruha i njime pomazao masnoću prije nego ga je stavio usta. Nije obrisao usta, odmaknuo tanjur niti podignuo pogled. Samo je ustao i otišao, poput kauboja u vesternima koji odlaze s poprišta ne osvrćući se. Kajgana je postala prošlost.
Po Borgesu, vrijeme se odmah pretvara u prošlost. Sjetio se kako su on i Roko nakon predavanja iz Teorije spoznaje raspravljali o tome. I inače im je bio običaj, još od prvog predavanja na prvoj godini, prokomentirati tezu dana na putu od fakulteta do Studentskog centra, ali oko ovoga su se ozbiljno porječkali. Roko je tvrdio da prošlost postoji samo donekle, u materijalnom smislu, i da sve što smo proživjeli sudjeluje u svakom našem sadašnjem trenutku. Prema tome, prave prošlosti nema. Iskustvo se gomila i nikad ga zapravo ne ostavljamo za sobom. Prošlost postaje prošlost u pravom smislu te riječi tek u smrti, a ni onda baš u potpunosti jer ako je čovjek išta ostavio za sobom, potomke ili djela, njegova se prošlost opet produžuje na sadašnjost.
Optužio je Roka tada za duhovnu naivnost. Optužio ga je da je upisao filozofiju samo radi jezika, da bi mogao slobodnije baratati riječima i razbacivati se njima zaštićen akademskim zaleđem. Nije mu ni na trenutak želio povjerovati, čak niti pomnije razmotriti njegovu tezu o trajnom životu prošlosti koje se nemoguće osloboditi. Ostavio je za sobom skučeno djetinjstvo, obitelj u kojoj se osjećao kao da je u nju zalutao, i jedino što je želio bilo je vjerovati da je to prošlost koja ga više neće određivati. Fosilizirani perfekt kojemu je umaknuo. Uhvatio se za Borgesovu rečenicu kao pijan plota, odbacujući svaku daljnju raspravu, i da nije bilo zavičajne veze s Rokom, onog došljačkog koda koji ih je samo u zajedništvu činio jačima pred kolegama koji su rođeni negdje u susjedstvu Sveučilišne knjižnice, jedan od njih dvojice tada bi sigurno prema Studentskom centru krenuo drugim putem i kasnije, u studentskoj menzi, pravio bi se da ne poznaje onog drugog. Pitanje je bilo samo koji će od njih dvojice prvi izgovoriti onu spasonosnu uzrečicu koju je Roko formulirao kad je na prvom predavanju, vođen bliskim naglaskom, sjeo do njega, i koja je odmah zadobila status lozinke svih njihovih budućih mirenja: „Evo nas, dva Dalmatinca na privremenom filozofiranju u Zagrebu.“ Roko ju je i tada, nakon spora oko prošlosti, izgovorio prvi.
Vlak se zaustavio na peronu u Gračacu. Ovako preuređen, peron je bio živi dokaz da se vrijeme ipak pretvara u prošlost. U toj prošlosti, on nije bio popločan sivim betonskim kvadrima, niti su njegovi rubovi bili popločani crveno.
