A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić
5.
Osjetio je umor, i odlučio potražiti prazan kupe. Kad se vlak trznuo za ponovni odlazak, platio je kavu, a već nekoliko minuta poslije iza zatvorenih očiju tonuo je u prizore koje, iako ih je zamišljao godinama, nikad nikome nije priznao. Prizore s Jelenom. Kako bi ikad ikome mogao povjeriti da ima i on svoju ženu koje nema?
Volio je zamišljati kako šeće s njom uz obalu. Izula bi sandale, i njezina bosa stopala gazila bi oblutke još tople od popodnevnog sunca. Sandale bi nosila u desnoj ruci, a lijevu bi provukla uz njegov lakat, prigodno savijen tako da joj pomaže održati ravnotežu. Osjećao bi želju da se vrati i pokupi te oblutke koji su ostavljali njemu nevidljive otiske na njezinim stopalima. Baš te oblutke, koji su bili u dodiru s njezinom bosom kožom tek jedan dragocjen trenutak. Zamišljao je svoje otežale džepove prekrcane tim dragim kamenjem koje je s njom imalo neko drugo, različito iskustvo, i tiho uživao u lakoći kojom ih je nosio.
Prizor je mogao potrajati koliko god je želio. Plaža je u njegovoj mašti bila beskrajna, i nije bilo stijene, rta, završetka uvale koji bi zaustavio ili preusmjerio njihov hod. Ni oni se nisu umarali. Hodali su, zastajali da se pogledaju ili pokažu jedno drugome neki gotovo neprimjetan detalj u pejzažu koji je taj trenutak razlikovao od ostalih: pjenu na kresti vala, pluteni čep šampanjca potamnjen solju, jedro u daljini. Ona bi uvijek bila razdragana kao djevojčica, u stanju nedužnog oduševljenja koje je nastojao ne narušiti. Govorila je gotovo bez prestanka, opuštena u želji da mu se približi, a on je šutio. Šteta je bilo prekidati je. Činilo mu se da će, ako progovori, iz bijelog oblačka njezinih riječi, iz tog pamuka koji se nad njima nedužno nadvijao, grunuti neka njegova kiša koja bi sve pokvarila.
Puno se smijala. U njezin bi se smijeh tu i tamo umiješali zrikavci, galebovi, iznenadni valovi koji su u nepravilnim razmacima stizali s pučine. Pristajali su joj ti zvukovi. Kad se u njegovoj maštariji i nisu spontano događali, potrudio bi se prizvati ih. Koristio je nenametljive zvukove okruženja da joj se približi, da dotakne njezinu ruku ovješenu o njegov lakat, da je zagrljajem zaštiti od prskanja mora što im se katkad približavalo.
Zamišljao je kako mu govori posve jednostavne, lepršave rečenice. Recimo: Kad sam bila mala, bojala sam se mraka. Ili: Kad kuham, nikad ne znam koliko soli treba staviti u jelo. Njegove guste misli tim su se rečenicama razrjeđivale. Vidio je sebe kako se smije. Čudno je bilo tako gledati sebe u prizoru koji se nikad neće dogoditi, izmaštanom kao da hoće. U nelagodi od nasmijanog sebe skretao je pogled prema njoj, otkrivajući uvijek nove detalje koje prije nije primijetio. Ovaj put učinilo mu se da u šarenici njezina oka vidi sitan madež koji gotovo dodiruje zjenicu. Zagledao se u njega.
Kad je ušao kondukter, osjećao se kao da je ulovljen u nečemu nedozvoljenom. Gotovo isto onako kao kad bi Klara prekinula njegov popodnevni drijemež dolazeći mu u spavaću sobu objaviti da je skuhala čaj. Svaki dan prilegao bi poslije ručka sat-dva. Nije to bilo pravo spavanje, bilo je više izbjegavanje života. Bilo je, ustvari, vrijeme za Jelenu.
Kao da je osjećala prisutnost druge žene u njegovim mislima, Klara bi svakog popodnevna nasilno prekinula njegovo sanjarenje. Više puta pokušao joj je reći da mu nije do popodnevnog čaja, da je besmislen taj njezin ritual s kolačićima tijekom kojeg njih dvoje najčešće šute ili listaju časopise koje je ona donijela iz knjižnice – ali ona je ustrajala, pozivajući se na svoje pravo na vlastiti ritual. To joj je važno, onoliko koliko je njemu važno da svaki dan poslije ručka odspava, pa ako ona od toga ne pravi problem, ako ona tolerira njegovo odmaranje, može i on valjda s njom popiti šalicu čaja i pojesti kolačić.
Jelenu je izmislio još kao srednjoškolac, samo što nije imala ime dok nije pročitao Andrićevu pripovijetku. Kad je na drugoj godini studija kod Nietzschea naišao na preporuku kako moramo vjerovati u ono za čim žudimo i onda kad to nemamo, a možda nikad nećemo ni imati, potpuno se opustio s Jelenom. Ponekad mu se čini da je više vremena proveo s njom nego sa stvarnim ženama. No ako je u toj računici i pogriješio, u jedno je siguran – ni jedna je nije zasjenila.
Kondukter je samo provjeravao je li u Gospiću ušao netko novi. Shvatio je da je oba stajanja, i u Lovincu i u Gospiću, prespavao. Osjećao se pomalo zgužvano i prljavo, i to ga je navelo da počne razmišljati o praktičnim stvarima. Nije imao nikakav plan. Za tri sata iskrcat će se na zagrebačkom kolodvoru, a nema pojma kamo će onda. Trebao bi nabaviti nešto odjeće, pronaći smještaj, nešto pojesti, obaviti sav taj nužni napor nakon kojega će se moći opustiti i prepustiti svom unutrašnjem životu, životu ispočetka – koji je toliko dugo odgađao.
