A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić

11.

Malo prije tri sata poslijepodne iskrcao se na zagrebačkom Glavnom kolodvoru. Pokušao je dozvati u sjećanje svoje iskrcavanje iz vlaka od prije dvadeset i šest godina, onaj bivši osjećaj novog života za koji zna da ga je i tada pratio. Evo, Zagreb po drugi put postaje njegovo utočište slobode. Prvi put je, čini se, bio premlad da bi tom slobodom znao baratati pa je povratkom kući uprskao svoju veliku priliku za život u jednini. Ovaj novi, pomalo zakašnjeli osjećaj slobode navodi ga na nježnost prema gradu koji mu daje drugu priliku. Čak i taj kolodvor, otužno i prljavo mjesto na kojem se čini da svi – od beskućnika do umornih putnika – nose tugu u očima, sad mu izgleda kao Eldorado buduće sreće, mjesto gdje počinje zlatna nit novog života, koju ovaj put neće izgubiti.

Udahnuo je vonj grada punim plućima, a onda se uputio u kolodvorsku zgradu i kupio crveni Marlboro i upaljač. Krenuo je zatim prema Trgu pješice, preplavljen ljubavlju prema gradu koji mu nudi sigurnost nevidljivosti.

Usput je promatrao ljude. Zabavljao se odgonetanjem njihova cilja. Evo, žena koja mu ide ususret u velikoj je žurbi. Iz plastične vrećice viri joj poriluk – sigurno je bila na Dolcu i nije imala strpljenja čekati tramvaj pa je krenula prema Pothodniku pješice, na jedan od onih autobusa koji voze prema Novom Zagrebu. Djeluje umorno i zabrinuto, i sigurno joj ide na živce to što će njezini ukućani uskoro gladni banuti na vrata očekujući ručak koji će ona opet skuhati preko volje. Mladić na suprotnoj strani ulice sigurno je student. Zastao je ispred antikvarijata s naramkom knjiga pod rukom – vjerojatno oklijeva ući i ponuditi knjige na prodaju. Po svoj prilici nema za ručak ili za stanarinu. Možda mu gazdarica već danima prijeti da će mu otkazati stan ako ne plati zaostale najamnine.

Mladić ga je podsjetio na studentsko doba, na tulume koje je Roko nizao u zatišjima između ispitnih rokova ležernošću koja je brisala granice između završetka jednog tuluma i početka drugog. Ponekad je od tog neprestanog protoka ljudi bježao u svoju domsku sobu na Savi, više frustriran lakoćom kojom je Roko doslovno obarao djevojke s nogu nego zbog želje da se osami. Kad bi ostao, ipak bi se, nakon druge ili treće čaše vina što ga je Rokov otac zajedno s pršutima slao vjerujući da završavaju u profesorskim smočnicama, odvažio prići prijateljici njegove trenutne cure, ili nekoj stidljivoj brucošici, nesigurnoj koliko je i sam bio. Ta magličasta ljubavna iskustva, u rasponu od traljavih ljubakanja do brzinskog seksa u jedinoj spavaćoj sobi u Rokovom unajmljenom stanu – sobi koja je rijetko bila nezaključana iznutra – sad mu se čine tako dalekima kao da ih je proživio netko drugi. Sjeća se Maje, studentice povijesti umjetnosti, koja je plakala kad je doživljavala orgazam. I Tatjane, jugoslavistice, s kojom je dva mjeseca održavao labavu vezu jer ni jedno ni drugo nisu znali kako prekinuti. I asimetričnih grudi jedne crvenokose djevojke čijeg se imena ne može sjetiti. I toga kako je bezbroj puta budio Roka iz dubokog mamurluka vukući ga na predavanje ili seminar, da bi ovaj na tom seminaru baratao riječima kao da je cijelu noć proveo s Hegelom i Aristotelom osobno, a ne s gomilom studenata puštenih s lanca roditeljskog nadzora.

Mladić ispred antikvarijata očito se nije tako provodio. Ako je i proveo besanu noć, bilo je to zbog brige kako će platiti režije, ili skucati novac za skroman ručak. Mogao je zamisliti neuglednu studentsku sobu u kojoj živi, nevješto oprano rublje koje se suši na konopcu rastegnutom iznad kade i rešo na kutu radnog stola na kojem već neko vrijeme nije skuhao kavu jer je nije imao.

Zamišljanje tuđih života trenutno mu ide bolje od planiranja vlastitog.

Da netko tako promatra njega, sigurno bi pomislio da se žuri s nekim ciljem. Zapravo ga je i imao, ako se nešto tako banalno može nazvati ciljem – što prije sjesti na terasu nekog kafića kako bi uz kavu zapalio svoju prvu cigaretu nakon petnaest godina apstinencije. Taj će trenutak biti njegova mala intimna svečanost koja nikome okolo neće biti vidljiva. Za svakog prolaznika on će biti tek čovjek koji puši jednu od svojih cigareta, i nitko osim njega neće biti svjestan pravog značenja tog rituala, milijunima puta ponovljenog i potrošenog u tuđim iskustvima. Za njega, bit će to simboličan povratak samome sebi. Nepovratan povratak.

Na Cvjetnom trgu bilo je živo. Uživao je u osjećaju da ga se tuđi svjetovi ne tiču, da se nikoga ne tiče njegov život. Prolaznici su bili bez imena, nije bilo nikoga koga mora pozdraviti, nikoga tko će pozdraviti njega. Na stolu su bile novine koje može listati kad mu bezimeni prolaznici dosade. Kutija Marlbora već je otvorena, srebrna folija izvađena ispod poklopca zgužvana je u pepeljari, i čim stigne naručena kava – svetkovina može početi.

Prvi dim nije bio ni sjena ugode prvog dima redovnog pušača. No pripremio se na to. Početni gorak okus dima od kojeg su se okusni pupoljci odvikli ne može ga obeshrabriti. Koliko zna, taj problem nestaje nakon nekoliko cigareta, a ako netko na svijetu u ovom trenutku ima vremena i strpljenja, onda je to on.

Kod druge cigarete sustigla ga je misao o mladiću ispred antikvarijata. Mogao mu je pomoći, i nije mu bilo jasno kako se toga nije sjetio tada, dok je sa suprotne strane ulice nagađao o njegovu životu. Trebao je samo prijeći tu ulicu, iz jednog od džepova izvaditi novčanicu-dvije i dati je mladiću. Mogao je to učiniti bez riječi objašnjenja i produžiti dalje svojim putem, s osjećajem da je učinio dobro djelo – a palo mu je na pamet tek sada. Te njegove misli, koje cijeli život kaskaju za životom! Prave misli u krivo vrijeme – to je njegova bilanca mišljenja koja dobru misao pretvara u promašaj. Iako… zašto bi uopće mislio na druge? Možda taj mladić i ne zaslužuje pomoć. Možda je zapio novac koji su mu roditelji poslali za taj mjesec, i možda bi jednako tako uludo potrošio i njegov.

Vrijeme je da očisti svoje misli od svih drugih – i onih koje je napustio, i onih koje će tek sresti.

Na predzadnjoj stranici novina uočio je oglas za Hotel Dol. Jezerska ulica. Naziv ulice djelovao je tako umirujuće, odmah mu se svidjela pomisao da bi ondje mogao stanovati.

„Stanujem u Jezerskoj ulici“, već se čuo kako govori nekome u budućnosti. Ili, još bolje: „Živim u Jezerskoj ulici.“ Naravno, neće u hotelu živjeti dovijeka, ali za početak – pogotovo za novi početak – zvuči odlično. Zvuči kao kućica na jezeru, okružena ljekovitom tišinom šume.

Na njegovoj osobnoj karti navedena je ulica čije ime nikada nije volio. Kad bi se sad upustio u propitivanje usuda kojim ime ulice u kojoj čovjek živi utječe na njegov život, mogao bi iz svojih dosadašnjih adresa lako izvući niz uzročno-posljedičnih veza koje bi ga dovele do svojevrsnog uličnog praznovjerja. Te godine koje je proveo u Ulici hrvatskih mučenika, na primjer – one su najbolji dokaz da treba pažljivije birati adresu svoga prebivališta. Za razliku od Klare, kojoj je domoljublje alat za aktivan socijalni život u zajednici, on je tu adresu uvijek izgovarao s nelagodom. Još se sjeća užasa koji ga je obuzeo kad je ulici nakon Domovinskog rata promijenjeno ime. Osjetio se uhvaćenim u klopku, zaglavljenim na adresi koju mu je netko natovario kao težak križ kojega se nikad neće osloboditi.

Kućna adresa koju je napustio podsjetila ga je na ručak na kojem ga Klara sada očekuje. Sigurno je posuđe već na stolu, a juha na pravoj temperaturi. U ovo vrijeme on obično ulazi u kuću, a ona ga obično, čim čuje da je ušao, upozori da što prije sjedne za stol inače će se juha ohladiti. Juha će se danas sigurno ohladiti. Mora je nazvati ako ne želi da do večeri njegov nestanak prijavi policiji.

Otišao je u malu poštu na uglu Gundulićeve i Varšavske. Slušao je kako telefon – crni starinski telefon s okruglim brojčanikom na koji je Klara izuzetno ponosna – zvoni u predsoblju.

– Halo? – javila se.

Na trenutak je bio zatečen, iako je znao da je kod kuće i da će se sigurno javiti.

– Halo? – ponovila je.

– Ja sam – rekao je.

– Božo? Ti si?

– Da.

– Pa gdje si? Ručak je na stolu.

– Otišao sam – rekao je, mirno.

– Kako misliš otišao?

– Otišao. Neću se vratiti.

– Božo, gdje si?

– Nije bitno. Nisam više tu. Nemoj me tražiti.

– Božo, slušaj…

– Auto je u Splitu, na željezničkom kolodvoru. Ključ je ispod tvog sjedala.

– Božo?

Spustio je slušalicu.

S Klarom nije nikad znao biti radikalan. Ona je jednostavno navodila na pristojnost. Blagost je bilo oružje kojim ga je nesvjesno poražavala, i koje su tek ovi kilometri onesposobili. Sigurno sad stoji tamo, u njihovom do jučer zajedničkom predsoblju, još uvijek sa slušalicom u ruci, suočena s preokretom koji ne može pojmiti jer ga nije isplanirala. Iako zna da se on nikad ne bi šalio na tako okrutan način, privremeno će uvjeriti sebe da je taj poziv samo nelogična šala koja će se tijekom popodneva već nekako razjasniti i neutralizirati. Evo, sigurno će on sada banuti na vrata, i uskoro će se pokazati da je jedina šteta koju je njegovo ponašanje izazvalo ta što je juhu trebalo podgrijati. Obavit će s njim jedan poduži smiren razgovor – neće ga napadati ni optuživati, nego mu lijepo razložno objasniti kako mu takvo djetinjasto ponašanje ne pristaje. Neće mu čak ni pokazati da se bila uznemirila, jer se nije zapravo ni dospjela uznemiriti budući da se sve tako brzo razjasnilo.

Ne može reći da ga nije stisnulo oko srca pri pomisli na Klaru koja tamo u njihovom predsoblju stoji pored telefona. Njegovom zaslugom danas će se srušiti njezin svijet, ali taj obzir više ga ne smije ograničavati. Uostalom, njoj će biti daleko lakše nego njemu. On se, u godinama u kojima je mir kolotečine prirodan, mora izboriti za novi život, mora sve ispočetka, a ona će sigurno, pored svih svojih praktičnih vještina i sposobnosti, dobiti još i potporu sredine.

Znao je da će joj upravo to najteže pasti. Kad bi njegov odlazak mogao proći neopaženo, kad bi sve moglo ostati unutar njihova četiri zida, ona bi s tim već nekako izašla na kraj. No sigurno će je već sutra, nakon neprospavane noći u kojoj će bezuspješno sebi pokušavati objasniti što se dogodilo, nazvati netko iz ureda da se raspita zašto ga već drugi dan nema na poslu, a onda će slučaj postati javna stvar i u roku od nekoliko sati cijelo će mjesto secirati njihov život nagađajući što se dogodilo. U sljedećih tjedan dana posudba knjiga u Gradskoj knjižnici naglo će porasti. Dolazit će i oni koji godinama nisu čitali, i koji će morati obnoviti članstvo da bi dobili priliku izbliza promotriti nesretnicu čiji je muž bez objašnjenja otišao nakon devetnaest godina braka, a da nitko ne zna ni kamo ni zašto. U čitaonicu više neće dolaziti samo redovni rijetki umirovljenici koji tako popunjavaju dio dana i izbjegavaju trošak kupovanja novina. Dolazit će i dripci koji novine već odavno čitaju na internetu. Raširit će novine i praviti se da čitaju, a zapravo će proučavati njezino ponašanje i tražiti tragove patnje na njezinom licu. Bit će i dušobrižnika koji će joj, ne bi li izvukli kakvu informaciju, sućutno prilaziti napominjući kako je njima oduvijek bilo jasno da s njim nešto nije u redu, i kako je za nju bolje da se riješila bolesnika koji bi je, da je ostao, možda jednoga dana i golim rukama zadavio. Prišit će mu ljubavnice, opijate, alkoholizam, rastrošnost i kocku, emocionalno zlostavljanje, traume iz djetinjstva, kriminalnu prošlost i tko zna kakav sve još materijal zgražanja koji bi kod Klare trebao izazvati gnušanje nad činjenicom da je s njim uopće provela tolike godine. Ipak, daleko više od takvih, Klara će se bojati onih koji će njemu držati stranu i koji će se baviti pitanjima kakva je ona žena, ljubavnica, kuharica i domaćica. Jer da je valjala, ne bi čovjek glavom bez obzira pobjegao. A budući da je Klara nadaleko poznata po svojim kolačima, čija je kvaliteta provjerena na brojnim mjesnim svadbama i domjencima, sigurno njezina kuhinja ni vođenje domaćinstva nisu bili razlog za bijeg. Dakle, ne treba biti ne znam kako pametan da se shvati zbog čega Boži nije preostalo drugo nego pobjeći. Sigurno mu je stalno zvocala, maltretirala ga kojekakvim kućnim pravilima, a dovoljno je malo promotriti njezino uštogljeno držanje i stroge malograđanske manire pa da se zaključi da je u krevetu aktivna koliko i komad drveta. Pretpostavio je da će jadna Klara ubuduće, kad god bude morala proći pored komentatora i kritičara koji dežuraju na terasi centralnog kafića na pjaci, osjećati kako joj njihovi pogledi i prešućeni komentari razdiru utrobu, kako je seciraju do zadnjeg orgazma nagađajući o njezinim seksualnim inhibicijama.

Baš ta i takva sredina, malena sredina u kojoj svatko svakoga poznaje, bila je jedan od glavnih razloga njegova gotovo kompulzivnog odustajanja. Kao i prije dvadeset šest godina, kad je napustio tu sredinu zbog fakulteta, i ovaj je odlazak osjetio kao pomilovanje. U godinama prije studija, kad se njegov mladenački svijet nastojao oblikovati u nešto samo njegovo, osjećao je bez prestanka neizbježnu izloženost od koje je bilo nemoguće pobjeći. Kad bi, na primjer, prošao preko pjace ili rivom, on nije mogao biti tek mladić koji prolazi pjacom ili rivom – bio je „mali Božo Belamarić, onog Frane Belamarića šta ima butigu sa svićama“. Taj konkretni mladić bio je unuk one Slave koju je muž ostavio s troje djece i koja je kofer s njegovim stvarima godinu dana držala pred vratima, bio je sin šnajderice Tonke Tomaševe iz Zagore koja ima tri sestre od kojih se dvije nisu udale, i bio je brat male Ivke koja ide u osmi razred, pjeva u zboru i trenira rukomet. Gotovo svatko koga bi sreo znao je kakve su mu ocjene u školi, koju je knjigu posudio u knjižnici, koliko njegova majka naplaćuje za haljinu a koliko za kaput i što se toga dana kod njih jelo – jer ako ih nije odavao miris jela koji se širio barem do nekoliko susjednih prozora u tijesnoj uličici, netko je sasvim sigurno znao što su toga dana kupili u mesnici ili ribarnici.

Stalno se osjećao kao da je gol, u svakom pogledu raskrinkan.

I zato sada, na zagrebačkim ulicama kojima mile rijeke ljudi koji o njemu ne znaju ama baš ništa, osjeća golemo olakšanje potpune anonimnosti. Tu, gdje nema koga sresti, osjećaj slobode dobiva svoj puni smisao. To je ono što je godinama želio – biti čovjek bez igdje ikoga.