A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić

12.

Nije znao gdje je Jezerska ulica pa je do Hotela Dol uzeo taksi. Razveselilo ga je da je hotel u blizini Voltinog naselja – dovoljno udaljen od centra s kojim ga ipak povezuje tek nekoliko autobusnih postaja. Kad se iskrcao pred hotelom, na trenutak se osjetio kao da je zalutao u neku socijalističku televizijsku dramu u kojoj glavni junak, onaj s tajnom, za svoj skriveni život pronalazi mjesto na kojem ga nikome ne bi palo na pamet tražiti.

Hotel je bio malo zabačen, a zgrada tako neobičnog oblika kao da se arhitekt tijekom gradnje nekoliko puta predomišljao. Jedino što je na toj zgradi dosljedno bila je nedosljednost i asimetrija. Na pročelju na kojem je doslovce zaboravljeno da prozori kao takvi postoje, bila su troja balkonska vrata – na svakom katu po jedna – a sva tri balkona bila su različite veličine, iako za to nije bilo logičnog razloga. Dovoljan je bio jedan pogled na zgradu da pomisli kako je taj hotel, pomalo izgubljen u prostoru i vremenu, idealna scenografija za njegov novi početak koji, ruku na srce, i nije ništa drugo nego bijeg od prostora i vremena.

Hotel je i iznutra djelovao pomalo socijalistički. U predvorju su dominirale skromne plave fotelje s dva niska stolića od iverice preko kojih su bili prebačeni tamnocrveni stolnjaci. Ta mala nelogičnost sa stolnjacima u predvorju odmah je, što se njega tiče, hotelu dala dodatni šarm. Svoju sklonost nelogičnostima već godinama nije uvježbavao.

Ni recepcija nije izgledala kao prava. Djelovala je više kao neko privremeno rješenje. Razmisli li malo bolje, sve je u tom hotelu izgledalo prilično neodlučno, kao da se, u slučaju nužde, učas može prenamijeniti. Pored recepcijskog pulta, koji je slobodno mogao biti i pult agencije nekretninama ili pult u prijavnom uredu javnog bilježnika, stajao je običan uredski radni stol koji je, čini se, trebao nadoknaditi onaj dio dužine pulta koji je jednostavno nedostajao.

Čovjek na recepciji nasmiješio mu se osmijehom iz opisa radnog mjesta.

– Dobar dan. Kako vam mogu pomoći?

– Uzeo bih sobu.

– Jednokrevetnu?

– Da.

– Ostajete samo jednu noć, ili…?

– Ostajem duže, ali… ne znam još koliko.

Tek tad je pomislio da je mogao malo razmisliti o tome kako će odgovoriti na ovakva pitanja. Nije da nije imao vremena, i nije da ih nije mogao očekivati. Dojam nesigurnosti samo će izazvati nepotrebna nagađanja, a to da se netko, itko, bavi njime, zadnje je što bi sada želio. Želi samo pronaći neki oblik mimikrije koji će mu omogućiti da ostane neprimijećen.

– Ovisi o poslu. Ako sve bude u redu, ostat ću duže – dodao je da malo popravi prvotni dojam.

Recepcionar je lupao prstima po tipkovnici, malo presnažno za njegov ukus. Na metalnoj pločici pričvršćenoj za rever uniforme imao je ugravirano ime Josip.

– Molim vas osobnu – rekao je Josip.

To nije problem. Od svih stvari na svijetu, traži se baš jedina koju ima.

Pružio ju je gotovo radosno.

– Prtljaga vam je u autu? – pitao je Josip.

– Ne brinite, to ću kasnije – snašao se. Prtljagu će prvo morati nabaviti.

– Imate kakve posebne želje?

Šutio je. Nije bio posve siguran na što točno čovjek misli.

– Vezano za sobu – dodao je Josip kad je shvatio u čemu je problem. – Pogled, kat, televizor… takve stvari.

– Može televizor.

– Imamo veliki izbor programa. Kablovsku.

– Odlično – rekao je.

– Izvolite – pružio mu je ključ. – 206, na drugom katu. Jest ćete u našem restoranu?

– Jesti? – upitao je, kao da je prvi put čuo da čovjek treba jesti.

– Doručak je od 8 do 10, ručak od 14 do 16, večera od 19 do 21 – odrecitirao je Josip.

– Ne vjerujem – rekao je, jedva prikrivajući gađenje pri pomisli na hotelsku hranu. Na hranu bilo koje vrste, zapravo.

– Doručak vam je ionako uključen u cijenu sobe – rekao je Josip malo tiše, kao u povjerenju, s izrazom lica koji je odavao da on takvu priliku da se najede nikad ne bi propustio.

– Hvala vam, Josipe.

– Zovite me Joža – nasmiješio se gotovo zavjerenički, i pokazao mu gdje je stubište.

Kad mu je okrenuo leđa, osjećao je na potiljku Jožin pronicljiv pogled. Sigurno mu je sumnjiv. Netko tko uzima sobu moguće na duže vrijeme, a dolazi bez prtljage i tako nenajavljeno, bez rezervacije, mora biti sumnjiv. Joža se sigurno već svega nagledao. I preljubnika, i kriminalaca, i protjeranih muževa koji, dok ne riješe stvari sa ženom, moraju negdje spavati. Možda je on baš jedan od takvih. U viziji recepcionara Jože mogao se naći u ulozi bakinog muža Fabijana, bjegunca bez kofera. To mu je prvo palo na pamet, iako Joža možda razmišlja sasvim drukčije. Možda misli da se čovjek bez prtljage u njegov hotel došao ubiti, i možda se upravo nada da neće biti pronađen – u kadi punoj krvi ili obješen – u njegovoj smjeni.