A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić

15.

Sat vremena kasnije, kad se pješice uputio prema centru grada da kupi barem četkicu za zube, podrigivalo mu se od ćufti.

Da je kojim slučajem mačak, bio bi ovo njegov deveti život. Konačnost mu je bila jasnija nego ikad prije. Više nije mogao umaknuti osjećaju da je sve vrijeme koje slijedi, od trenutka kad se ukrcao u vlak – njegova zadnja prilika. Samo, zadnja prilika za što? Što uopće želi učiniti sa sobom i svojim životom? Nedostaju mu snovi, ciljevi, težnje. Do jučer je savršeno dobro znao što želi. Sanjao je o tome godinama, i evo ga – hoda ulicama grada u kojem ga nitko ne poznaje, ugodno sam i među drugima. Nema nikoga kome se večeras mora vratiti, nikoga kome mora polagati račune, nikoga tko će mu postavljati pitanja, nikoga tko će uzalud govoriti. Jedini zvuk koji dopire do njega, bez obzira na žamor ulice, jest zvuk njegovih gustih misli na koje se mora ispočetka priviknuti. Cilj je postignut, i to je ugodno, ali neugodno je to što cilja više nema. Čovjek bez cilja nije ništa drugo doli mješina nakrcana uzaludnim mislima. Uzaludna hrpa mesa koja podriguje.

Kad je bio dječak, stidio se svojih misli. Bile su mu teret. Bile su to misli koje izvanjskome sebi nikad ne bi pripisao. Zašto su mu dodijeljene? Zašto su se baš u njega uselile? Pitao se skrivaju li i drugi neki košmar u svojoj glavi koji, poput njega, vješto prikrivaju kako bi se mogli praviti da je sve jednostavno. Pola djetinjstva proveo je u dojmu da ima nešto što drugi nemaju, a da mu nedostaje ono što imaju svi. Nije se otad, zapravo, bogzna što ni promijenilo, osim što je u međuvremenu, ni sam ne zna kako ni kad, stekao povjerenje u neizrečeno što mu se, otkad zna za sebe, mota po glavi. Više nije ni pokušavao zamisliti nemišljenje. Mogao je zamisliti prazninu svake vrste, ali onu u glavi nikako. No, iako je stekao povjerenje u svoje misli, nikad nije stekao povjerenje u okolinu kojoj bi ih trebalo pokazati pa ih je, za svaki slučaj, zadržavao za sebe. Ono malo rečenica što ih je dijelio s drugima naučio je prilagoditi tuđim očekivanjima i odustao je pitati se što čovjek zapravo ima od misli koje dosljedno prešućuje. Pritajio se i živio – ako se to nesudjelovanje uopće može nazvati životom – praveći se da ne misli ništa više od onoga što govori pa nije ni čudo da su svi oko njega bili nemalo zatečeni kad je poslije odsluženja vojnog roka izjavio da želi studirati filozofiju.

Prije toga, imao je osjećaj da su svi zatečeni što se uopće pojavio. Kao da im je tih dvanaest mjeseci koliko je proveo u Makedoniji dalo priliku da ga do kraja izostave. Sjeća se kako se tada, kad je nakon godinu dana izbivanja prešao preko praga obiteljske kuće i susreo se s majčinim zbunjenim pogledom iz kojeg je radost izostala i očevim što-ćemo-sad-s-njim držanjem, poigravao mišlju kako izreka da nitko nije nezamjenjiv drži vodu u slučajevima kad imaš koga zamijeniti. Suvišni se ne zamjenjuju. Nepostojeći pogotovo. Dojam nepostojanja sustizao ga je i prije, ali na dan kad se vratio iz vojske definitivno je shvatio da to nije samo njegova izmišljotina, da u tom nepostojanju drugi, pa i njegovi najbliži, eto, sudjeluju do mjere koja sablažnjava.

Iste te večeri, kad se našao s Tihanom, dojam se samo još više produbio.

S Tihanom se spetljao nekoliko tjedana prije odlaska u vojsku. Njegova lajava sestra, s kojom je Tihana išla na zbor, očito joj se požalila na njegovu opsjednutost knjigama i sklonost poeziji ne znajući da će ga baš to, ta greška, u Tihaninim očima učiniti zanimljivim. U početku nije shvatio da ona u njihovu kuću dolazi radi njega, i da je on taj zbog kojega forsira labavo prijateljstvo s njegovom sestrom. Ne bi, zapravo, nikad ni shvatio, da mu sama nije rekla. Kad ni nakon nekoliko tura razmijenjenih knjiga i ploča nije shvatio da joj je zanimljiv, pozvala ga je u kino. Ne može reći da mu se sviđala, ali i te kako mu se sviđao njezin interes za njega. U toj dobi znalo mu se dogoditi da nakratko razmišlja o svom izgledu, o vanjskoj dimenziji sebe, ali tek toliko da zaključi kako se nitko ne može zanimati za njegov izduženi mršavi lik i bubuljičavo lice na kojem je potajno, očevim brijačem, s mukom svladavao vještinu brijanja. Uostalom, prezirao je sport, a cure su se zaljubljivale na tribinama mjesnog nogometnog igrališta, ili uz koševe u koje su momci iz njegove ulice nepogrešivo zabijali trice. One koje nisu padale na znoj, uzdisale su za dugokosim sljedbenicima Jima Morrisona koji su navečer na klupama u parku svirali gitaru, a u pauzama svirke iz džepova izblijedjelih traperica vadili smotuljke aluminijske folije s travom koju su bili spremni podijeliti s curama koje su napamet znale sve stihove pjesme The End. Nije ni čudo da je podlegao Tihaninom umiljavanju i da mu je njezino Kako si ti pametan! nadoknađivalo sav onaj društveni život koji mu se nije događao.

Te večeri, poslije kina u kojem se držao kao da je tamo dospio nekom greškom jer su prikazivali Flashdance a on nije uočavao nikakvu vezu između svog zbrčkanog svijeta i cure koja pokušava ostvariti svoje plesne snove – a jednako tako ni vezu između sebe i buduće studentice književnosti koja pored njega sjedi – pošli su u šetnju tijekom koje ga je ona bez najave uzela za ruku i nastavila tako hodati, kao da su to već puno puta ranije radili. Osjećao je nelagodu – Tihana je bila debeljuškasta, previše je govorila i smijala se nekom iritirajućom frekvencijom – ali i to s njom bilo je bolje od samotnih večeri uz knjigu koje su bile njegova jedina alternativa.

Kad je otišao u Makedoniju, povijest njihove veze uključivala je nekoliko nedužnih večernjih ljubakanja u parku i jednako toliko njegovih bezuspješnih pokušaja da joj dodirne grudi.

– Pisat ću ti – rekla mu je na rastanku. – Svaki dan.

– Ja ti nisam baš vješt u pisanju pisama – branio se, ne želeći preuzeti obavezu odgovaranja.

– Nema veze – ustrajala je. – Ja ću pisati tebi.

I zbilja, održala je obećanje. Na mjestu na kojem se društveni status mjeri količinom primljene pošte, ta su mu pisma priskrbila poštovanje i regruta i starijih vojnika. Bio joj je zahvalan na tome. Sam se nikad ne bi znao izboriti za dobru reputaciju u tom muškom svijetu u kojem je trebalo preživjeti cijelu godinu. Preživio ju je čitajući, izbjegavajući stvarnost, kloneći se drugih onako kako su se oni klonili njega – možda zbog pisama koja su svakodnevno stizala, a možda i zbog knjiga, od kojih su zazirali. Čini se da je baš u toj vojničkoj godini usavršio izbjegavanje života, mimikriju nepostojanja koju je kasnije dosljedno provodio većinu života.

Kad se vratio iz vojske, na klupi na kojoj su se Tihana i on prije godinu dana ljubili sad su sjedili kao stranci – udaljeni kao da je on još uvijek tamo negdje, u Makedoniji. U tom je času shvatio da su sva ona pisma bila samo njezina literarna vježba. Njoj je jednostavno trebala adresa na koju će upućivati svoje književne pokušaje, a on joj je u tu svrhu dobro poslužio. Momak koji je pročitao toliko knjiga mogao bi joj potvrditi njezin književni talent, na primjer.

Nije joj smetalo što joj nije odgovarao na pisma, ali sad joj je smetalo što su očekivane pohvale izostale.

– Jesu li ti bila lijepa moja pisma? – pitala je, kad je shvatila da ih on neće sam pohvaliti.

Što da joj kaže?

Dragi Božo,

evo ti opet pišem. (Da? Ne bih primijetio da nisi to naglasila.) Ovdje ti nema ništa novoga. (Kao da je ikad i bilo!) Ovo je moje 143. pismo tebi, i ne smeta mi što mi ne odgovaraš. (Vjeruj, bolje je za tebe da ti ne odgovaram!) Obećala sam da ću ti pisati svaki dan, a ja obećanja održavam. (Nisi li istu ovakvu rečenicu već napisala u… 126. i 131. pismu?)

Danas je uvala izgledala prekrasno. (Aha, sad ide onaj nategnuti lirski element!) Šetala sam uz obalu i promatrala valove koji su se razbijali u plićaku i prskali mi bosa stopala. (Ovo si vjerojatno pokupila u šund-romanu iz „Bazara“!) Mislila sam na tebe, na nas. (Red pejzaža, red ljubavi…) Nedostajat ćeš mi još 217 dana, zaključila sam. (A ja ću još 217 dana svakodnevno dobivati jedno pismo viška?) No i to će proći. (Nadam se da si i sama prolazna!) Tješi me to što ti svaki dan dolaze moja pisma. (Mene ne!) Zbog njih me nećeš moći zaboraviti. (Možda ću te zaboraviti baš zbog njih.)

– Lijepa su ti pisma – lagao je, u nadi da će mu to prokrčiti put do njezinih grudi. Nakon godinu dana epistolarne torture zaslužio je valjda malo uzbibane djevojačke mekoće od koje bi dugmad na njezinoj košulji najradije popucala.

– Zbilja? – produžila je pitanje, intonacijom iz koje je bilo očito da joj lijepa su ti pisma nije dovoljno.

Nije se mogao sjetiti ni jednog dodatnog atributa kojim bi potkrijepio navodnu ljepotu njezinih pisama. Jedini atributi koje je u tom trenutku imao na umu bili su njezini ženski. Ta vojnička godina, tada mu je definitivno postalo jasno, učinila je od njega potencijalnog muškarca, definirala mu nagone, oslobodila ga krivnje zbog požude za ženskim tijelom i očvrsnula u namjeri da ga se dočepa. Bio bi joj spreman reći bilo što, i najbezočniju laž, samo da osjeti kako mu njezine dojke kipte u šakama – ali bez obzira na sve knjige koje je pročitao, na sav svoj kipteći vokabular, nije mogao smisliti ništa zbog čega bi Tihana pomislila da joj je grudnjak sada suvišan. Samo je neuvjerljivo potvrdio prethodnu laž.

– Lijepa su – rekao je, privijajući se uz nju ne bi li ruci prebačenoj preko njezinog ramena dao priliku da naizgled nehajno spuzne na njezino poprsje.

Vjerojatno ga je gledala pogledom punim iščekivanja, nadajući se da će joj reći kako u životu nije čitao nešto ljepše od njezinih pisama – ali on to nije mogao vidjeti jer se njegov pogled usidrio u dekolteu, od kojeg nije mogao odlijepiti ni oči ni grešne misli.

– Misliš da bih ih mogla jednom objaviti u knjizi?

– U knjizi?!? – zgrozio se, toliko poražavajuće spontano da ga je ta reakcija nepovratno diskreditirala u njezinim očima.

Naglo je odmaknula njegovu ruku koja se upravo bila približila desnoj dojci, i uvrijeđeno ustvrdila:

– Ti misliš samo na jedno. Isti si kao i ostali!

To mu je bio gotovo kompliment. Zapravo je očajnički želio biti kao ostali, kao svi oni momci s igrališta koji navečer prije izlaska, za svaki slučaj, u džep stavljaju prezervativ.

Otrčala je u suzama, vjerojatno s osvetničkim mislima kako će ga jednom, na velikoj promociji svoje knjige u njihovom rodnom gradu, ignorirati kao da se nikad ranije u životu nisu sreli. Kad joj pruži njezinu knjigu na potpis, s prezirom će ga upitati Kako se zovete? i onda će mu biti neopisivo žao što se nije divio njezinom talentu dok je još imao priliku.

Ostao je sjediti na klupi još neko vrijeme, misleći kako sad opet mora ispočetka, s nekom drugom, voditi nategnute razgovore o književnosti ne bi li je svojim intelektom ošamutio dovoljno da mu dopusti pristup njezinom tijelu.

Ipak, nije morao poduzimati taj napor. Kad ga je za jedne popodnevne žege majka poslala da susjedi Mirandi, ženi pomorca, pomogne premjestiti namještaj u spavaćoj sobi, nije ni slutio da će taj namještaj postati scenografija njegovih prvih seksualnih užitaka. Tridesetdvogodišnja susjeda odmah mu je, bez uvijanja, dala do znanja zašto je za pomoć oko namještaja izabrala baš njega, pa su cijelog tog ljeta prije njegova odlaska na studij, kad se više nije imalo što premještati, po namještaju premještali svoja oznojena tijela.

Mirandu nije zanimala ni književnost ni filozofija, niti ju je zanimalo što mu se, osim požude, mota po glavi. Brzo je shvatio da je najpametnije svoj stidljivi unutrašnji svijet ostaviti pred njezinim vratima. Ulazio je k njoj samo tijelom koje dolazi po svoje lekcije muškosti, boreći se i sa stidom zbog dobne razlike i sa strahom da će se njezin muž nenajavljeno vratiti s plovidbe ili da će njegova majka shvatiti što se događa. No Miranda se nije bojala ničega. Raspolagala je svojim pravom na užitak kao da svijet okolo ne postoji, kao da taj užitak mora pojasniti i drugima. Njemu ga je cijelo ljeto bestidno pojašnjavala pa zahvaljujući njoj te jeseni nije otputovao na studij kao dječarac kojemu je žensko tijelo samo nedosanjani san i nepoznanica.