A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić
16.
Sve bi bilo drukčije da nema te vražje konačnosti, da nam nije samo određeno vrijeme na raspolaganju. Moglo bi se lijepo odgađati, sve ostavljati za neku neodređenu budućnost koje ima koliko ti srce poželi.
Ta prokleta odgovornost da moramo nešto učiniti sa svojim životom – to u čovjeku izaziva tjeskobu i tjera ga da o sebi misli kao o gubitniku koji trati poklonjeno vrijeme. Što ima loše u tome da je nečija životna misija tek promišljanje života, o kojem ne postoji nikakav dokaz? Zašto bi se sve moralo materijalizirati i podijeliti? Siguran je da su, primjerice, najljepši stihovi oni nikad ispisani, da su misli najtiših ljudi najglasnije. Ako je čovjek dovoljno nepretenciozan da zna da ništa njegovo neće promijeniti svijet, da riječima neće izazvati tektonske pomake ni u čijem životu, zar nije šutnja najpošteniji mogući izbor?
Ni sam ne zna koliko je hodao, samo je u jednom trenutku primijetio da se povećao broj ljudi koje susreće. Već su ga boljele noge, ali to mu je pomoglo da se osjeća živim, da svrne pozornost sa svog prezaposlenog mozga koji se bavi uzaludnim mislima na tijelo za koje se mora pobrinuti. Mora kupiti četkicu za zube, pribor za brijanje, donje rublje i barem nešto rezervne odjeće. Taj plan zaposlit će njegov mozak drugim temama, a to ga je učinilo gotovo radosnim. Bit će to nova iskustva, toliko različita od dosadašnjih. Posegnuo je u jedan od unutrašnjih džepova kaputa, tek toliko da opipa podeblji bunt novčanica, jedan od onih koji su mu, uostalom, i omogućili egzistencijalni turizam u koji se upustio.
Prije četiri mjeseca, kad je na ostavinskoj raspravi nakon majčine smrti shvatio da je naslijedio dovoljno novca da kupi zemljište na nekom otoku ili umirujući paket rastućih dionica, nije u prvi mah pomislio da bi mu taj novac mogao u život donijeti neku bitnu promjenu. Razmišljao je samo o tome kako se majčina cjeloživotna štedljivost materijalizirala, ali nije se mogao osloboditi osjećaja apsurda takvog načina življenja. Čemu uopće služi odricanje ako ne vodi nekom obilju u kojem će onaj tko se odriče na koncu bar malo uživati? Kad nije bila nagnuta nad šivaćom mašinom ili nad rubljem koje je, da uštedi na struji, prala na ruke i kad je već odavno imala perilicu, majka je bila nagnuta nad svojom bilježnicom u koju je pomno zapisivala svaki potrošen ili ušteđen novčić. Svoj kućni proračun štednje dotjerala je do savršenstva i nije bilo šanse da kupi neznatno skuplji sapun ili šećer samo zbog toga što je po jeftiniji trebalo ići nekamo dalje od najbliže trgovine. U njezinu sustavu izbjegavanja trošenja najzanimljivije je bilo to da u kući nikad ničega nije nedostajalo. No ako je trebalo provesti dva sata razdvajajući troslojne salvete s ciljem da se od jedne naprave tri, ona nije žalila vremena ni truda. Uz takve majčine potrošačke navike, novac koji se zatekao na njezinu računu nakon smrti nije ga trebao osobito iznenaditi, pogotovo jer je posljednjih deset godina, nakon što je oca iznenada odnio infarkt, iznajmljivala prizemlje obiteljske kuće trgovcu koji je dućan sa svijećama prenamijenio u suvenirnicu. Budući da ni mirovinu nije uspijevala potrošiti, cijela se najamnina godinama slagala na ušteđevinu koja je već u trenutku očeve smrti očito bila pozamašna, kad su i on i sestra naslijedili to što jesu.
Kad ga je Klara mjesec dana nakon ostavinske rasprave upitala je li razmišljao o tome što će učiniti s naslijeđenim novcem, još uvijek nije imao nikakvu ideju o tome. Znalo mu je proći kroz glavu kako bi bilo lijepo imati kućicu na otoku, ali u kombinaciji s Klarom promjena mjesta ne bi mu donijela ništa nova. Njihova dosadna kolotečina samo bi se premjestila drugamo. Klara bi samo u nekoj drugoj kući pravila iste kolačiće, inzistirala na popodnevnom čaju, štedjela, satima peglala i prešućivala bitno. On bi u nekoj drugoj kući jeo njezine kolačiće, pio popodnevni čaj, listao novine i šutio. Navečer bi legli u sličan krevet, on malo ranije da može zaspati prije nego i ona legne, ona malo kasnije jer bi u kuhinji ostala obaviti nešto neodgodivo kako bi izbjegla dolazak u spavaću sobu dok je on još budan. Bila bi to ista predstava, samo s malo drukčijom scenografijom – i ništa više.
On nije imao ideju što će s naslijeđenim novcem, ali Klara jest. Kad je bila sigurna da on ništa neće predložiti, pokazala mu je, crno na bijelo, svoju zamisao. Ulože li dio novca u obnovu obiteljske kuće njegovih roditelja, mogli bi je iznajmljivati turistima, a uloženi novac vratio bi im se za pet-šest godina, čak i ako prihod od najamnine budu dijelili s Ivkom, koja ima pravo na polovicu kuće.
– Ne znam, morao bih o tome razgovarati sa sestrom – rekao je tada Klari, odgađajući odluku. Nije mu se još odlučivalo o tome.
– Evo, ja sam sve izračunala – rekla je Klara živahno i donijela izračun uredno ispisan na trgovačkom papiru.
Kad je vidio te stupce brojki, specifikaciju troškova koja je uključivala ne samo iznos njihova ulaganja u obnovu kuće, nego i iznos koji je trebala uložiti njegova sestra, te pregled petogodišnje sezonske najamnine podijeljen na dva jednaka dijela, obuzeo ga je tihi bijes. Zamislio je Klaru kako tijekom zatišja u knjižnici naziva majstore i arhitekte raspitujući se za cijenu radova, kako njemu iza leđa planira što će učiniti s novcem koji su njegovi roditelji, odričući se i onoga bez čega se može i onoga bez čega se baš i ne mora, uštedjeli za svoju djecu. Osjećao je prema tom novcu strahopoštovanje i činilo mu se da bi jedino ispravno bilo nikad ne posegnuti za njim – a eto, njegova žena, i sama opsesivno štedljiva kao da je zanat izučila kod njegove majke, planira što će s tim novcem, ne spominjući vlastiti ušteđeni novac koji je otkinula od njihovih vlastitih užitaka – koji je još besmislenije čuvati jer nemaju čak ni djecu koja bi ga naslijedila. Jedino što ga je u tom trenutku spasilo od izljeva bijesa bila je svijest o tome da je Klara čak i to neumjesno planiranje odradila u takozvanoj najboljoj namjeri. Htjela ga je, u to nema sumnje, kao i uvijek, poštedjeti napora razmišljanja o praktičnim pitanjima. Kao i u svim drugim takvim pitanjima, ona je samo podmetnula svoja leđa, uložila svoje vrijeme, svoju snalažljivost i smisao za organizaciju – da se on ne bi morao time zamarati.
Samo ju je zamolio da ne razgovaraju o tome. Nije joj rekao što osjeća, nije povisio glas. Namrgodio se i zatvorio u svoju ljušturu do koje Klara nikad nije ni pokušavala doprijeti. To je smatrala svojom najvećom vrlinom. Kad bi primijetila da ga nešto muči, da mu nije do razgovora, da se zatvorio – ona bi ga jednostavno ostavila na miru i čekala da ga prođe. Pritom je bešumno obavljala svakodnevne stvari kao da je sve u redu, a poslije mu nikad ne bi prigovarala niti tražila priznanje za svoje strpljenje.
– U redu, ne moramo razgovarati o tome dok ti ne budeš želio – rekla je i tada, s razumijevanjem koje ga je već ozbiljno iritiralo. Razumijevanjem koje nije bilo ništa drugo nego puko nerazumijevanje. Već je toliko puta poželio da mu kaže nešto uvredljivo, nešto što bi mu omogućilo da se naglas razbjesni i što bi opravdalo bujicu nezadovoljstva koju je sve teže kontrolirao.
Izašao je u šetnju najmračnijim dijelom parka uz obalu i, poput uvrijeđenog djeteta, psovao sebi u bradu. Mislio je kako bi mu dobro došla cigareta pa je mrzio sebe jer nema petlje zapaliti, mrzio Klaru i njezine izoštrene senzore za detektiranje pušenja, mrzio to mjesto u kojem čim nekoga sretneš moraš razgovarati, mrzio taj život kojem je sreća nametnuta kao neka obaveza kojoj treba težiti, a on, eto, ne zna biti sretan, i nikad to neće biti, pogotovo ne tu gdje se zatekao, ne sa ženom s kojom je završio, ne tako lišen svih egzistencijalnih briga a opet tako trajno zabrinut za postojanje.
