A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić

18.

Iz dežurne trgovine u Pothodniku izašao je s plastičnom vrećicom u kojoj je bila Sensodyne pasta za zube, Signal medium četkica, Mach3 britvice, Palmolive pjena za brijanje, Denim after-shave losion, tri kutije crvenog Marlbora i dvije limenke Heineken piva. Zametak njegove imovine. Početak svega onoga što će biti istinski njegovo i samo njegovo, čemu je upravo udario temelje.

To što zna ime svakoj stvari u vrećici ispunjavalo ga je nelogičnim blaženstvom. Koji bi, pitao se, normalan čovjek zbog banalne kupovine bio u stanju osjećati takvu senzaciju? Možda su iskustva koja ni s kim ne dijelimo ipak najdublja? Već sama zamisao dijeljenja života s nekim je pogrešna, što se njega tiče. Nije da nije pokušao.

Kad se njegova sestra pred udaju držala kao da je glavna junakinja bajke, majka joj je rekla da s nekim treba potrošiti vreću soli da bi ga se upoznalo. Podsjetila je svoju kćer na baku Slavu, koja nikad nije prežalila što je nasjela na Fabijanova obećanja o sreći koja se nije dogodila. Ivka se narogušila na majčinu skepsu – željela je vjerovati samo u to da će sa svojim Šimom biti zauvijek sretna, a on je majčinu metaforu pretvorio u temu višednevnog razmišljanja, premećući je po mislima kao igračku koju možeš milijun puta rastaviti i sastaviti uvijek na neki drugi način. Tad je već pet godina bio u braku s Klarom, i mislio je kako mu je jedna žličica potrošene soli s njom bila dovoljna da je zauvijek upozna, a kako ona njega neće istinski upoznati ni da zajedno potroše cijeli lager paške solane. Jedino je Jelena poznavala i bezuvjetno prihvaćala njegovu pravu prirodu. Odnosno, tako bi bilo da Jelena postoji. Takve stvari jednostavno znaš – stvarnost ih ne može ni potvrditi ni demantirati.

Hodao je prema Mažuranićevu trgu, na autobus koji će ga odvesti blizu Jezerske, stiskao u ruci vrećicu sa svojom gotovo komičnom imovinom koja ga je neočekivano razveselila, i smješkao se. Njegovo lice, nenaviknuto na osmijehe, odavalo je unutrašnju euforiju koju nikome ne bi mogao objasniti, a to da je nikome ne mora objašnjavati dodatno ga je usrećivalo.

Jože više nije bilo na recepciji. Okruglom i niskom čovječuljku koji ga je zamijenio na pločici je pisalo „Stjepan“. Pomislio je kako je dobro da Joža nije tamo jer neće imati priliku primijetiti da je umjesto prave prtljage ovaj put došao samo s plastičnom vrećicom. No Stjepanov se pogled baš na toj vrećici zadržao duže nego je bilo potrebno. Sigurno mu je Joža najavio čudnog gosta i zadužio ga da primijeti je li pri povratku u sobu imao kofer. Vjerojatno je i sobarica već dobila zadatak da ujutro malo pronjuška po njegovim ormarima. No ništa od svega toga nije ga brinulo. Osmijeh mu nije silazio s lica. Osim toga, sutra će se njegova imovina povećati – izaći će u grad u vrijeme kad su sve trgovine otvorene, i pokupovati sve što mu se svidi. Osjećaj da prvi dan još nije završio a on već ima plan za sutrašnji, ispunio ga je dodatnom dozom zadovoljstva.

– Dobra večer, gospodine – pozdravio ga je Stjepan i upitno se zagledao u ploču s ključevima.

– Soba 206 – rekao je, nagađajući je li Stjepan samo ljubazno diskretan, ili Joža Stjepanu doista nije spomenuo novog gosta.

– U baru je klavirska večer, ako ste zainteresirani – obavijestio ga je.

Informacija ga je načas zagolicala, ali na brzinu je zaključio da mu to večeras nije potrebno. Život je tek počeo, ne mora sve odjednom. Bit će i klavirskih večeri, i kazališnih predstava, a možda i infantilnih napijanja s prijateljima koje će tek izabrati.

– Hvala vam, Stjepane, ali umoran sam – nasmiješio mu se, zaboravivši na trenutak da svaki osmijeh ima svoju cijenu.

– Odmorite se onda, gospodine Belamarić. Ima dana.

Baš tako – ima dana. Taj osjećaj perspektive dugo ga već nije pohodio.