A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić
20.
Kad se sutradan probudio, prvo je ugledao plavu fotelju čija se boja stapala s gustim plavim zavjesama. Ta fotelja, prvi jutarnji materijalni dokaz da je negdje drugdje, nemalo ga je iznenadila. Sjeo je na rub kreveta kao oparen, a bosa su stopala ponovila jutarnji pokret ponavljan posljednja dva desetljeća. No, papuča u koje su stopala naviknula ući nije bilo. Nasmiješio se i zabavio matematikom – ako je devetnaest godina ustajao uvijek na isti način, noge su se gotovo sedam tisuća puta s lijeve strane kreveta ujutro uvlačile u papuče. Sve je bilo isto, samo što su se u tih sedam tisuća dana papuče nekoliko puta promijenile – ako se to uopće može nazvati promjenom jer bi Klara uvijek uspjela naći papuče gotovo identične prethodnima. Možda će danas kupiti i papuče – iako, ne želi se zatrpati stvarima. Ne treba mu suvišan teret koji će ga igdje zadržavati.
Zrak u sobi bio je ustajao od cigareta koje je sinoć pušio jednu za drugom. Otvorio je balkonska vrata da prozrači sobu, pa su u sudaru sa svježim zrakom zasmrdjele i zavjese. Poželio je kavu. Pravu kavu, s mlijekom, kakvu mu je Klara uskraćivala otkad je mrtve u Guandongu povezala s mliječnom industrijom. Sad se mora razbuditi čak i bez one crne, koju je bezvoljno pio zadnjih nekoliko godina, ali to mu neće teško pasti. Kako je ugodno suprotstaviti se nevoljenim navikama! O tome je razmišljao pod tušem. Poželio je čak i pustiti glas, zapjevati u inat svim starim navikama, ali pjevanje pod tušem previše je prezirao da bi mu pribjegao. No, zahvaljujući toj pomisli shvatio je da mu nedostaje vlastiti glas, da mu sve te misli koje se u njegovoj glavi događaju u tišini više neće biti dovoljne. Poželio je zaurlati, vrištati, izbaciti iz sebe svu nagomilanu galamu i bijes, ali sjetio se tankih hotelskih zidova i uplašio se onoga što bi vrištanje moglo izazvati. Obavio je jutarnju higijenu u tišini, obukao se i spustio u prizemlje.
Nije imao pojma koliko je sati pa je, kad je sišao do recepcije, to prvo pitao Stjepana. Prekinuo ga je u zijevanju.
– Osam je sati, gospodine. Želite doručkovati? – upitao ga je Stjepan.
Pomislio je kako bi bilo zgodno doručkovati u hotelu pa onda krenuti u grad sit, ali sjetio se sinoćnjih ćufti pa se pokolebao.
– Mislite? – upitao je Stjepana, kao da mu on treba pomoći pri odlučivanju. Njegov stari problem uskrsnuo je već u prvim minutama prvog jutra njegovog novog života.
– Svakako – ohrabrio ga je Stjepan. – Doručak vam je ionako uključen u cijenu noćenja – ponovio je jučerašnju Jožinu rečenicu, kao da je to rečenica iz nekog priručnika za recepcionare, iako mu nije bilo jasno zašto hotelsko osoblje nagovara goste na doručak koji će na ovaj ili onaj način platiti, pojeli ga ili ne.
Nije mogao dopustiti da recepcionar donosi odluku umjesto njega. Mora vježbati samopouzdanje i odlučnost – samo je zato odbio poziv na doručak iako je osjećao glad, i iako je sve u njemu vapilo za prvom jutarnjom kavom koju bi mu uz hotelski doručak servirali.
– Možda neki drugi dan – rekao je Stjepanu i odložio ključ na pult.
U autobusu, koji se sporo vukao kroz jutarnju gužvu, pomislio je kako je ipak trebao popiti kavu u hotelu. U glavi mu se stvarala neka magluština koju bi jedino kava mogla razbistriti, a činilo mu se da taj autobus nikad neće stići do Mažuranićeva trga. I taj plan, koji mu je jučer bio kristalno jasan, nekako se zamutio i obložio sumnjom. Zapitao se imaju li ljudi s planovima kakav podsjetnik, bilježe li svoje dnevne namjere u planer koji im je uvijek pri ruci kako bi se u svakom trenutku mogli podsjetiti što su isplanirali. Kupovina o kojoj je jučer imao jasnu predodžbu sad se koprcala u njegovom sjećanju kao riba netom skinuta s udice kojoj preostaje još koji trenutak života. Imao je jučer u glavi cijeli popis stvari koje treba kupiti, a sad mu se sve nekako dematerijaliziralo i pretočilo u zaborav. Ljudi oko njega su se naguravali i svako malo netko bi se o njega očešao. Samo ga je misao o kavi zadržala u tom autobusu iz kojega je više puta tijekom vožnje poželio izaći kako bi put prema centru nastavio pješice.
Kad se iskrcao na Mažuranićevu trgu, odmah je požurio prema Kazališnoj kavani. Kava mu je vratila osjećaj za realnost, barem u onoj mjeri u kojoj je to kod njega moguće. Sjedio je na terasi ispred kavane jer pušenje unutra nije bilo dozvoljeno i promatrao ljude koji žure na posao. Čim mu se u mislima pojavila riječ posao, preplavilo ga je zadovoljstvo zbog načina na koji ta riječ sada u njemu odjekuje. Još prekjučer u njemu je izazivala nervozu, tjeskobu i očaj. Kazaljke na velikom satu pred kavanom pokazivale su vrijeme u kojem bi, da je ostao, sad ulazio u mali ured u zgradi Općine koji je dijelio s Marijom i Tomom. U tom sobičku koji je vonjao na prašnjave registratore u koje je Marija predano i uredno razvrstavala i ulagala gomile papira i dokumenata kao da će ih netko nekad zatrebati, proveo je osamnaest godina svog radnog vijeka kao urednik mjesnih novina. Ustvari, preciznije, mjesnog biltena koji je, može se slobodno tako reći, bio izmišljen da bi se njemu izmislio posao. Te ponižavajuće trideset i dvije stranice koje je mjesečno cijedio iz mjesne monotonije u kojoj se ama baš ništa, ili barem ništa važno, nije događalo, donosile su mu mjesečnu plaću, ali i takvu duhovnu degradaciju kakvu ni jedna plaća ne bi mogla nadoknaditi. Prvih nekoliko godina, dok još nije dijelio ured, bilo je gotovo podnošljivo. Nažvrljao bi kratke tekstove o rođenima i umrlima, o aktivnostima neke mjesne tvrtke ili zaštiti kulturne baštine, o broju noćenja u hotelima ili o uspjehu malih odlikaša na natjecanju iz matematike, o nastupu lokalne klape na festivalu ili, ako bi mu se baš posrećilo, o nestalom ribaru koji je nakon tri dana potrage pronađen kako živ pluta na ostacima barke stradale u neveri – a onda bi sve to odnio u splitsku tiskaru i lijepo objasnio grafičaru da razvuče fotografije i reklame što je moguće šire po stranicama, kako bi se prostor popunio. Za cijeli taj posao bilo mu je potrebno pet-šest dana, i da ga sad netko pita što je radio u sve one ostale dane koje je provodio u uredu besposlen, ne bi znao što odgovoriti. Dobro… čitao je novine, recimo. Od knjiga je odustao već u prvim godinama života s Klarom, uvjeren da je u takvim životnim okolnostima svaki duhovni trud ionako uzaludan. Izlazio je „na teren“, odraditi neki novinarski zadatak i kad ga nije bilo, samo što je u tako malom mjestu sjediti uz kavu na rivi značilo svima jasno davati do znanja da ništa ne radiš. Radije je ostajao u uredu i crtkarao nerazumljive vinjete po rubovima papira koje bi na kraju radnog dana bacao u reciklažne kutije.
Tih prvih nekoliko godina bilo je na trenutke čak i ugodno – imao je svoj mir koji, doduše, nije koristio kako je možda trebao, ali barem ga je imao na raspolaganju i mogao se uvjeravati da je i traćenje vremena korisno ako čovjek u njemu uživa.
Nije bilo tako strašno ni sljedećih pet godina, nakon što je načelnik odjela inzistirao da se Marija, koja je načelniku svojim prisustvom očito sputavala razvoj odnosa s prpošnom tajnicom, preseli u njegov ured. Na tihu Mariju, koja većinu radnog vremena nije ni dizala pogled s papira koji kao da su se iz svih općinskih soba i hodnika slijevali samo na njezin stol, brzo se naviknuo, i kad se pomirio s činjenicom da je izgubio svoju radnu izolaciju u kojoj je dvadeset od dvadeset i pet radnih dana mogao dokoličariti, gotovo da je nije ni primjećivao. Shvatio je, naime, da ona ne primjećuje njega pa gotovo nije morao ni mijenjati radne, odnosno neradne navike. On i Marija ostavljali su jedno drugo na miru, ne računamo li da se ona povremeno znala potužiti na muža koji svaku večer karta u konobi kod Paška ili na djecu koja ne uče – i da ga nije toliko uznemiravalo samo prisustvo druge osobe u istoj sobi, mogao bi reći da je s Marijom dobro i prošao. Ali kad se k njima uselio Tomo, načelnikov nećak, za kojega je izmišljeno radno mjesto „pomoćnika redakcije“, posao je za Božu postalo mučilište na kojem je svakodnevno, stanicu po stanicu, odumirao.
Mora odagnati misli o svijetu koji je napustio. Mislio je da će to biti lako, ali stalno se primorava na zaborav. Čak i dugoročne nesreće imaju rok trajanja, što je dokazao ukrcavši se na onaj vlak. Treba se usredotočiti na novo, na današnje, na sutra. Treba naučiti kako dočekati tu budućnost koja neće biti pogrešna. Evo, sad bi trebao u kupovinu a ljuti ga što osjeća da zazire od nje, da ga muči iracionalni strah od nesnalaženja – kao da mu malo nesnalaženja može bilo što pokvariti u životu koji je započeo. Odakle mu taj kukavičluk prema situacijama koje milijarde ljudi na svijetu obavljaju s lakoćom? Ništa ne može biti gore od svega onoga što je istrpio u dugogodišnjem nepostojanju i neživljenju.
Eto, popio je kavu, a sad mora vježbati odlučnost i dati svom danu neki smisao dublji od običnog trajanja. Ono prije je bilo trajanje – a sad je vrijeme za istinski život.
