A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić

23.

U taksiju je namjerno sjeo na zadnje sjedište, kako se taksist ne bi upustio u razgovor. Danas je već dovoljno komunicirao. Želio je malo razmišljati o svojoj budućnosti. Pod tušem, dok se obraćao tom novom Boži koji sada putuje u grad, shvatio je da uopće nema osjećaj da se budućnost približava. Davao je naloge za kratkoročne planove tom tipu pod tušem kao da se čak ni ta skora budućnost, koja će se dogoditi nekoliko minuta ili koji sat kasnije, njega ne tiče. Istina, ugodno mu je u sadašnjosti. Mogao bi se kladiti da baš svaki čovjek, svaka žena koju je vidio kroz prozor taksija, za razliku od njega, ima neku brigu. Budućnost mu se čini njihovom, a u tuđu mu se budućnost ne žuri. Njegova je sadašnjost potpuno lišena briga. On jednostavno klizi kroz dan ugađajući trenutnom nadahnuću, i to je jedino što od sebe očekuje. Drugih koji bi od njega nešto očekivali nema. Mogao bi do mile volje ignorirati budućnost, ali javlja mu se potreba za ravnotežom – jer, ako ne posegne u to vrijeme koje je, kako god ga zvali, ipak pred njim, onda bi ono vrijeme koje je iza njega, već potrošeno, moglo prevagnuti, vraćajući ga stalno u sjećanje na sve već proživljeno, od čega je pobjegao. Ne bude li mislio na budućnost, teško da će se osloboditi one proganjajuće misli kako je ovo što sad čini trebao učiniti davne 1990., kad je Klara imala spontani pobačaj i kad je još mogao izbjeći vjenčanje koje su počeli planirati zbog tog djeteta koje se nikad nije rodilo.

U to vrijeme osjećao se kao u klopci koja ne ostavlja ama baš nikakvu mogućnost izlaza. Nije se još bio stigao ni pomiriti s Klarinom trudnoćom i s činjenicom da mu to dijete, začeto zbog nespretnosti i nehaja, mijenja život u mjeri koja sablažnjava – a već se morao pomiriti s time da to što je Klara imala pobačaj ne mijenja baš puno na stvari. Prvo njegovi, a onda i Klarini roditelji, preduhitrili su misao da ga više ništa ne obvezuje na brak. Još nije to ni pokušao osvijestiti, a već su mu i jedni i drugi – a i nekolicina mještana dušobrižnika – objasnili kako on i dalje „ima obavezu“, jer tko bi jadnu Klaru, da je on sad ostavi, ikad oženio, znajući da je bila pred vjenčanjem i da je pobacila? „Sine, učinit ćeš ka šta bi svaki pravi Belamarić učinija“, rekao mu je tada otac. „Triba divojci spasit čast“, dodao je, za slučaj da mu možda nije jasno što bi to svaki Belamarić učinio na njegovom, nezavidnom, mjestu. Majka je brisala suđe, spremna uskočiti ako razgovor krene po zlu. Jezik ju je svrbio, ali bio je to muški razgovor za koji je Frani noćas ionako suptilno dala naputke kako ne bi zaboravio reći nešto bitno. Majka je bila jedna od onih žena koje znaju mužu nametnuti svoju volju tako da se njemu čini da je sve to bila njegova ideja. „Mala je iz dobre familije“, nastavio je stari, jer mu se Božino kimanje glavom nije činilo dovoljno uvjerljivim. „A i šesna je. I jedinica je, a znaš da su dobrostojeći. Ne kažen da je to najvažnije, ali bar se nećeš morat mislit di ćeš i kako ćeš.“ Božo je i dalje šutio, kao da se zatekao u kazališnoj predstavi u kojoj je trebao imati sporednu ulogu a sad se od njega očekuje da igra glavnu, za koju nije naučio ni retka dijaloga. Otac je tu šutnju iskoristio da posegne za najtežim argumentom, onim koji je čuvao za završni udarac. „A i vidiš šta se sprema, sine. Opasno se zakuvalo, bit će rata. Njezin te otac može spasit od mobilizacije.“

Do tog trenutka zatvarao je oči pred prijetnjom rata, i odbijao misliti da će do rata zaista doći. No kad je stari izgovorio riječ mobilizacija, spopale su ga vizije vlastite prostrijeljene glave, onog jednog metka namijenjenog baš njemu, koji će ga pronaći čim mu odjenu uniformu.

Sjeća se da je sjedio tamo, u kuhinji, i da je mislio na Obeliksa. Ne zna kako ni zašto, ali iz djetinjstva mu je, od svih mogućih junaka stripova, uskrsnuo baš Obeliks, možda zato što se i sam osjećao kao da je upao u neki golemi kotao, samo što taj njegov kotao nije bio pun napitka koji daje snagu nego nekog drugog, koji je oduzima. Želio im je reći da nije pošteno, da je tek diplomirao, da je pred njim život, njegov život, da je sve to s Klarom bila samo mladenačka pogreška, što dokazuje i taj spontani pobačaj koji se sigurno nije dogodio slučajno. I još je htio reći da mu se ne vraća u zavičaj, da mu je u Zagrebu dobro, da ima planove koje ni rat ne može onesposobiti, da nije pošteno da mu se život tako preokrene zbog dva traljava seksa s Klarom na zadnjem sjedištu očevog auta – zbog kojeg je, zapravo, i upao u tu nevolju jer mu je koju sekundu prije svršavanja palo na pamet da će unerediti auto pa se, u nedostatku boljeg rješenja, iskrcao u Klarinoj utrobi. Sve mu je to bilo na pameti, ali nije rekao ni riječi, ili je možda rekao nešto što je zvučalo kao odobravanje – jer se s druge strane vage u konfuznim mislima težište premjestilo na izgledni rat i na brigu zbog života u Zagrebu. Ta crkavica koju su mu slali dok je studirao, koliko god mizerna bila, ipak mu je omogućavala skromno preživljavanje, a sad kad ima diplomu morat će se sam snaći. Brige su se pojavile kad ga je Roko obavijestio da će se „Zoon politicon“, studentski časopis za koji su obojica pisali pred kraj studija, ugasiti umjesto da se profesionalizira. Već su im gotovo bila obećana urednička mjesta, a onda je cijeli taj plan, na koji su se obojica oslanjali, pao u vodu, i sad treba naći nešto drugo, a on u Zagrebu nema ni rođake ni kumove, ni ikoga drugog tko bi ga malo pogurao i pomogao mu da odnekud počne. Pogotovo nema nekoga tko bi ga spasio od mobilizacije. Strah da bi tog rata – koji ga je plašio daleko više od braka – doista moglo biti, pa onda, ako ga i ne bude, da će unajmiti stan koji neće moći plaćati, da će biti prepušten nemilosti gladi i siromaštva u kojoj, da sad napusti Klaru, više ne bi mogao očekivati pomoć roditelja – sve to ga je paraliziralo i navelo da misli kako ostanak i nije tako loša ideja. Klarini su svojoj jedinici kupili stan, a njezin otac, načelnik općine, sigurno će i njemu pronaći neki posao po mjeri. Nije ta sigurnost tako loša opcija. Nije uspio zanemariti ni onaj molećiv strah u Klarinim očima koji ga je ganuo kad mu je rekla da je izgubila dijete. Bio je to strah da će je sada ostaviti i da će i ono malo labavih osjećaja što ih je gajio prema njoj nestati. Jasno se sjeća kako je tek tada, u tom njezinom pogledu punom strepnje, shvatio da ona njega istinski voli, i da je činjenica da je izgubila dijete daleko manje brine od mogućnosti da će izgubiti njega.

To je bio taj trenutak. Kobni trenutak koji ga je odredio. A sada, dok taksi klizi prema centru grada, gotovo je siguran da bi bilo daleko bolje da je ispao gad tada nego sad, kad je Klaru napustio nakon godina apatije koja je započela tamo u roditeljskoj kuhinji, dok ga je otac podsjećao na mušku odgovornost a majka kuhala paštafažol za sljedeća tri dana.

Kad bi znao kako odagnati slike koje mu nenajavljeno dolaze, nepoželjne prizore iz vremena s kojim želi jednom zauvijek raskrstiti, učinio bi to. S lakoćom bi se odrekao tog vremena kao da ga nikad nije ni bilo. Rado bi mislio o vremenu koje tek dolazi, ali malo ga brine osjećaj promašenosti, onaj da kasni i da je previše vremena potratio uzalud. To će ga vjerojatno sustići kad zakorači u tu budućnost o kojoj još ne može misliti. Sada, u međuprostoru, osjeća se kao da je umaknuo svojoj lošoj orbiti od koje mora još neko vrijeme bježati da ga ne bi ponovno usisala.

Evo, usredotočit će se na svijet oko sebe, na sve što izvan njega postoji u tom trenutku. Kroz prozor taksija promiču ljudi, zgrade, prozori iza kojih se odvija neki drugi, njemu nepoznat život o kojem ništa ne mora znati, ali ga može bez pravog interesa naslućivati, može duboko proživjeti tu udaljenost od svega i svih, za kojom je toliko žudio.

Kad je izašao iz taksija, odlučio je hodati bez cilja sve dok ne ogladni. Volio bi nešto pojesti s užitkom koji je isplanirao u onom vlaku, ali ona stara, neprestana mentalna glad i dalje je bila jedina glad koju je osjećao.

A onda je počela kiša.