A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić

25.

Kad se sada prisjeti te prve večere sa Silvijom, mogao bi slobodno reći da je sam sebe iznenadio. Tada se nije tako osjećao. Za večerom i kasnije, sve se činilo prirodnim – i onaj šarm koji je iz njega neočekivano progovorio, i razgovorljivost kojom je suvereno baratao, i muževnost koja ga je neočekivano krasila. Sve što se događalo u restoranu, u kojem su proveli nekoliko sati a da ni jedno ni drugo nisu osjetili vrijeme što je protjecalo, prirodno je vodilo šetnji Gornjim gradom koja je uslijedila – šetnji tijekom koje je Silviju zagrlio kao da je to najprirodnija stvar na svijetu i kao da su već tisuću puta hodali tim istim ulicama zagrljeni. Prirodno je bilo i kad je ona rekla da bi ga rado pozvala k sebi ali ne može, i kad je on rekao da je može pozvati k sebi, ali da trenutno živi u hotelu.

– Prostor bez osobnog pečata. Možda je baš to ono što nam treba – rekla je tada i pogledala ga tako da mu je tijelom prostrujao već zaboravljen osjećaj požude kojeg se maglovito prisjećao tek iz onog davnog ljeta s pomorčevom suprugom.

Uzeli su taksi i putem do hotela šutjeli, ali i ta je šutnja bila nešto što su oboje odobravali. U njegovim mislima nije bilo nikakvog tereta. Dok nisu ušli u predvorje hotela, nije čak pomislio ni na nelagodu na recepciji koju bi Silvijin dolazak mogao izazvati. Pokazalo se da za takve misli nije ni bilo razloga – Joža je stavio ključ na pult ne postavljajući suvišna pitanja.

Čim su ušli u sobu, posegnula je za njim, bez ustručavanja, bez stida, bez trunke oklijevanja. Trebao se samo prepustiti nagonskome sebi, osloboditi strast koja je u zatočeništvu s Klarom odslužila devetnaestogodišnju robiju. No nije o tome razmišljao, sve se samo od sebe događalo. Nije se ni u jednom trenutku sjetio ni Klare, ni Jelene, ničega iz života otprije. Bio je sam sebi ugodno nepoznat. Silvijina svilenkasta koža onomatopejski je šuštala njezinim imenom. Silvija u svili, podatna Silvija silovite strasti, svilenih bedara koja ga požudno obavijaju. Nije čak stigao ni pomisliti da je ta vrsta naslade ono što je propuštao sve one godine, niti je stigao žaliti zbog toga.

– Želim se izgubiti s tobom – šaptala je Silvija te prve noći. – Učini da nestanem – govorila je između poljubaca, između njegovih isprekidanih rečenica za koje zna da ih je izgovarao, iako ih se sada ne može prisjetiti.

Već tada, u prvoj njihovoj zajedničkoj noći, osjetio je poriv da je zaštiti. Da promijeni to od čega je bježala. Dok su ležali tamo u njegovoj hotelskoj sobi, onako goli, oznojeni i iscrpljeni, poželio je znati zašto se tako očajnički, cijelim bićem, prepušta nestajanju. Poželio je biti netko konkretan, samo da bi mogao saznati tko je ona – ali dogovorili su se da neće biti takvih pitanja.

– Znaš li kako zamišljam savršen dan? – upitala ga je, kao da je naslutila njegove misli pa zaključila da ih treba rastjerati neutralnima.

– Slušam.

Pridignula se u krevetu i sjela, kao da to što želi izgovoriti zahtijeva pozu za recitiranje. Od pohotne žene koja je još maloprije stenjala od naslade, pretvorila se u djevojčicu koja želi pročitati netom napisan sastavak.

– Moj savršen dan… budim se pored nekog bliskog, pronalazimo se u plahtama, šapćemo da ne narušimo čaroliju jutra, a kasnije, kad se jutro već priviknulo na nas, smijemo se na relaciji od kupaonice do kuhinje prepirući se tko će skuhati kavu. Izlazimo u šetnju, pejzaž je more, zrak je slankast i svjež, hodamo dok se ne umorimo, a onda zajedno kuhamo, možda neku ribu s blitvom ili rižoto s plodovima mora. Popodne se malo osamimo, svatko dopušta onom drugom neki samo njegov svijet o kojem navečer razgovaramo dok pijuckamo crno vino. Više ne šapćemo, samo su glasovi stišani od nježnosti i netko je nekome naslonjen na rame. Puno je riječi i puno dodira, prkosimo snu na opet neki novi način, otkriven baš toga dana.

– Meni to zvuči izvedivo.

– Teško – odgovorila je, i naslonila se opet natrag na jastuk, gdje ju je njegova ruka spremno dočekala. Ugnijezdila se u taj zagrljaj kao da joj je poznat otprije. To ga je ohrabrilo.

– Želim te odvesti na more.

Okrenula se prema njemu naslonivši se na lakat, i kažiprstom lagano dodirnula ušnu školjku.

– Moram ići – rekla je odmah zatim.

Nije se dospio ni pobuniti. Osjećao je da ne smije pitati kamo ide, ni tko je tamo čeka, ni hoće li je opet vidjeti.

– Volio bih da ostaneš – rekao je ipak. Uplašio se da mu izmiče, ali pobojao se i tog straha. Isplanirao je ugodan samački život, bez ljubavnog tereta, a ova žena, koja sjedi na rubu kreveta dok navlači samostojeće čarape senzualnim kretnjama koje je dotad vidio samo u filmovima, izaziva u njemu čežnju za novim susretom već i prije nego je otišla.

– Javit ću se – rekla je, a njemu je zvučalo neuvjerljivo.

– Kako? – upitao je. Bio je spreman radi nje kupiti mobitel, iako je svoj stari s gađenjem ostavio kod kuće.

Nije ponos bio ono što ga je spriječilo da traži njezin broj telefona, da je očajnički uvjerava da se ponovno moraju vidjeti. Bio bi ga spreman zgaziti, kleknuti pred nju i obećati joj sve što poželi, samo da ne nestane iz njegova života. Nije učinio ništa od toga samo zato što je slutio da bi je takvo držanje moglo zauvijek otjerati. Bilo je poput opojnog sredstva, to nešto njihovo što se u njegovim mislima od prvog trena nametnulo kao množina, bez koje se više neće znati smiriti.

Šutio je gledajući kako se oblači. Čak joj se i smiješio, praveći se da nema potrebu razotkriti misterij kojim je obavijena.

Zakopčavala je suknju, a zatim košulju, a on je poželio biti komad njezine odjeće, tijesno pripijen uz kožu koju je do maloprije dodirivao.

– Divna si – govorio je u sebi. – Tako si jednostavno a kompletno divna, svaki djelić tebe savršeno ti pristaje.

Čudo žene, prave žene, ukazalo mu se u svoj svojoj mističnoj ljepoti, i znao je da će je i dalje vidjeti pred sobom kad napusti sobu, i da će od te noći nadalje sva ona filozofija iz knjiga, koja mu je životno bila posve neupotrebljiva, iako mu je stalno opsjedala mozak, pokleknuti pred silom njezine ljepote.

– Hvala ti – rekla mu je na odlasku, ljubeći ga pored otvorenih vrata.

– Vrati se – šapnuo joj je negdje u prostor između uha i vrata, upijajući njezin miris za neizvjesno vrijeme razdvojenosti.

Nije rekla „hoću“. Nije rekla ni „neću“. Samo se nasmiješila.