A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić

26.

Pripremio se na dugo čekanje. Pripremio se i na to da je možda nikad više neće vidjeti. Zabranio je sebi patetiku, sladunjave misli, svjesno iščekivanje. Odlučio je da će se praviti da život ide dalje, da se i bez Silvije može sasvim ugodno bivati. Podsjećao se na sve što je poduzeo da bi živio život u jednini, ne shvaćajući da je već zaražen, da se ona Sartreova misao koju je cijeli život bezuspješno pokušavao opovrgnuti – da nam trebaju drugi da bismo imali sebe – opet pokazala istinitom.

Sljedećeg dana otišao je u grad, besciljno šetao ulicama, kupio još nešto odjeće, ispijao kavu na Cvjetnom trgu, listao novine. Kad bi se ulovio kako umjesto sadržaja nekog članka na kojem mu je pogled već neko vrijeme zadržan vidi Silvijino podatno tijelo ispruženo pored njegovog, nije paničario. To su samo mentalne slike nedavnog iskustva – objašnjavao je sebi. To je samo sloboda požude, koju je besmisleno sputavati. Ipak, sasvim sigurno bi otišao u onaj isti restoran da mu nije sama rekla da tamo više ne namjerava ići.

– Ljepše je pustiti životu da nas iznenađuje – rekla mu je s osmijehom protiv kojega se nije moglo ništa, kad joj je predložio da ponove zajednički ručak.

Kad se odlučio vratiti u hotel, iako je dan bio lijep a on u hotelskoj sobi nije imao što raditi, znao je da je to samo zbog toga što se nada da će ga ona tamo potražiti. Nije se ni tada zabrinuo. Pobogu, bilo je tako ugodno, nakon svih tih uzaludnih godina, nešto osjećati! Možda je to samo zametak revolucije koju je njegovo tijelo pokrenulo kako bi se oslobodilo ropstva neutaženih želja, ugušenih u životu koji je prije živio. Prigrliti taj osjećaj novoga najbolje je što može učiniti za sebe. Bilo bi suludo sputavati nešto što mu je došlo kao spas, kao čisti, nepatvoreni nagon za golim životom. Za novim golim životom. Doslovce golim, bez odjeće.

Nisu li se Freud i Reich zaklinjali da su smrt i seks dva suprotstavljena i međusobno potiruća principa? Ne idu li De Sadeove fantazije o seksu kao ultimativnoj anarhističkoj revoluciji u prilog tom osjećaju da je na tragu preporoda koji će ga, napokon, istinski pokrenuti?

Uostalom, jebeš Freuda, jebeš Reicha i De Sada! Idu mu na živce svi ti mislioci čije mentalne igrarije, zablude i frustracije prevrće po glavi još od studija, kao ostarjelu žvaku bez okusa koja mu se zalijepila za mozak jer je nije ispljunuo kad je trebalo. Ide mu na živce ta uzaludna mentalna rutina koja ga tjera na mišljenje umjesto na život!

Baš s tom mišlju ušao je u predvorje hotela, gurnuvši ulazna vrata žešće nego je Joža očekivao.

– Oho! – komentirao je Joža oprezno. – Problemi na poslu?

Božo je shvatio da je Jožu takav njegov ulazak prilično oneraspoložio. Ne vjeruje da je to bilo zbog brige za hotelski inventar, nego po svoj prilici zato što je jedva čekao da naiđe kako bi mu nekom aluzijom na sinoćnji posjet dame, koja je njegovu sobu napustila tek pred zoru, dao do znanja da se takvi posjeti kose s kućnim redom hotela te nisu uračunati u cijenu sobe za jednu osobu. Sigurno mu je planirao suptilno natuknuti kako može računati na njegovu diskreciju ako se dogovore o maloj naknadi, pa i na pomoć pri budućim daminim posjetima. Bilo je lako zamisliti kako mu predlaže da bi sljedeći put mogao u sobu dostaviti šampanjac, a možda i cijelu večeru, onako sa svijećama i čašama na stalku.

Odmahnuo je rukom na Jožinu primjedbu o problemima na poslu i zatražio ključ.

– Izvolite, gospodine Belamarić – pomalo razočarano rekao je Joža, jer je, čini se, shvatio da nije pravi trenutak za poslovne pregovore.

Već je bio krenuo prema stubištu, kad je Joža doviknuo za njim da je za njega ostavljena poruka na recepciji.

– Poruka? – upitao je, sledivši se od neugodne misli da je pronađen. Već je vidio uplakanu Klaru kako sjedi na krevetu u njegovoj hotelskoj sobi, nakon što je Joži dokumentima i fotografijama dokazala da je ona zakonita supruga Bože Belamarića.

– Nazvala je jedna dama – uzvratio je Joža nešto tiše.

– I… što je rekla? – upitao je nestrpljivo, ne shvaćajući zašto Jožu uopće treba poticati na nastavak rečenice.

– Ne znam. Nisam bio tu. Nazvala je u Stjepanovoj smjeni. On je zapisao poruku – izjavio je, s neskrivenim žaljenjem što nije bio na recepciji u vrijeme poziva. Djelovao je kao čovjek koji je trknuo na zahod baš u onoj minuti kad je njegova momčad zabila gol na nogometnom derbiju koji se čekao mjesecima.

Joža je među prstima prevrtao malu omotnicu koju je Stjepan, možda baš iz potrebe da napakosti Joži, zalijepio. Na omotnici je Stjepanovim kitnjastim rukopisom bilo ispisano Božino prezime i broj sobe. Stajali su tako nekoliko trenutaka – Joža neodlučan da mu je preda, Božo neodlučan da je zatraži – kao da će im to što je unutra zapisano promijeniti život čim se omotnica otvori. Jožina znatiželja i Stjepanov rukopis učas su u Božinoj glavi skicirali prizor recepcionarskog igrokaza koji je prethodio ovom trenutku neodlučnosti. Joža je sigurno pokušao sadržaj poruke iskamčiti od Stjepana, ali ovaj je bio nepokolebljivo diskretan, baš onako kako piše u „Priručniku o radnim zadacima i etici recepcionara“.

– Ovo daj gosponu Belamariću kad se vrati – sigurno je rekao Joži na odlasku, potpuno smireno, kao da su tajanstveni pozivi još tajanstvenijih dama u njihovom zabitom hotelu svakodnevna pojava.

Jožu je to, nagađao je Božo, izbacilo iz takta.

– A ja sam tebi sve ispričao kad me onaj ljubomorni muž htio podmititi da mu dojavim ako se njegova žena pojavi s ljubavnikom! – mogao mu je prigovoriti.

– Nisam ja kriv što se ti ne pridržavaš pravila iz „Priručnika“! – vjerojatno mu je odbrusio Stjepan.

Joža je tada sigurno zaustio da mu kaže nešto uvredljivo, ali Stjepan je već bio na izlaznim vratima. Da nije, Joža bi se s njim žestoko zakačio. Napokon se u njihovom hotelu događa nešto zanimljivo – imaju tajanstvenog gosta kojeg nakon nekoliko dana posjeti tajanstvena dama, koja provede noć u njegovoj sobi, i onda još uslijedi tajanstveni poziv – a on se, glupan, drži „Priručnika“!

Nagađao je kako se Joža tek sada, djelić sekunde prije nego će mu predati omotničicu – sada kad je već bilo nepovratno kasno – sjetio da je nakon Stjepanova odlaska mogao lijepo otvoriti pisamce, pročitati ga, i zatim staviti u novu omotnicu kakvih, Bogu hvala, imaju punu ladicu. Kao da bi itko ikad saznao da je poruka premještena! Sigurno je bio ljut na sebe što se toga nije sjetio ranije, ali bilo je kasno. Pisamce je već bilo u Božinoj ruci. Joža je samo mogao bespomoćno gledati kako odlazi prema stubištu, i početi se miriti s tim da nikad neće saznati što je tamo pisalo. Kad je Jožu, onako neupućenog, ostavio na recepciji, pouzdano je znao da njemu nije toliko smetalo što on neće saznati – koliko mu je smetalo što Stjepan zna!

U sobi je još neko vrijeme odgađao otvoriti omotnicu. Kad mu je rečeno da je nazvala neka žena, poželio je da se radi o Silviji, ali se ipak pribojavao da je u pitanju Klara. Nije imao nikakvu ideju o tome kako bi ga Klara uopće mogla pronaći osim nazivajući redom hotele diljem Hrvatske, ali na trenutak ga je obuzeo taj strašan osjećaj da se nikad zapravo neće osloboditi svog prošlog života, da će ga fantomi iz bivšeg vremena progoniti i stalno podsjećati da je čitav svijet samo jedna velika rupa u koju smo svi zajedno bačeni i osuđeni jedni na druge do smrti kao jedinog izlaza. Uplašio se da zagrobni život postoji, i da će se agonija produžiti u nekom novom, već upotrijebljenom paklu u kojem ćemo se opet svi iznova susretati u malo drukčijim okolnostima koje zapravo neće izmijeniti ništa bitno.

Pravi mehanizam zaborava zapravo ne postoji. Možda se i u moždanoj smrti, pa i u smrti samoj, sjećamo svega što nas je pokopalo?

Prije nego je otvorio omotnicu, intenzivno je mislio na Silviju.

Računao je da će, krene li sada sve po zlu, iz te jedne noći posuditi prkos i odlučnost da se do kraja izbori za svoj novi život.

Posudit će svježe sjećanje na iskustvo koje dokazuje da ima života poslije lošeg života, u ovom jedinom životu za koji pouzdano znamo da postoji.

Pokazalo se da se bespotrebno uspaničio.

Poruka je bila od Silvije. Odnosno, bila je od Stjepana, koji je kitnjastim rukopisom prenio Silvijinu poruku. „Gospođa Silvija zvala je da će doći večeras u 8“, pisalo je.

Taj papirić nije mu samo donio olakšanje zato što se potajice brinuo hoće li ikad više vidjeti Silviju – doživio ga je kao znak da će u njegovom novom životu sve biti u redu.