A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić

28.

Sljedećih nekoliko dana proveo je tražeći stan. Javio se na nekoliko oglasa i odlazio pogledati stanove tijekom jutra, kad je pretpostavljao da Silvija neće doći. I nije. Na recepciji nije bilo poruke za njega.

Zvao bi oglašivače iz hotelske sobe, raspitivao se za uvjete i adresu pazeći da ne završi opet u nekoj novoj Ulici hrvatskih mučenika, a zatim bi pozivao taksi i obilazio stanove za koje mu je rečeno da su namješteni.

Više se i ne sjeća koliko ih je pogledao. Zaboravljao je te prostore čim bi ih napustio. Ušao bi u neki stan, i već u predsoblju znao bi da to nije mjesto za njega. Ustvari, da nije mjesto za Silviju – jer njemu je zapravo bilo svejedno. Pomislio bi: neće joj se svidjeti što je krevet toliko star da je u njemu zasigurno spavalo nekoliko generacija. Ili bi pomislio: kada nije dovoljno velika, a Silvija je zadnji put, nakon tuširanja, spomenula kako se voli potopiti u mirišljavu pjenu. Ili bi jednostavno pomislio: ona zaslužuje bolje.

Upravo je tražeći stan raščistio sam sa sobom koliko mu je Silvija zapravo važna. Sa sigurnošću je to shvatio kad je odbacio onaj tavan u Ilici, koji je među prvima pogledao. Tamo bi se, da je sam, mogao osjećati kao da je pronašao mjesto povratka samome sebi i da je sve ono između, od desetogodišnjeg dječaka koji je na tavanu u roditeljskoj kući prvi put osjetio da negdje pripada, do novog života koji je započeo trideset i pet godina kasnije, bila samo jedna velika pauza od pravoga života. Kao da može nastaviti tamo gdje je jednom davno stao. Tavan je bio jeftin, ali s razlogom. Bio je to oskudan prostor jedva osposobljen za stanovanje, u kojem bi njemu bilo sasvim dobro, ali u koji nikad ne bi mogao pozvati Silviju. Morao je naći mjesto u kojem će se ona osjećati kao kod kuće, iako nije imao pojma što je za nju kao kod kuće, niti osjeća li se uopće kod svoje kuće kao kod kuće.

Našao ga je u Primorskoj ulici.

Već je mislio odustati od centra grada jer su svi stanovi koje je tamo pogledao bili pomalo otužni, vlažni, i s namještajem koji je previše podsjećao na prošlost, na druge koji su ga prije koristili. U nekima od tih stanova namještaj je bio toliko star da je na prvi pogled bilo jasno da su njegovi prvi vlasnici već neko vrijeme na groblju – a to se Silviji sigurno ne bi svidjelo.

Taj osjećaj brige za drugoga, koji se zbog Silvije nenadano pojavio, dobio je status refrena u njegovim mislima. Prije se svako jutro iznova morao prisjećati drugih, a sad je odjednom Silvija bila prva njegova jutarnja misao, koja ga nije napuštala cijeli dan.

Kad je ušao u taj stan u Primorskoj 11, odmah je znao da će joj se svidjeti.

Stan je bio nedavno renoviran, i bilo je očito da od tada nitko u njemu nije živio. Gazdarica, gospođa Novak, rekla mu je da je stan vlasništvo njezinog sina, kojemu je posao s poker-aparatima u kafićima krenuo puno bolje nego je bilo za očekivati. Pomislio je kako ima neke ironije u tome da tuđa potraga za prividnom srećom, onom koja se mjeri hrpom kovanica, nekome može biti tako unosna. Uglavnom, mladom Novaku je krenulo, kupio je taj stan, unajmio arhitekte da smisle najbolje rješenje za preuređenje, a onda je, prije završetka radova, naletio na još bolji stan, u novoj zgradi u Dežmanovu prolazu, koji je i lokacijom i brojem soba više odgovarao njegovom imidžu uspješnog poslovnog čovjeka koji se neće zaustaviti na aparatima za poker jer mu je, zahvaljujući novcu koji je već zaradio, samo nebo granica.

Gospođa Novak raspričala se kao da inače nema s kim, i da nije bio siguran da je našao ono što je tražio, već bi se odavno pozdravio i otišao. Ovako je otrpio cijelu pripovijest o tome kako je mladi Novak, koji je tek zašao u tridesete, kao čovjek koji neosporno ima nos za posao i zaradu, zaključio kako stan u Primorskoj nije promašena investicija jer nekretnina to ionako nikad nije, a ako ga iznajmi uloženi će mu se novac ionako vraćati.

Sve to gospođa Novak ispričala mu je dok su još stajali u dnevnoj sobi s dva velika prozora sa žaluzinama koja gledaju na ulicu. U sobi je dominirao dugački bijeli kauč i prazne bijele police na zidovima boje pustinjskog pijeska. Na zidu nasuprot kauča bila su tri potpuno bijela platna, koja su ga podsjetila na budućnost koja tek čeka da bude ispisana. Pomislio je kako je nemoguće da mladi Novak, koji se bavi poker-aparatima, ima tako istančan osjećaj za simboliku. Sigurno je, znajući da u tom stanu ionako neće živjeti, sve prepustio arhitektima.

– A ovamo se ide u kuhinju – svečano je objavila Novakova vodeći ga iza pregradnog šanka koji je dnevnu sobu dijelio od blagovaonice.

U blagovaonici, veliki ovalni stol za šest osoba.

– Vidite, tu možete lijepo poslužiti večeru kad imate goste, a inače možete jesti i u kuhinji – objašnjavala mu je prateći ga u kuhinju u koju je vodio stilizirani luk u zidu blagovaonice.

Kuhinja je bila opremljena svim uređajima i bijelom tehnikom, uređena u kombinaciji sive i bijele. Bijela je djelovala još svjetlije na sivim pločicama, a siva je tu i tamo nenametljivo ukazivala na ključna mjesta u svakoj kuhinji – hladnjak, štednjak i perilicu za suđe – koji su djelovali kao da sav svoj energetski posao obavljaju u najvećoj tišini. Prvi put u životu zaključio je o nekoj kuhinji da je lijepa, i ne, nije ni na trenutak pomislio da bi Klara u takvoj kuhinji uživala, nego se zapitao hoće li se svidjeti Silviji, i vrtio u glavi prizore njezinog oduševljenja.

– A vi ste sami ili…? – upitala ga je gospođa Novak nakon što mu je ukratko objasnila kako radi ledomat u hladnjaku.

Iznenadila ga je. S drugim stanodavcima nije bio ni došao do toga. Prešuti li Silviju, samlji ne može biti, ali nju ne može koristiti za ostavljanje dojma na gospođu Novak. Činjenica da ima četrdeset i pet godina a da nema ni kučeta ni mačeta možda joj se neće svidjeti, a njemu je stalo, jako stalo, da dobije taj stan.

– Sâm sam – rekao je.

– Rastava? – upitala je Novakova tonom koji ukazuje na razumijevanje situacije.

– Da.

– A što ćete, događa se. Gledajte na to kao na priliku za novi život.

– Gledam – uspio joj se i nasmiješiti. Nije ni slutila koliko je blizu pravoj istini.

– Samo… ako ste sami, stan će vam biti prevelik – zabrinula se gospođa Novak. Tamo su još tri sobe.

– Dajte da vidim.