A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić

32.

Sutradan je napustio hotel. Onih nekoliko stvari što ih je imao, potrpao je u kofer, spustio se do recepcije, platio račun i zamolio Stjepana da mu pozove taksi. Vani je pljuštala kiša. Bilo je rano jutro i ljudi su, zgureni pod kišobranima, gacali kroz lokve žureći na posao. Kiša je u njemu uvijek pokretala sjetu, pa se trudio misliti o praktičnim stvarima. Eto, zapravo je sjajno to što ga je Silvija, onom jednom opaskom o hotelu, pokrenula na traženje stana. Mjesečni iznos hotelskog računa veći je od najma stana, a i to što je registriran na nekoj recepciji izazivalo je u njemu paranoju da će mu Klara ući u trag. Da nije bilo Silvije, tko zna koliko bi još vremena, zahvaljujući lijenosti i inerciji, proveo u hotelu, zaglavljen bez plana i perspektive. Osim toga, taj stalni osjećaj da je u prolazu, da je sve to ionako samo privremeno, paralizirao mu je duh, sprječavao ga da donese odluke o tome kako će zapravo živjeti. Novi stan mogao bi postati dom. Kupit će vino, nešto knjiga, bilježnice, zalihu kave i cigareta, možda neki dobar sir ili nešto drugo što bi mogao pojesti kad mu se ne bude izlazilo. Možda kupi i pidžamu. Možda će se život doista nepovratno okrenuti u njegovu korist.

U stanu je tišina bila toliko naglašena da je ostavljala dojam buke. Pomislio je kako bi trebao kupiti radio, ili možda čak kakav mali CD-player. Od glazbe je nepromišljeno odustao još u prvim danima bračnog života, kao i od mnogo drugih stvari koje nije znao dijeliti s Klarom.

Odnio je kofer u spavaću sobu i iz njega izvadio ono malo odjeće koja je u prostranosti golemog kliznog ormara djelovala komično. Sav ostatak svoje imovine – četkicu za zube i pribor za brijanje – odnio je u kupaonicu. Morat će kupiti šampon i gel za tuširanje. Dosjetio se da bi trebao napraviti popis stvari za kupovinu jer će do prvog dućana zaboraviti sve te kratkotrajne pomisli na koje mu um nije bio naviknut, ali u stanu nije bilo ni jedne olovke, ni papira za bilješke. Ne zna kako će zapamtiti sve te stvari. Dok je tražio papir i olovku, već je zaboravio što je htio zapisati. Problem je u tome što ni ne zna što mu treba, dok mu ne zatreba.

Otvarao je ladice i ormariće da vidi čime raspolaže, ali u stanu nije bilo gotovo ničega osim namještaja. U ormaru u spavaćoj sobi bila je rezervna posteljina, u kupaonici dva ručnika, u kuhinji tek nešto najnužnijeg posuđa, pribor za jelo i nekoliko šalica i čaša. Ustvari, kad bolje razmisli, tako se i počinje ispočetka. Od nule. U stanu bez olovke i papira. Ono što kupi, bit će stvari koje mu doista trebaju, a ne nadomjesci kojima se popunjava životna praznina. Kad se sad prisjeti svih onih stvari iz prošlog života, svih onih prekrcanih komoda, ormara i ladica što su se jedva zatvarale od viška, ne bi mogao navesti ni desetak predmeta koji su mu bili doista potrebni, životno važni. No neće više prekapati po starim mentalnim otpacima. Stvarat će nova iskustva bez njih, oslobođen i suvišnih ljudi i stvari, a ovaj stan, tako nedužno prazan i pošteđen svakog viška, otvoren je za budućnost koja ga očekuje.

Bilo je rano jutro pa je bio siguran da Silvija još neće doći. Trebao bi izaći u kupovinu dok je ona još na poslu. Vani je i dalje pljuštalo, a on, naravno, nije imao kišobran. Do prvog dućana već bi bio potpuno mokar, a i kišobran je, kad bolje razmisli, jedan od tih suvišnih predmeta koji zatrpavaju život nepotrebnim. Što će mu kišobran bude li izlazio samo kad ne pada kiša?

Odlučio je pričekati da prestane.

Uostalom, čak i da danas ne kupi ništa, dan će se svejedno dogoditi. Može to biti sasvim dobar dan i bez kišobrana, i bez olovaka, i bez gela za tuširanje. Jednom je u nekom filmu, ne može se sad sjetiti u kojem, netko rekao da ćemo, oslobodimo li se želja, shvatiti da već imamo sve što trebamo. Njemu se čini da se čak i nema čega osloboditi. Jedina želja koju sa sigurnošću može registrirati jest ona da se Silvija pojavi.

U stanu nije bilo televizora. Nije, zapravo, bilo ničega čime bi se mogao zaokupiti dok kiša ne prestane. Neko vrijeme hodao je iz prostorije u prostoriju kako bi se naviknuo na raspored, na boje i atmosferu novog životnog prostora, a zatim se dulje zadržao u kuhinji jer nigdje nije bilo pepeljare pa mu se činilo praktičnim biti u blizini sudopera. Frižider je bio uključen, ali prazan. Iz nekoliko pokušaja uspio je otkriti kako se uključuju grijači na štednjaku. Nasumce je pritiskao kružiće na glatkoj staklokeramičkoj površini, sve dok se nije upalilo malo crveno svjetalce, nakon čega se jedan kolut zažario. Dobro je znati, iako… on nikad ništa u životu, osim čaja i kave, nije skuhao. Nije to bilo samo zato što su ga majka i Klara razmazile – hrana ga nikad nije zanimala toliko da bi ga zainteresiralo njezino pripremanje. No, sad mu se čini da bi se oko toga mogao malo potruditi, ne samo zato što mu se sigurno neće dati svakodnevno više puta izlaziti zbog jela, nego i zato što bi se Silviji moglo svidjeti da koji put izađu iz kreveta i sjednu za stol. Kad su zajedno jeli u onom restoranu, pokušavao je oponašati njezin gurmanski užitak koji joj je tako divno pristajao. Prvo se dugo divila bojama na tanjuru, načinu na koji je jelo servirano, a onda se naginjala nad tanjur upijajući mirise i nagađajući koji su začini upotrijebljeni. Kad je naposljetku uzela pribor i prinijela prvi zalogaj ustima, zatvorila je na trenutak oči ispuštajući tihe uzdahe istinskog uživanja u okusu.

Kad bi sad pokušao nekome prepričati, recimo, takav trenutak, mogao bi samo reći: „Ručali smo, i Silvija je zbilja uživala u jelu.“ Sve ono iza – njezino iskreno ushićenje, užitak koji joj se tako suptilno a jasno ocrtavao na licu, njegov užitak u prizorima njezinog užitka – sve ono bitno, zbog čega sada misli na taj trenutak razmatrajući bi li i sam počeo kuhati – to se jednostavno ne da prepričati. To nije događaj, iako je dublje od mnogočega što se naizgled događa.

Misleći o tome, ispružio se na kauču u dnevnoj sobi. Kroz otvoreni prozor osluškivao je kišu pitajući se što je ono što nam se događa. Evo, njemu se sada ne događa ništa, a zapravo mu se događa sve. Leži tu nepomično, u praznom stanu, čeka da kiša prestane i da dođe ta žena koja mu je neplanirano postala toliko važna, ništa se ne pomiče, ne zbiva, ne mijenja, ne gradi i ne raspada – a njega prožima gotovo zaboravljen osjećaj življenja, osjećaj da se događa nešto bitno i moćno, nešto ispunjujuće. Jedini događaji koji se računaju su oni u nama, iznutra. Jedino ono što osjećamo ide na naš životni konto – sve ostalo je fasada vidljiva drugima, iza koje se događa naš pravi život.