A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić

38.

Od večere, nakon koje mu se činilo da mu je želudac pun kamenčića, proradila su mu crijeva. Naravno – zašto bi jedan Božo Belamarić bio pošteđen poražavajućih prirodnih nagona kojima su svakodnevno podlijegali i Kant i Hegel i Schopenhauer i Berkeley?

Kad se ispraznio, posegnuo je rukom prema nosaču WC-papira i s užasom shvatio da je – prazan! Ne znajući što će sa sobom takvim, ostao je sjediti nad svojim fekalijama osvrćući se oko sebe ne bi li pronašao bilo kakav komadić bilo čega čime će se obrisati, ali kupaonica je bila sterilno čista i prazna. Pustio je vodu i ispustio nekoliko psovki, što je i njemu samome iz njegovih usta zazvučalo bizarno, pogotovo zato što su potjecale iz rječnika bake Slave, koja je beštimala bez suzdržavanja i bez stišavanja. Bile su to prave, sočne, bespoštedne dalmatinske beštimje, za koje je mislio da nisu zadržale mjesto u njegovim sjećanjima. Opsovao je zatim još nekoliko puta jer mu se činilo da mu to donosi kakvo-takvo olakšanje. Onda je, sjedeći i dalje na školjci, skinuo hlače i košulju pa onako uneređene guzice odgegao do kade, gdje je shvatio da je i gel za tuširanje i šampon zaboravio kupiti. Stajao je pod tušem duže nego što je bilo potrebno – od same vode nije se uspijevao osjetiti čistim pa se nastavljao prati i prati dok mu se koža nije smežurala od močenja.

Jedna od njemu najmilijih tema filozofskih rasprava, koje je cijeli život odgađao napisati, sad mu se događala na najporazniji mogući način, kao kletva koja je sustigla svog izgovaratelja umjesto onih kojima ju je namijenio. S toplom vodom čiju je čistoću poništavalo njegovo govno, njegovo ponižavajuće sranje koje se, poput krvi na rukama Lady Machbet, nije dalo isprati, navirale su Kunderine rečenice iz nekog romana – rečenice o tome kako je estetski ideal kategoričke suglasnosti s postojanjem svijet u kojem se o govnu ne govori, u kojem se svi drže kao da ono ne postoji. A evo, njegovo govno postoji, njegovo govno smrdi i zagađuje njegov život koji je, usudi li se biti pošten prema sebi, toliko inertan da čak ni poniženje izazvano vlastitim fekalijama nije u stanju preduhitriti kupnjom WC-papira! Gdje je ta njegova suglasnost s postojanjem, ako ga rođeno govno može tako izbaciti iz ravnoteže?

Bio je poražen i bijesan kad je nakon tog ponižavajućeg ispiranja svom popisu potrebnih stvari dodao još WC-papir, sapun, šampon i gel za tuširanje. Zamjerao je sebi što se toga nije ranije sjetio, što je u stanju svu svoju mentalnu aktivnost usmjeriti na apstraktne stvari koje zapravo ne čine život – zaboravljajući pritom one koje su sastavni dio života, one zbog kojih život i funkcionira. Morat će naučiti opsluživati život, inače će se stalno suočavati s vlastitom manjkavošću i nesposobnošću pa opet sve pokvariti.

Osjetio se zatočenim. Zatočenim usred slobode u kojoj se zatekao. Ne može zamisliti nikoga slobodnijeg od sebe – može raditi ili ne raditi sve što poželi, biti baš ono što želi i ne biti ono što ne želi – a opet, osjeća da u tome stalno posustaje i zapinje, kao da se ustručava preuzeti pravo na svoju slobodu i zgrabiti je kao svoju najbolju mogućnost.

Odjednom mu je sinulo da može slobodno izaći vani, na ulicu, i prošetati kako bi malo razbistrio misli. Silvija sigurno neće doći u gluho doba noći – nema potrebe da dežura u stanu u kojem nema ničega što bi mu barem malo zaokupilo pažnju i ispunilo vrijeme. Obukao se na brzinu, sluteći da bi se mogao predomisliti ako sam sebi da priliku da odluku o šetnji počne preispitivati. Već koju minutu kasnije udahnuo je hladan noćni zrak.

Krenuo je prema Ilici. U tišini grada koja se činila nestvarnom, pločnikom su odzvanjali njegovi koraci. Kad bi mogao osjećati selektivno, u tom bi trenutku izabrao osjećati radost zbog iznenadne samoće izvan četiri zida, ali je ipak prevladala briga da će ga praktičan život stalno ograničavati i stajati na putu osjećaju slobode i zadovoljstva.

Sve to, cijeli taj materijalizirani svakodnevni život u kojem je sudjelovao po inerciji jer ga nije morao sam organizirati – sve je to za njega bilo jedno veliko ništa koje ga se nije ticalo. Sjetio se Platonove obrane ničega u Sofistu, u kojem ne samo što kaže da je ništa snaga koja postoji u svijetu, nego i odlučno tvrdi da u svemu što kažemo i znamo ima neki element ničega.

Dakle, i u tom ničemu sigurno ima nečega, samo mora pronaći način da toaletni papir, obroci i kućne potrepštine za njega postanu nešto čemu vrijedi posvetiti pokoju misao da mu ne bi poremetili pravi život, onaj koji isključuje prozaičnu stvarnost. Morao bi to gledati samo kao drugi žanr svojih misli, kao nužnost koja mu, na koncu, omogućuje slobodu.

Taj ga je zaključak donekle umirio. Hodao je Ilicom, na kojoj nije bilo žive duše, sve do Trga, gdje mu je veliki sat otkrio da su tri sata. Radnici komunalnog poduzeća prali su Trg velikim šmrkovima pa se okrenuo natrag, odlučan da se prisili na spavanje i sutradan počne sve ispočetka, slijedeći svoj plan koji bi danu trebao dati smisao i lišiti ga već pomalo mučnog osjećaja da opet, samo na neki drugi način, propušta život.