A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić
41.
Kad bi barem sa Silvijom znao na čemu je. Kad bi barem mogao naslutiti u kojem će se smjeru razvijati njihov odnos i ima li tu ikakve nade za zajednički život. Kad bi to znao, kad bi se ona izjasnila ili mu barem dala naslutiti da je to moguće, onda bi se mogao nekako postaviti, donijeti odluke koje idu u prilog zajedničkom životu, koje takav život podržavaju.
Samo, on ne zna na čemu je ni sam sa sobom.
Kad bi se samo usudio razmisliti o tome je li već na početku uprskao svoj novi život, porazio bi ga osjećaj da je svoju beskorisnost samo preselio na neke druge geografske koordinate, da joj je samo dao priliku da se odvija negdje drugdje – i to uz veliko financijsko ulaganje. Da kod nekog višeg suda, kod nekog autoriteta kojeg se, baš poput bake Slave, ne usuđuje nazvati Bogom, moramo zaslužiti licencu za življenje – on svoju nikad ne bi zaslužio.
Sokrat je umro u zatvoru zbog svojih ideja, a on će, po svemu sudeći, skončati u tamnici vlastite nesposobnosti za život, bez traga čak i o tome da je tijekom tog promašenog života razmišljao. Za misli nemamo svjedoke dok ih ne izgovorimo, a njegove su toliko jalove da nisu u stanju proizvesti čak ni imitaciju radosti, čak ni privid zadovoljstva u koji bi se dalo barem nakratko ugodno uljuljati.
Tko zna je li taj Sokrat uživao u životu? Čovjek koji je umro zbog svoje sumnjičavosti prema uvriježenom mišljenju, zbog traganja za alternativom u tumačenju ispravnog, sigurno je nosio u sebi neku strast – koja ga je na koncu stajala života. Je li apsurdnije umrijeti boreći se za svoju verziju života, ili živjeti bez prave ideje o njoj?
Treba mu osjećaj da živi, a ne samo postoji.
„Uživajmo u životu na moj način“, rekla mu je Silvija zadnji put kad su se vidjeli u hotelu, nakon što je pokušao od nje iskamčiti obećanje da će mu doći u Primorsku. Ta nezdrava ovisnost o njezinoj blizini – ovisnost koja ga sada drži zatočenim u stanu koji se boji napustiti da se ne mimoiđu – posljedica je baš tog osjećaja života koji mu se uz nju razjasnio. Navela ga je da duboko udahne taj život, da osjeti njegovu puninu, a sad kao da ga svojim izostankom tjera da zadržava dah sve dok mu se pluća ne napuhnu poput golemog balona praznine koji je iz njega izgurao sve čemu se namjeravao radovati kad je krenuo ispočetka.
Ne bez osjećaja krivnje, prisjetio se Jelene. Tako je se lako odrekao, a nju je mogao do mile volje voljeti bez straha od napuštanja. Godinama je s njom bio na sigurnom – samo bi zatvorio oči i ona je već bila tu, iza njegovih vjeđa, iza svega vidljivog i podložnog nestajanju. Šuštala je u njegovoj iluziji svojim haljinama, zvonko ga podsjećala na sve ono što bi se moglo dogoditi kad bi doista postojala, na divnu mogućnost svega što jednom ipak može biti pronađeno. Ona mu nikad nije priuštila ni trenutka samoće, ni jednu minutu uzaludnog čekanja.
Pomislio je kako bi joj se mogao vratiti, kao utočištu. Njezin bi ga bezazleni smijeh, njezina nedužnost, mogli zaliječiti. Ispružio se na kauču, u bočnom položaju u kojem je kod kuće uvijek drijemao dok je sanjario o njoj, i dozvao u sjećanje šum mora kojim su maštarije o Jeleni uvijek započinjale. Bosa stopala na oblucima odmah su se pojavila – ali to su bila Jelenina stopala tek nekoliko neodrživih trenutaka. Čim se prizor razbistrio, po crvenom laku na nožnim prstima odmah je znao da je Silvija zaposjela i ono zadnje što je smatrao samo svojim i da, zapravo, na Jelenu više nema nikakvo pravo. Izdao ju je. Izdao je vlastiti koncept nepostojanja u koji se Jelena savršeno uklapala. Jer, ruku na srce, nije on u smislu postojanja bio ništa stvarniji od nje, koja doista ne postoji. To što diše u neka četiri zida, misli, jede, spava i vrši nuždu, ne daje mu za pravo da to nazove životom. Njegovo postojanje nije ništa više od Jeleninog nepostojanja, jer postojimo li uopće ako nas nitko drugi ne vidi, ne primjećuje, ne dijeli s nama ono što zovemo životom?
A možda se uopće ne radi o njemu. Možda je Schopenhauer točno definirao život kao upadicu koja beskorisno remeti blaženi spokoj ništavila. Kad bi netko želio dokazati Schopenhauerovu tvrdnju da je život pogreška, mogao bi slobodno uzeti njega, Božu Belamarića, kao primjer koji to potvrđuje.
