A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić
43.
Nije više uspijevao dozvati Jelenu. Pokušao je nekoliko puta, ne zna sa sigurnošću u kolikim razmacima. Jelena je bila u bijegu od svih drugih njegovih misli kojih se nije mogao osloboditi iako su bile neželjene.
Ustvari, više nije siguran jesu li to misli ili ih je samo sanjao.
Na primjer, ono sa Silvijom.
Nešto se u njemu okrenulo protiv nje. Postala je oni drugi, koji su ga zanijekali. Koji su se pojavili u njegovom životu samo zato da mu uskrate život, da ga onemoguće. Njegov bi novi život sigurno krenuo sasvim drugim smjerom da je nije upoznao. Sve bi bilo drukčije. Imao bi planove, poduzimao bi nešto, imao bi Jelenu. Zbog Silvije je možda propustio svoj zadnji termin za život.
Onda… sanjao je, ili je mislio, o sinu koji ga čeka na kolodvoru. Držao je violinu u lijevoj ruci. Osmijeh mu je bio Jelenin. Mora mu dati neko ime, tom sinu koji je uskrsnuo iz nepostojanja. Neko lijepo ime, zvučno kao glazba koja izlazi iz njegove violine.
Pojavio se i onaj mrav kojeg je nehotice ubio prije četrdeset godina. Da mu misli nisu postale tako neaktivne, tako uspavane, iz toga bi sigurno izvukao slikovitu analogiju. Jer, eto, taj mrav zatvoren u kutiji šibica samo je sićušna replika njegovog sadašnjeg trenutka. Stan u Primorskoj 11 smanjivao bi se u njegovim mislima do veličine kutije šibica, a on bi se, zajedno s njim, smanjivao do mravljih proporcija čekajući da ga netko pronađe i izbavi.
Srećom, nije mu se mislilo.
Sa snovima je bilo lakše. Oni nisu zahtijevali napor. Iako, i dalje nije bio siguran jesu li to snovi. Možda su se samo misli promijenile i postale ćudljive.
U jednome trenutku našao bi se na tavanu roditeljske kuće, među prašnjavim kutijama u kojima je spavala nečija tuđa, zanimljiva prošlost, a drugog bi trena već bio u dnevnoj sobi u Ulici hrvatskih mučenika, strepeći od neke Klarine uzaludne rečenice.
Našao se i na prostranom krevetu bake Slave, u kojem je spavao kao dječak – samo što u tom prizoru više nije bio dječak nego sadašnji Božo s ondašnjom znatiželjom. Možda bi mogao, prije nego ga baka dođe probuditi, tiho izvući ispod kreveta Fabijanov kofer i otvoriti ga? Bilo bi nepravedno da mu sadržaj tog kofera ostane zauvijek nepoznat. Zaslužio je znati, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog svih onih misli koje je posvetio čovjeku kojeg nikad nije upoznao.
Slike su se množile protiv njegove volje, a on ih nije imao snage poricati. Najradije bi bilo lagan od praznine, ali uvijek je nešto drugo bilo jače od onoga što je želio.
Prepuštanje mu ionako ide najbolje. Usavršava ga već četrdeset i pet godina.
