Krive su Seka i Seka | Zoran Pongrašić

JOŠ JEDAN PROLOG ILI KAD PISAC NE ZNA ODAKLE POČETI

Bero je prčkao po tatinoj hi-fi liniji.

Osim toga, sve je bilo u redu.

Jer je napravljen kompromis.

Tata se po drugi put vratio kući i obećao da ih više nikad neće napustiti (istina, mama je na to njegovo više nikad malo jače zaškiljila). Zauzvrat smio je zastakliti balkon i unutra ugurati svoju golemu hi-fi liniju. I proglasiti balkon samo svojim teritorijem. Na koji nitko nije smio ući bez njegove dozvole. Osim opranog rublja koje se negdje ipak moralo sušiti.

Mama je rodila Seku (iako bi je najvjerojatnije rodila i bez tog kompromisa). I obećala je da će raditi slike manjih formata (što je bilo specijalno dobro jer je broj stanara u stanu porastao, a stan nije). I obećala je da će Bero odsad nositi normalnu odjeću, a ne samo onu koju mu ona sašije. Zauzvrat joj je dozvoljeno da se češće smije.

Bero je obećao da više neće brijati glavu. Ni vješati po sebi kojekakve lance. Bez obzira imaju li na krajevima čepove od sudopera i lavaboa ili nemaju. I obećao je da više neće odsijecati rukave na jaknama i sličnim odjevnim predmetima. Niti će odijevati mamine tajice. Zauzvrat je napokon dobio mobitel.

Kompromisi su dobra stvar. I imaju samo jednu manu. A ta je da funkcioniraju jedino ako ih se beskompromisno pridržavamo. A Bero je sad prčkao po tatinoj hi-fi liniji. Samo zato što mu je to bilo najstrože zabranjeno. Nakon što je prije toga nezakonito ušao na tatin teritorij. Ali čovjek ponekad ne može kontrolirati samoga sebe. Pogotovo kad si u tim nekim godinama kad baš moraš raditi zabranjene stvari.

Još je htio na gramofon staviti neku od milijun tatinih svetih gramofonskih ploča. Ali jedino što je uspio bilo je izvući jednu takvu okruglu i crnu i s rupicom u sredini iz njezina omota i kasnije je, uz puno više prtljanja, vratiti natrag u omot. Jer koji god gumb pritisnuo glupi gramofon jednostavno nije htio proraditi. No zato je uspio upaliti radio. I zaboraviti kojim je gumbom to postigao. Pa se sad mučio pokušavajući ga ugasiti. Za to vrijeme bio je primoran slušati vijesti.

A na vijestima su govorili kako je ovo najhladnija zima u posljednjih sto godina (što uopće nije bilo točno). I usput kako je ovo zima s najviše snijega u posljednjih također sto godina (što također nije bilo točno). I da je ta kombinacija hladne zime sa snijegom prava kata-strofa (tako je to izgovarao spiker) ili kata-klizma (tako je to izgovarala spikerica). Drugim riječima – smak svijeta. Još jedan tko zna koji već po redu. Jer na vijestima su baš voljeli tako govoriti. Uvijek se radilo o nekakvoj kata-strofi ili kata-klizmi. Ljeti, kad bi se temperatura zraka popela malo iznad trideset stupnjeva celzijusa, hop!, najtoplije ljeto u posljednjih sto godina, prava kata-klizma. U jesen, kad bi kiša padala duže od tri dana zaredom, hop!, najviše kiše po metru kvadratnom u posljednjih sto godina, prava kata-strofa, biblijski potop, još je samo trebalo pronaći nekoga tko će napraviti veliki drveni brod. Zimi pak, čim bi se temperatura spustila malo ispod nule, polarna zima, prava kata-klizma. Nemojte izlaziti iz kuće ako to nije baš nužno! Kao da je netko htio sve ljude držati pod kontrolom.

I baš kad je napokon pronašao gumb kojim se gase sve te kata-strofe i kata-klizme, spiker je spomenuo Seku. Pa ga je Bero brzo ponovno pritisnuo. Ovaj put čuo je spikericu. Zvučala je uzbuđeno kao da prenosi izvođenje penala u finalu svjetskog nogometnog prvenstva. A zapravo je vrištala kako je netko oteo Seku. Istina, spikerica nije rekla oteo, nego je izrekla onaj dugački komplicirani izraz, ali je Bero znao da je to samo drugi naziv za oteo. Netko je, dakle, oteo Seku. Zbog čega ženska vrišti od uzbuđenja. Svašta.

Bero je još jednom pritisnuo isti gumb. Ponosan na samoga sebe jer se sjetio cijelo vrijeme držati prst iznad njega.

A onda se sledio.

Seku?!

Netko je oteo Seku?!

Ostao je bez zraka u plućima, a noge su mu se, kako se to kaže, oduzele. No usprkos tome otrčao je u Sekinu sobu. Brzo koliko god ga oduzete noge nosile. Seka je spavala u svom kinderbetu. Kao i uvijek kad bi spavala u svom kinderbetu. Ni ne sluteći da će uskoro biti kriva. A ako ju je ipak netko nekim slučajem oteo, to se ni po čemu nije primjećivalo.

Bero je odahnuo.

Premda mu nije bilo jasno zašto je spikerica vrištala.