Krive su Seka i Seka | Zoran Pongrašić

KOD BAKE I PRABAKE I ĆORAVE MILENE

– Trebat će nam pelene – rekao je Bero dok su žurili prema Bakinoj i Prabakinoj kući.

Istina, nisu baš žurili onako kako se inače žuri dok se nekamo žuri. Jer su vražja kolica imala neispravne kotače koji su se stalno okretali na sve strane osim na onu pravu. I jer je broj putnika u kolicima sad bio dvostruko veći nego prije. I jer jednojajčane sestre blizanke nisu bile nimalo zainteresirane pomoći Beri s guranjem.

– Bez brige – rekla je Mirela.

Ni Bero ni sestre blizanke ne znaju ništa o bebama. Stela i Mirela zato što nemaju mlađu sestru, a Bero zato što ga imanje mlađe sestre uopće ne zanima. Da je ponio onaj papirić s uputstvima pričvršćen na vrata frižidera glavom Jimija Hendrixa, možda bi sad znao nešto više. Ovako se prisjeća tek nekih stvari.

– I nekakva odjeća za… – rekao je Bero.

– Bez brige – rekla je Stela.

– I hrana za… – rekao je Bero.

– Halo, pa idemo kod Bake! – rekla je Mirela.

– I kod Prabake! – dodala je Stela.

– Da, ali što ako nemaju ništa za jelo? – upitao je Bero.

Sestre ga ponovno onako pogledaju, a zatim prasnu u smijeh.

– Imale su cijeli paket pelena – priznao je Bero dvojici policajaca s druge strane stola.

– Naših pelena, dok smo bile male – pojasnila je Mirela.

– I gomilu dječje odjeće – priznao je Bero.

– Naše odjeće, dok smo bile male – pojasnila je Stela.

– I punu kutiju igračaka – priznao je Bero.

– Naših igračaka, dok smo bile male – pojasnila je Mirela.

– A kako su reagirale Baka i Prabaka kad ste se pojavili s dvije Seke? – znatiželjan je Peđo Fišer. Toliko znatiželjan da uopće ne mari što ga Budak mrko gleda.

Najvažnija stvar kad su Baka, Prabaka i ćorava Milena u pitanju je da nikad nisu postavljale suvišna pitanja. Na primjer pitanja tipa zašto ste došle. Ili otkud vam taj majmun. Stela i Mirela su kod Bake i Prabake mogle doći uvijek i uvijek bez najave i uvijek bi to bila najnormalnija stvar na svijetu. Možda zato što bake i prabake tome i služe. Da im dođeš kad god poželiš. Ili ne poželiš, ali moraš. Na primjer kad ti se roditelji svađaju. Ili na primjer kad jedan roditelj namjerava napustiti onog drugog roditelja, a usput i svoju djecu, da bi otišao živjeti s nekom sasvim drugom ženom. Ili kad se iznenada pojavi mala majmunica, a netko ostane bez ključa i mobitela.

Baka i Prabaka su imale djecu. I djecu svoje djece. Pa i djecu djece svoje djece. I zato znaju sve o bebama. A što se njih dvije tiče tu se ništa bitno nije promijenilo u posljednjih nekoliko tisuća godina. Bebe ili sisaju ili jedu kolače. Sve ostalo je manje važno.

– Iznijele su kolače na stol – rekla je Mirela.

– Milijun kojekakvih kolača – priznao je Bero.

– Naših kolača, dok smo bile ma… – Stela se zaustavila u posljednji čas.

Druga najvažnija stvar kad su Baka, Prabaka i ćorava Milena bile u pitanju jest prihvaćanje da nešto jest takvo kakvo jest i zato nema potrebe o tome raspravljati. Pa kad ugledaju malu majmunicu u dječjim kolicima prihvate to kao da su male majmunice u dječjim kolicima najnormalnija stvar na svijetu. A kad im djeca odgovore kako nemaju pojma otkud ta mala mamunica u dječjim kolicima dalje ne pitaju. Ne pitaju ni je li gladna, jer znaju da svatko živ uvijek može nešto pojesti. Ako ništa drugo onda barem poneki kolač.

I sad jedna stara žena i jedna još starija žena sjede, jedna za stolom a druga u invalidskim kolicima, i svaka od njih šopa kolačima po jednu Seku. A nijedna Seka se pritom ne žali.

– One zapravo ne trebaju invalidska kolica – objasni Mirela.

– Samo se vole voziti u njima – objasni Stela.

– Prabaka voli kad je Baka gura okolo po stanu – objasni Mirela.

– A kad se Baka umori, onda zamijene mjesta – objasni Stela.

Peđo Fišer duboko uzdahne. On bi dao sve na svijetu da se može zamijeniti s Lenom. Zauvijek. Ili barem kad se ona umori od vožnje svojih kolica. Ali nikad se ne umori. Jer Lena ima snažne ruke kojima sama vrti kotače. Ne voli da je itko gura.

Život baš zna biti čudan. Netko ima preko devedeset pa skoro normalno hoda, a netko drugi nema još ni punih sedam pa ne hoda uopće. A nikad i neće. Peđo Fišer je ranije bio ljut, pa i bijesan. Iako nije znao na koga točno. Sad više nije ni bijesan ni ljut. Sad je samo tužan. Zato još jednom duboko uzdahne. I uspije zadržati vlagu u očima.

– Skroz su ćaknute – objasni Mirela.

– Skroz na skroz – složi se Stela.

Po izrazu njihovih lica svima je jasno kako baš vole imati ćaknute bake i prabake.

– I ondak? – pita Budak.

– I ondak što? – pita Mirela.

– Štaste ondak radli? Kudstes kretali? Sakim stes sretali? Sve nam to treba za rekostrukcju vremenskog sljeda događaja? – objasni Budak stručno. – Daklem, štaj ondak bilo?

– Ondak smo se bacile u potragu – kaže Mirela.

– Jer je trebalo pronaći neke stvari – kaže Stela.

– Pa sam se ja popela na tavan – kaže Mirela.

– A ja sam se spustila u šupu – kaže Stela.

Jer je opće poznata stvar da kad moraš pronaći nešto za što ne znaš gdje se točno nalazi, najveće šanse su šupe i tavani. A kad je jedna jednojajčana sestra blizanka otišla na tavan a druga jednojajačna sestra blizanka u šupu, bila je to najveća udaljenost na kojoj su se ikad međusobno našle. Takvo što ne može trajati vječno. I ne mora. Za deset godina između Stele i Mirele bit će jedan cijeli ocean. Jer će jedna od njih dvije tada biti trenerica nacionalne paraolimpijske atletske reprezentacije, a druga prvi časnik palube na nuklearnom ledolomcu „Antartika“. Razmjenjivat će mejlove koji će uvijek počinjati sa „Zdravo, glupačo!“, a završavati sa <3 <3 <3

– Sve smo pronašle – rekla je Stela dvojici policajaca s druge strane stola.

– Dva jednaka zimska skafandera za bebe – počela je Mirela s nabrajanjem.

– Naša skafandera, dok smo bile male – pojasnila je Stela.

– Dvije jednake vunene kape – nastavila je Mirela. – One što se još i vežu ispod brade.

– Naše kape, dok smo bile male – pojasnila je Stela.

– Dva para jednakih vunenih rukavica, koje su bile kao u kompletu s tim kapama – nastavila je Mirela.

– Naših rukavica, dok smo bile male – pojasnila je Stela.

– Dva jednaka vunena šale, iz istog tog kao kompleta s rukavicama i kapama – nastavila je Mirela.

– Naša šala, dok smo bile male – pojasnila je Stela.

– Crni vodootporni flomaster – nastavila je Mirela.

– Naš flom… U stvari ne znamo otkud se stvorio taj flomaster – pojasnila je Stela.

– Ali nam je itekako dobro došao – rekla je Mirela.

– Da Seku prerušimo u majmunicu – pojasnila je Stela.

– Pa već je bila majmunca. Štaš mejmuncu prerušavat u majmuncu?! – čudio se Budak. A usput i pjenio. Poput utovljenog šarana hranjenog pjenom za brijanje.

– Ne tu Seku – rekla je Stela.

– Drugu Seku – pojasnila je Mirela.

– Moju sestru Seku – dodao je Bero.

Sestrama blizankama je, naime, palo na pamet da će biti manje sumnjivo ako u kolicima budu blizanke, a ne ljudska i majmunska beba. A kako su blizanci uglavnom iste rase, to jest jednake boje kože, tako su mogle ili lice Seke majmunice ofarbati u bijelo ili lice Seke ne majmunice u crno. Presudila je boja vodootpornog flomastera.

– Imale smo sreće – rekla je Mirela policajcima s druge strane stola. – Jer da smo umjesto crnog vodootpornog flomastera pronašle bijeli vodootporni flomaster, onda bismo morale farbati ovu drugu Seku.

– I to dlaku po dlaku – dodala je Stela.

– A to bi trajalo godinama – dodala je Mirela.

– Dok smo s ovom drugom Sekom bile gotove za pet minuta – dodala je Stela.

– A zato Gradnačelnik nij znao kojaj koja! – sinulo je Budaku.

– A malo i zato što je bio dobre volje – dodao je Peđo Fišer.

Jer kad za nekoga tko je više-manje pijan kao majka ne želiš reći da je pijan kao majka, onda kažeš da je dobre volje.

– A pronašle smo i kolica – rekla je Mirela.

– Naša kolica, dok smo bile male – pojasnila je Stela.

– Trebalo ih je samo malo podmazati – rekao je Bero.

On zna da odrasli muškarci često koriste taj izraz. Istina, njegov tata baš i ne. Ali njegov tata nije baš sasvim kao drugi odrasli muškarci. Isto kao što i mama nije baš sasvim kao druge mame. Valjda su se zato i vjenčali. Dvaput. Što samo dokazuje da nisu baš sasvim normalni. Ali Limeni za sve kaže da bi trebalo malo podmazati.

– A kad ste sljedeći put izašli van? – upita Peđo Fišer.

– Sutradan – kaže Mirela.

– Misliš danas – kaže Stela.

– Jučer je bilo sutradan, glupačo!

– Ali on – Stela pokaže glavom na Peđu Fišera – te ovo ne pita jučer nego danas, glupačo!

– Znači prespavali ste kod Bake i Prabake? – pita Peđo Fišer.

– Paaa… Da – kaže Mirela.

– Štat sad znači to pa da? – pita Budak. – Jestel bili cjele noći utoj kući il niste?

– Jesmo – kaže Mirela.

– Al nisamo spavali – kaže Stela.

– Negste šta? – pita Budak.

Stela, Mirela i Bero izmijene brze poglede.

– Ništa – kažu sve troje u jedan glas.

Zatim svatko od njih odjednom pronađe nešto izuzetno zanimljivo na svojim cipelama.

Naravno da neće reći ovoj dvojici da su od Bake i Prabake krišom uzeli onaj liker. Niti će reći da su pravedno podijelili sadržaj boce. Niti će reći da su se poslije toga ljubili. Niti će reći da baš i nisu znali kako se to točno radi, pa je bilo nespretnog sudaranja nosovima i nesretnog griženja usana, ali im ništa od toga nije smetalo. Niti će Stela reći da je sretna što se napokon ljubila s Berom, ali i ljuta jer se i Mirela ljubila s Berom. Niti će Mirela reći da je sretna što se napokon ljubila s Berom, ali i ljuta jer se i Stela ljubila s Berom. Niti će Bero reći da mu je to ljubljenje bilo baš onako… dobro… jako dobro, ali je zbunjen jer nema pojma je li se ljubio samo sa Stelom ili samo s Mirelom ili, zar je i to moguće, s obje. A i to da nisu spavali, nije istina. Zaspali su pred jutro. U obliku nerazmrsivog klupka.