Krive su Seka i Seka | Zoran Pongrašić

DIJELOVI TEKSTA IZBAČENI IZ ROMANA

– Tis odma znao das dvje Seke? – upita Budak

– Nisam odmah – odgovori Peđo Fišer. – Saznao sam kad je patrola dovezla kolica pa sam zavirio unutra.

– I ništminis reko?! – zaprepašten je Budak.

– Mislio sam da vam je to poznato – kaže Peđo Fišer.

– Ma šta ti imaš mislit?! – uzvikne Budak.

* * *

Zmija se vraća s posla. Ispred jednog kontejnera za smeće ugleda veliku prozirnu vreću dopola punu plastičnih boca, izlizanu žensku torbu i poznatu malu stolicu. Ali ne vidi vlasnicu. Uplaši se da nije upala u kontejner pa pritrči i nagne se nad njega. No unutra je samo smeće. Zmija zbunjen sjedne na stoličicu. Ne primjećuje da se nonica krije iza drveta. Primijeti je tek kad mu priđe i stane ispred njega. Dok Zmija sjedi a nonica stoji otprilike su iste visine. Tad ga nonica bez riječi zagrli. Ostanu tako neko vrijeme. Onda ona uzme veliku prozirnu vreću i svoju staru žensku torbu pa pričeka da Zmija ustane kako bi mogla uzeti i stolicu. Kad Zmija ustane on joj iz ruke uzme vreću dopola napunjenu plastičnim bocama pa je odloži pokraj kontejnera. Nonica kima glavom. Zmija isto. Onda on uzme njezinu malu stolicu pa oboje krenu dalje. Nakon par koraka nonica Zmiju primi za ruku. I dalje ne govore ništa. Jer ponekad nisu potrebne riječi da bi se ljudi međusobno razumjeli.

* * *

– A kako se preziva gospođa Zora? – upita Peđo Fišer spreman zapisati odgovor.

– Čudno – kaže Brada.

– Molim?

– Htel sam reč ne preziva se ko, kaja znam, naprimer ono, Žilić kaj je ko žila za krv il naprimer ko Džapo kaj je ko džapit nekaj, il napremer ko Nazor kaj je ko ulica u kojoj je dom za nezbrinutu decu, a i komplicirano je za pročitat, ne.

– Da čujem?

– Paaa… Klagenfurt. Tak mi se čini.

Peđo Fišer zapiše na jedan od papira iz svog fascikla pa ga okrene prema Bradi.

– Ovako?

Brada se zagleda u papir na kojem piše KLAGENFURT i neko vrijeme miče usnama. On ima disleksiju. Iako, naravno, ne zna da ima disleksiju. Zna da se poneko slovo ponekad sakrije ispod nekog drugog slova, ili da dva susjedna zamijene mjesta, ali vjerojatno bi prije doživio duboku starost no uspio pročitati tu riječ – disleksija.

– Je tak je!

* * *

– A koj nacrto oči natom konbiju od zoolškog vrta? – zanima Budaka.

– Ja sam ih nacrtal – kaže Ožiljak.

Čak je pomalo ponosan. Uvijek je imao peticu iz likovnog. Dok je još išao u školu. Prije nego ga je njegov stari onako udario. Poslije čega više nije raspoznavao boje. Ali ovaj kombi je bio crn, a ta ZOO slova bijela, a kad je crno i bijelo u pitanju tu se nema što ne raspoznati. A i nije to baš neko umjetničko djelo. Samo je u ta dva O prvo nasprejao malo bijelog laka a zatim još manje crnog u sredinu bijelog.

– Trebalo ga je nekak zakamuflirat, ne? – naceri se Ožiljak.

* * *

– U informativnom sustavu policije nema nijedne osobe koja se zove Zora Klagenfurt – kaže Elizabeta Pijuk Peđi Fišeru. – Ali na istoj adresi je prijavljena osoba koja se zove Zora Klinkendorf.

* * *

Kad se u sitne noćne sate poslije proslave Nove godine Zmija vraća kući on naleti na nonicu koja se upravo penje na svoju stoličicu da bi se mogla nagnuti preko ruba kontejnera za smeće. Možda zato što nije sasvim trijezan, a možda iz nekog drugog razloga, Zmija joj se prišulja s leđa pa je zgrabi. Nonica ne zavrišti niti bilo što slično. Jer kad živiš takvim životom više te ničega nije strah. Ali kad je Zmija trenutak kasnije okrene prema sebi i zavrti u nešto za što on misli da je ples, počne se glasno smijati. I više nikad ne prestane.

* * *

– Moš ić i pazšta radiš! – kaže Budak i priprijeti mu prstom.

– Vas lahko nekaj prašam? – pita Dule Antilopa. Pa se brzo ispravi: – Hteo sam da kažem da li mogu nešto da vas pitam?

– Pitaj – kaže Budak.

– Kako tačno ide to s črvi v tetrapaku, hteo sam da kažem sa glistama u tetrapaku?

– Nemam pojma očem pričaš – kaže Budak.

– To sem si tudi mislil.

* * *

– Zar je nisi nahranio? – pita mama. Jer Seka neutješno plače.

– Nisam – kaže Bero. – Ali je puna do čepa.

– Jesi li joj presvukao pelenu? – pita mama.

– Nisam – kaže Bero. – Ali je čista kao zjenica.

– Kaže se kao suza – kaže mama.

– Znao sam da ima veze s očima! – kaže Bero.

– A zašto onda plače? – čudi se mama.

– Zato što je našla najbolju prijateljicu – kaže Bero.

Mama ga sumnjičavo gleda. Onako kako ga gleda kad se iz kupaonice vraća s časopisom loše skrivenim ispod majice.

– Je li? A gdje stanuje ta njezina prijateljica? – pita mama.

– U zoološkom vrtu – kaže Bero.

* * *

Na vratima sobe za informativne razgovore začuje se kucanje.

– Ma ko sad smeta, majkmu?! – pita Budak naglas samoga sebe.

Peđo Fišer za svaki slučaj slegne ramenima.

– Da! – uzvikne Budak.

Vrata se otvore, a kroz njih proviri glava mlade bucmaste policajke.

– Oprostite što smetam, gospodine načelniče – kaže Elizabeta Pijuk Budaku. – A i vi, gospodine pomoćniče načelnika – kimne zatim prema Peđi Fišeru. – Ali stvar je hitna.

– Da čujem – mrzovoljno promrmlja gospodin načelnik, to jest načelnik kriminalističke policije Slavko Budak, pitajući se za kog se vraga ova (naravno da nema pojma kako se ta ova zove) sad malo prije ispričala i njegovom pomoćniku kad je sasvim dovoljno ispričati se samo njemu, pa ipak je on ovdje glavni, nije li?

– Da nemate kojim slučajem pelenu? – upita ga Elizabeta.

Ma šta to ova melje? pomisli Budak. Kakvu sad pelnu? Pa jel ovo policja il je obdanšte? To jest dječji vrtć?

– Pelnu? – upita za svaki slučaj.

– Ili dvije? – doda Elizabeta.

– Dvje? – ponovi Budak poput papagaja koji ponavlja riječi koje čuje. Istina, poput papagaja koji još nije do kraja savladao umijeće ponavljanja riječi koje čuje. Pa mu ponekad promakne poneki samoglasnik.

– Po jednu za svaku Seku – pojasni Elizabeta.

– Pa jel ja teb izgledam ko neko kom trebaju pelne?! – plane Budak. – Il ko neko ko de god ide uvjek nosi jedno paklo sasobom?! Za slučaj da nekom usfali?!

Ovo sam joj baš dobro odbrusjo, pomisli zadovoljan samim sobom. Iako nije sasvim siguran kaže li se paklo i kad su vražje pelene u pitanju ili se to odnosi samo na cigarete.

– Ne izgledate, gospodine načelniče! – odgovori Elizabeta odrješito. Toliko odrješito da Peđi Fišeru izmami osmijeh na lice.

– Šta ne izgledam? – zbuni se Budak.

– Ne izgledate kao netko kome trebaju pelene ni kao netko tko gdje god ide nosi jedan paket sa sobom za slučaj da nekome zatreba! – pojasni Elizabeta.

Ova mlada žena će daleko dogurati u policijskom poslu, pomisli Peđo Fišer lagano kimajući glavom.

Budak se još malo više zbuni.

– Jel trebaš ti jošta?! – vikne.

– Ništa osim jedne pelene, gospodine načelniče – odgovori Elizabeta Pijuk. – Eventualno dvije – doda.

– Moš ić! – uzvikne Budak.

– Razumijem, gospodine načelniče! – uzvrati mu mlada bucmasta policajka na propisan način. – Oprostite na smetnji, gospodine načelniče. – Pa se okrene prema Peđi Fišeru. – I vi, gospodine pomoćniče načelnika.

Zatim za sobom zatvori vrata.

A Peđo Fišer se nije prevario. Deset godina kasnije, nakon što on ode u zasluženu mirovinu, upravo će Elizabeta Pijuk biti ta koja će ga naslijediti. I tako postati najmlađa načelnica kriminalističke policije. I prva žena na tom radnom mjestu. I prvi načelnik kriminalističke policije čiji će pomoćnik također biti žena, Margita Magi Gita Kos.

* * *

– Zar ona to smije jesti? – upita Bero Baku pokazujući prema svojoj sestri Seki koja sjedi Prabaki u krilu i tamani kolače.

– Svi smiju jesti kolače – odgovori Baka.

– Kod kuće ih ne jede – kaže Bero. Barem koliko je njemu poznato.

– Pa što onda jede?! – čudi se Baka.

Bero razmišlja neko vrijeme. Zatim kaže: – Piše na frižideru.

* * *

– A koj taj Lesi? – pita Budak.

– Lassie je pas – odgovori mu Peđo Fišer. – Ženka škotskog ovčara. Glavnik lik iz jednog starog romana. I iz filma.

Majkmu, pomisli Budak i odmahne svojom velikom izbrijanom glavom, kako ker možbit glavni lik?

* * *

Peđo Fišer u svojoj kancelariji piše ostavku. Ne samo na mjesto pomoćnika načelnika kriminalističke policije nego i ostavku cijeloj policiji. Zvoni telefon.

Budakova tajnica kaže: – Treba vas gospodin načelnik.

A Peđo kaže: – Katarina, i vi i ja znamo da načelnik nije gospodin. Niti će to ikad biti. No, javite mu da sam upravo namjeravao do njega.

Zatim savija list papira na kojem je njegova ostavka i posprema ga u unutarnji džep svoje uniforme.

Kad uđe u Budakov ured, koji je jednom bio njegov ured, Budak sjedi na uredskoj stolici, a nogu u gipsu drži na pisaćem stolu. Po njegovom mišljenju za gips su krive balote i Japanci. Balote zato što su tvrde, a Japanci zato što ne znaju napraviti kvalitetnu obuću. Naime, kad po ne zna se koji put Budak jednom balotom nije uspio pogoditi jednu drugu balotu, toliko se iznervirao (i na samoga sebe zbog svoje nespretnosti, i na ostale igrače koji su mu se glasno smijali) da je na trenutak izgubio živce pa je onda tu drugu balotu pogodio nogom, potpuno smetnuvši s uma da na nozi ima samo japanku, i da mu je zbog toga nožni palac više-manje potpuno neopremljen za šutiranje balota. Pa je nakon šutiranja palac morao u gips, a on na bolovanje.

Sad pokaže rukom Peđi Fišeru neka sjedne gdje god želi, a kad se ovaj smjesti kaže mu da više ne želi biti načelnik kriminalističke policije. Predrag Peđo Fišer ne vjeruje svojim ušima.

– Štajsad, štas bleno? – pita Budak.

– Ovaj… ja… – Peđo ne zna što bi rekao.

A Budak uzvikne: – Romb!

* * *

Deset godina kasnije Dule Antilopa je glavni trener juniorske ekipe boksačkog kluba „Drina“. Ali ne u Zvorniku u Republici Bosni i Hercegovini nego u Novom Mestu u Republici Sloveniji. Točnije, u naselju koje njegovi stanovnici godinama uporno nazivaju Naselje. Boksački klub to zaista i jest. Iako se odmah do njega nalazi i specijalizirani dućan originalnih balkanskih potrepština istog imena „Drina“. Dućan vodi Stevan Petrovič koji je ga je naslijedio od pokojnog oca. Od kojeg je uz dućan naslijedio i nadimak Šteka. Koji je pak, jer je Stevan rođeni Slovenac, a ne tamo nekakav čefur, malo izmijenio. U duhu slovenskog jezika. Jedno o umjesto jednog a. Stevan Petrovič Šteko. Stevan i Dule su dobri prijatelji. Pa zato lakše podnose svoja razočaranja u vlastitu djecu. Jer Stevanov sedmogodišnji sin Stojše radije udara vreću u boksačkom klubu „Drina“ nego li slaže šteke legalno uvezenih cigareta, dok Duletov sedmogodišnji sin Iztok radije obigrava oko kupaca u specijaliziranom dućanu „Drina“ nego li skakuće po ringu između konopaca. I Stevan i Dule bi dali svaki po jednu ruku da je obratno. Tako barem kažu dok im u restoranu „Triglav“ vlasnica Mojca Mehmedovič, kći rahmetli Mustafe Mojce Mehmedoviča, osobno spušta treću rundu na stol. Eh, da je onako kako je trebalo biti. Ali kad je život nepredvidljiv. Pa ni ono što je trebalo biti ispadne kako ne treba. Ili baš kako treba. Tko će ga znati. Na zdravje!

* * *

Peđo Fišer još će jednom javno plakati. Bit će to deset godina kasnije i pred puno više ljudi oko njega. Jer će na drugu stepenicu specijalno sagrađenog pobjedničkog postolja svoja kolica parkirati Lena Fišer, najmlađa osvajačica medalje na četiristo metara. To će biti njezine prve paraolimpijske igre i njezina prva medalja. I dok će gore na tribinama pokraj njezinog oca njezina trenerica Stela skakati od sreće, po prvi put u životu Lena se neće smijati. Srebrna paraolimpijka bit će ljuta kao ris. Jer joj je pobjeda izmakla za pola kotača.

* * *

U informativnom sustavu Ministarstva unutarnjih poslova nećete naći ništa o policijskoj akciji kodnog imena „Majmun“. Policijski službenici koji su u toj akciji sudjelovali obavezali su se na čuvanje službene tajne. Civilne osobe pak iz razumljivih razloga nisu htjele ništa pričati. Zato neki tvrde da se ništa od ovoga i nije dogodilo. No, mi znamo da jest.

I SAD ZAISTA NEMA VIŠE