Krive su Seka i Seka | Zoran Pongrašić

ČITA ILI TUROPOLJSKA SERIJSKA UBOJSTVA

– Otpočetka? – upitala je Čita tiho, pognute glave.

Pitanje nije postavila dvojici zastrašujućih uniformiranih muškaraca koji su sjedili s druge strane stola, nego vrhovima svojih prevelikih zelenih gumenih čizama. A kad joj čizme nisu ništa odgovorile, nastavila je.

– Otpočetka sam htjela biti Tarzan… Htjela sam to još od malih nogu… Ne znam zašto se kaže još od malih nogu jer kad si mali nisu ti samo noge male nego si cijeli mali…. Ali nisam mogla… Jer da bi netko mogao biti Tarzan prvo mora imati džunglu s onim što visi za što se možeš uhvatiti dok se prebacuješ s jednog drveta na drugo drvo. A u Turopolju nema džungle. U Turopolju raste samo normalno drveće hrast grab vrba topola bukva s kojeg ništa ne visi… I još da bi netko mogao biti Tarzan mora imati opasne životinje lavove slonove gorile krokodile… A ja sam u Turopolju imala samo krave konje svinje patke kokoši… Jedino je Mirko bio opasan.

Čita se zahihotala.

Nije to mogla vidjeti, ali dvojica zastrašujućih uniformiranih muškaraca koji su sjedili s druge strane stola međusobno su se pogledala. Obojica visoko podignutih obrva.

Majkmu, ova nije skroz čista, pomislio je jedan od njih.

Jadna djevojka, pomislio je drugi.

Nisu znali što bi je sad trebali pitati. U stvari samo jedan od njih dvojice nije znao. Drugi nije želio. Ali pitati se moralo. Jer ipak se ovdje radilo o informativnom razgovoru. Znači o razgovoru kojim se prikupljaju nekakve informacije. Ili se provjeravaju nekakve već ranije prikupljene informacije. U svakom slučaju taj se posao ne može obaviti kako treba ako se samo šuti. Pitanja se naprosto moraju postavljati.

– Koj Mirko? – upitao ju je jedan od njih.

Čita nije mogla znati da je to pitao samo zato što mu ništa drugo nije palo na pamet.

– Više nitko – odgovorila je.

Rekla je to svojim čizmama. Jer se njih nije bojala. Bez obzira što su joj bile prevelike.

– Jel možto malo glasnije? – upitao je isti. – Oćelse išta čut nasnimci? – još je upitao, ali sad više ne nju. – Jel treba pojačat to snimanje?

– Ne treba. Kasnije se može pojačati reprodukcija – rekao je drugi.

– Oš reć snimak satrake – rekao je prvi.

– Mirko je mrtav – rekla je Čita.

Opet se zahihotala.

Dvojica uniformiranih muškaraca su se ponovno pogledali. Jer kad si policajac onda su neke riječi važnije od nekih drugih riječi. A riječ mrtav je jako važna ako si policajac. Riječ mrtav može sve okrenuti naglavačke.

– Mrtav? – upitao je onaj isti od malo prije.

Želio je biti siguran da je dobro čuo.

– Mrtav – rekla je Čita.

Kad je bila mala, cijela mala a ne samo noge, čitala je knjige o Tarzanu, a u tim je knjigama Tarzan razgovarao s lavovima slonovima gorilama. Možda i s krokodilima, u to nije bila sigurna. A ona jedna što je prošla kroz ogledalo mogla je razgovarati i sa zečevima gusjenicama mačkama koje su imale samo usta i ništa više. Čak i s napuklim jajima. Zašto onda ona ne bi mogla razgovarati sa svojim čizmama?

Onaj jedan je pročistio grlo.

– A kakoj umro taj Mirko? – upitao je.

– Ubijen je – rekla je Čita svojim čizmama.

Riječ ubijen također je jako važna riječ ako si policajac. Čak i važnija od riječi mrtav. I zato, čim je bila izgovorena, dvojica zastrašujućih uniformiranih muškaraca s druge strane stola uspravilaa su se na svojim stolicama.

Čita je čula kako se uspravljaju.

– Mirko je ubijen? – upitao je onaj jedan.

Čita je to već bila rekla.

Nije bilo potrebe da kaže opet.

– A kakoj ubijen?

To je bilo novo pitanje.

– Zaklan je – odgovorila je svojim čizmama.

Dvojica zastrašujućih uniformiranih muškaraca s druge strane stola opet su se međusobno pogledali.

Čita to nije mogla vidjeti, ali je znala.

A zaklan je bila još jedna važna riječ ako si policajac.

– Kogaj zaklo? – upitao je isti.

– Maruška – odgovorila je Čita.

Osjetila je kako tom odgovoru nešto nedostaje.

– Baka – dodala je zato.

– Maruška? Baka?!

Čita je poželjela začepiti uši. Ali to nikad ne uspije kako treba. Uvijek čuješ nešto. Ako ne izvana onda iznutra. Iz glave.

– Aha. Ona je bila zadužena za takve stvari.

Poželjela je staviti dlanove oko svojih usta i pustiti krik kao Tarzan.

– Daklem, Mirko nij jedini kojeg je zaklala? Ta Marška baka?

Čita je čula kako mu se promijenila boja glasa.

Ona nije znala zašto se kaže boja glasa kad glas nema boju. Boju imaju samo stvari koje se vide. Zato u školi nije htjela naučiti da voda nema boju, jer se i voda vidi. Zato su je premjestili u specijalni razred.

– Naravno da nije jedini – rekla je svojim čizmama. – Pa sad sam vam rekla da je Maruška bila zadužena za takve stvari. Ona je bila glavna. Osim kad bi je priklještilo u križima. Pa joj se morala donijeti daska. Da joj se izravna kičma. Tad je umjesto nje klao Stipan. A jednom se dogodilo da je Maruška bila priklještena a Stipan je imao ruku u gipsu jer mu je zapeo klip kukuruza u runilici pa ga je išao pogurati rukom a nije isključio runilicu pa je taj put morala klati Svekrva. Jel’ vam sad jasno?

Čizmama je, čini se, bilo jasno.

Čula je disanje jednog od te dvojice. Čula je kako onaj drugi ne diše. Svašta je ona mogla čuti. U Turopolju su govorili ova sluša travu kako raste i mislili su da joj se tako rugaju. A zapravo su se rugali sami sebi. Jer za razliku od nje oni ništa nisu mogli čuti. Ni mrak kad uzdiše ni znoj na koži ni kišobran kad se suši. Čak ni travu kako raste.

– Ovo postaje sve bolje ibolje – čula je onog jednog kako mrmlja sebi u bradu.

Nije znala zašto se kaže sebi u bradu kad za slušanje služe uši. A brada služi da ti ima po čemu curiti slina kad te strefi šlag kao Stipanovu sestru Gitu. I muškarcima za brijanje.

Načelnik kriminalističke policije Slavko Budak razmišljao je o tome kako već skoro dvadeset godina radi u policiji, a nijednom nije čuo za ubojstva u Turopolju. Serijska ubojstva! A sad se pojavila ova ovdje i… Zatim je zamislio svoju fotografiju na naslovnim stranicama svih novina. Zamislio je i naslov iznad fotografije i zapitao se zvuči li bolje INSPEKTOR SUPERMEN ili SUPERMEN INSPEKTOR? Zamislio je i podnaslov ispod fotografije: MASOVNA UBOJSTVA U TUROPOLJU. Zamislio je uvodni ulomak napisan onim masnim slovima kakvima se pišu uvodni ulomci: Mirno Turopolje dosad poznato samo po govedu smiješnog imena Tur, a koje je odavno izumrlo te ga kao takvog više nema, godinama je skrivalo strašne zločine koje je počinilo čak troje serijskih ubojica, zločinačka organizacija pod vodstvom krvoločne bake Maruške i njezinih jataka (posebno mu se svidjela riječ jataka, jer je zvučala baš moćno i jer nije znao što točno znači) koljača Stipana i krvave svekrve… svekrve…

– Čijaj svekrva ta krvava svekrva?! – uzviknuo je. – I kakos zove?!

Svekrva je imala stakleno oko. Kojim nije mogla gledati. Ali ga je mogla izvaditi i obrisati maramicom. I vratiti natrag sebi u glavu. Svi su je zvali samo Svekrva. I nije bila ničija. Ili je bila svačija. Jer je to jedno te isto. Ali Čita nije znala kako to objasniti. Čak ni svojim čizmama.

– A ti? Kolkosih ti zaklala?!

Čita nije mogla povjerovati vlastitim ušima. Zato je morala na trenutak podići glavu i provjeriti da li se to ovaj šali ili misli ozbiljno. Nije se šalio!

Brzo se zagledala natrag u svoje čizme i rekla im: – Ja? Zaklala? Nekoga? Bilo koga? Ikoga? Ikada? Vi niste… Pa ja nisam… Ja to nisam mogla ni gledati! Kad bi nekoga klali! Čak ni poslije! Kad bi već bio zaklan! Nisam mogla ni slušati! Kako se otimaju! I kriče! I cvile! I hropću dok ih se kolje! Ja sam bježala! Oni su mi se smijali! Ja sam…

Zatim se onesvijestila.

Kad je ponovno otvorila oči, stajao je iznad nje.

– Ja Tarzan – rekao je.

Znam, pomislila je.

– Ti Džejn? – upitao je.

– Ne – rekla je. – Ja sam Čita.

– Julija – rekao je.

– Julija – rekao je još netko.

– Julija.

– Julija!

Tarzan se pretvorio u mladu bucmastu policajku. Pružila je čašu s vodom, a Čita ju je prihvatila i naiskap popila.

– Jeste li dobro? – upita je policajka smiješeći se brižnim osmijehom.

Čita je kimnula glavom. Iako  nije bila dobro. Jer su dvojica zastrašujućih muškaraca u policijskim uniformama i dalje bila tu. Zato se ponovno zabuljila u svoje prevelike gumene čizme.

Mlada bucmasta policajka se zove Elizabeta Pijuk. Do malo prije stajala je ispred sobe za informativne razgovore uhom priljubljenim uz vrata. Sve je čula. Elizabeta nikad nije voljela svoje ime, ali ima mlađu sestru koja ima dijagnozu. Ta dijagnoza nije toliko strašna koliko dijagnoze znaju biti, no Elizabeta zna da i Julija Furlan ima istu dijagnozu. I točno zna što treba napraviti. Zato sjedne na praznu stolicu pokraj osumnjičene i stisne joj ruku. Ona je možda kriva, ali Elizabeta zna da ne moraš biti kriv da bi te bilo strah, pa je još malo jače stisne. Kad par trenutaka kasnije Čita nabrzinu svrne pogled sa svojih čizama na lice mlade policajke pa natrag na čizme, Elizabeta zna da će odsad sve biti bolje.

Istovremeno Budak se okrenuo prema Peđi Fišeru.

– A šta ti čekaš? Zov interventnu! Zov specjalce! I forenzčare! I kerove tragače! One za leševe, a ne one za drogu! I dva landrovra! I nek imaju tapecirane siceve a ne ko prošli put da mi opet bubrezi otpanu!

Peđo Fišer je slegnuo ramenima i mašio se telefona.

– A ti slušaj vamo! – viknuo je Budak. – Koj bijo taj Mirko?

Čita ne zna zašto, ali osjeća kako joj ukočenost popušta.

– Patka – promrmlja.

Sad to ne kaže samo svojim čizmama. Sad to kaže i mladoj bucmastoj policajki koja je čvrsto drži za ruku. I koje se ne boji.

– Patka – odglumi Budak jeku.

– Zapravo patak – kaže Čita malo glasnije.

Budak zaškilji.

Osmijeh nestaje s njegova lica.

I pojavljuje se na Elizabetinom.

– Oš reć da muj to nadmak? – kaže Budak. – Otom Mirku? O, imaju ljudi svakake životnjske nadimke? Ev znam ja jednog koj ima nadmak Antlopa, a nije nikaka antlopa negoj Slovenac!

Pokuša se ponovno nasmiješiti. Ali mu ne uspije. Pa odustane.

– Jel ti to ozbiljno? – upita oprezno.

Čita kimne glavom.

Uvijek je dobro kad te drži za ruku netko koga se ne bojiš.

– Mirko je bio patak – kaže glasno.

– Pa… patak? – ponovi Budak u nevjerici. – Patak?! – uzvikne. – Mirko kojgje zaklala ta baka Marška je bijo patak?! Patak ko životnja patak?!! – zaurla.

– Zapravo ptica – ne može Peđo Fišer protiv samoga sebe. Čak i dok pritišće tipke crnog starinskog telefona.

Budak ga ošine pogledom. Zatim klone na svojoj stolici.

– Mirkoj bijo patak – promrmlja.

– Opasni patak – kaže Čita još malo glasnije. – Zaletavao se na sve oko sebe. I štipao sa svojim kljunom. Zato ga je baka Maruška zaklala.

Još jednom pogleda mladu policajku. I vidi taj izraz na njezinu licu. Točno zna o čemu se radi. Takav izraz imaš kad se poželiš glasno nasmijati, a ne smiješ.

– A svi ti ostali ubijeni? – pita Budak. – Jel ikoji odnji bijo čovjek?

Bila mu je to zadnja nada.

– Nije – kaže Čita mladoj policajki s izrazom na licu.

– Gospodine načelniče, da i vama donesem čašu vode? – upitala je Elizabeta.

Budak je odmahnuo glavom. Nekoliko puta. Zatim je pogledao svog pomoćnika.

– A kog ti zoveš?! – upitao je.

– Interventnu, specijalce, forenzičare, pse tragače i dva landrovera s tapeciranim sjedalima – izrecitirao je Peđo Fišer. I on je na licu imao taj izraz.

– O majkmu! – zavapio je Budak.

– I što ćemo sad? – upitao je Peđo Fišer Budaka kad su ostali sami u sobi za informativne razgovore.

Budak se rukama čvrsto držao za glavu. Kao da mu je napukla pa ju je zalijepio selotejpom, ali nije siguran hoće li selotejp izdržati.

– Saćmo se vratit na Seku! – zajecao je.