Krive su Seka i Seka | Zoran Pongrašić

PROSTORIJA ZA ZADRŽAVANJE ILITI ĆELIJA

Kad se četvorica odraslih muškaraca nađu na jednom mjestu svaki od njih daje sve od sebe kako bi pokazao i dokazao da je bolji, jači, vrjedniji od ostale trojice. Da je upravo on najbolji kandidat za vođu čopora. Ta igra se zove „Tko ima veći“. U toj predstavi dozvoljeno je muljanje, laganje, pretvaranje, izmišljanje. Jer takvi su muškarci. Tako to ide u njihovom svijetu.

Time je neobičniji bio ugođaj u jednoj od dvije prostorije za zadržavanje kriminalističke policije, koju njezini posjetitelji kolokvijalno nazivaju ćelija. Naime, iako su se u njoj našla četvorica odraslih muškaraca ni jedan od njih nije pokazivao ni najmanji interes za gore opisanom igrom.

Dubok uzdah.

Tišina.

Klak!

Tišina.

Dubok uzdah.

Tišina

Klak!

Tišina.

Dubok uzdah.

– Buš ti već jednom prestal?! – zarežao je Ožiljak.

Jer su ga obuzele crne misli. Jer je razmišljao kako je možda ipak pogriješio što se upustio u sve ovo. I to ga sad muči. A da bi se riješio muke mora režati.

– Kaj? – trgnuo se Brada iz svojih misli.

– Buš već jednom prestal s tim disanjem?!

Ali Brada tu ne može ništa. Jer se pita što misli gospođa Zora zašto se već dva dana nije pojavio doma. Pita se pita li se ona tko će joj sad ići po pelene u ljekarnu. Pita se hoće li sad ostati bez posla u zoološkom vrtu. Zapravo to se i ne pita, zna da hoće. Ali pita se hoće li od njega tražiti da vrati vrpcu za timaritelja mjeseca. I pita se tko će sad Mirjani davati banane. I pita se koga će umjesto njega King učiti majmunski jezik. Svašta se još pita, a poslije svakog od tih pitanja naprosto mora duboko uzdahnuti. No najviše ga muče dvije stvari: što se sad zbiva sa Sekom, i što će nakon svega ovoga o njemu misliti Čita.

Brada ne zna ništa o ljubavi. Tete iz doma u za nezbrinutu djecu jesu bile brižne prema štićenicima, ali to nije bila ljubav. Jer nije ni mogla biti. No, iako ne zna ništa o ljubavi, zna da Čitu ne bi nikad povrijedio. A ni ona njega. Isto tako zna da je ona sad u susjednoj ćeliji. Možda je naslonjena na isti ovaj zid, tamo s druge strane. Pa dok ga nitko ne gleda on pomazi zid iza svojih leđa.

Dubok uzdah.

Tišina.

Klak!

– A i ti isto! – zarežao je Ožiljak.

– Ja ne dišen! – pobunio se Zmija.

On razmišlja o pokojnoj tetki i o tome kako je naslijedio gebis. I zbog toga je tužan. Onda se sjeti male nonice i male stolice na koju se penjala da bi mogla dosegnuti rub kontejnera za smeće, pa je još više tužan.

– Buš prestal s tim kloparanjem?!

– A to! – živne Zmija. – Taj san tvik naućija od moje pokojne tetke! I to po sićanju! Jev dok je ovi gebis još bija u njezinin ustima dok ona još nije bila mvtva tada još nisan bija posebno zaintevesivan za taj tvik jev nisan moga znati da će kad ona umve ovi gebis svvšit u mojin ustima. A fova, to jest cili štos, je u tome da ovako jezikon odlipiš gebis, a tu moveš bivat oćeš odlipit govnji ili donji dio, pa ako si se odlućija da odlipiš govnji onda sa njin udavaš po donjen ovako klak klak klak klak! a ako si se odlućija da odlipiš donji onda sa njin udavaš po govnjen ovako klak klak klak klak!

– Odvratno je kaj si ga uzel iz nečijih mrtvih usta i stavil ga u svoja!

Dule Antilopa zuri u vrata ćelije. Onda vidi kako se pomiče kapak na prozorčiću i netko viri unutra.

– Pa pvije toga san ga dezinficiva – kaže Zmija. – Sa vvućon vodon i detevđenton. I sastvuga san kamenac. – Na tom se mjestu zamislio. – A možda nisan tviba sastvugat kamenac? Jev da ga nisan sastvuga možda mi sad gebis ne bi bija pvevelik? I zato kad vadim taj tvik movam bit opvezan da mi ne izleti iz usta! Jev ako ga mvdnem pvebvzo, napvimjev ovako…

Uto mu je gebis izletio iz usta i pao Ožiljku u krilo.

– Aaaaa! – kriknuo je Ožiljak kao da ga je pokojna tetka upravo ugrizla.

Zmija je brzinom zmije dograbio gebis, puhnuo u njega, obrisao ga o rukav svoje jakne i strpao natrag u usta.

– Eto, baš ka šta san upvavo veka! – prokomentirao je (ne)zgodu. – Klak klak!

– Ti si fakat odvratan! – s gađenjem je uzviknuo Ožiljak.

– Fakat odvatan si ti sa tin tvojin ožijkon! – odvratio mu je Zmija.

Iako je izrečeno bila nepobitna istina, nitko se ne bi začudio da je Ožiljak istog trena skočio na Zmiju i razbio tetkin gebis ne vadeći ga iz njegovih usta. No, on to nije napravio. Umjesto toga samo je odmahnuo glavom. Pa se okrenuo na drugu stranu kako Zmija ne bi primijetio koliko ga je njegova primjedba zaboljela.

Ali na toj drugoj strani susreo se s pogledom Duleta Antilope. Koji, otkako su ih strpali u ćeliju, nije ni riječi prozborio.

– A kaj ti nonstop šutiš?! – zarežao je Ožiljak.

Režanje je jedan od načina da se prikrije bol. Možda jedini način.

– In kaj naj rečem? – zbunio se Dule Antilopa.

– Kaj veliš?! – upitao je Brada.

– Hteo sam da kažem da ne znam šta da kažem – preveo je Dule Antilopa.

U mislima se vratio u neka, sad mu se čini, davna vremena, u skladište iza dućana mješovite robe „Drina“ kad ga je njegov trener, bivši boksač bivšeg boksačkog kluba „Drina“ Stevo Šteka Petrovič, mlatio kao vola u kupusu. Bile su to najbolje batine u njegovom životu. Bila su to najbolja vremena u njegovom životu. A sad u prljavoj i poderanoj odjeći sjedi na dasci koja glumi krevet i razmišlja da li bi bilo bolje kad bi preostali žniranac prerezao na dva dijela pa onda imao dvije poluzažnirane cipele ili je bolje imati barem jednu zažniranu kako treba. Osim što nema ništa čime bi žniranac prerezao.

– Pvićaj nam kako izgledaju pvžuni u tvojoj dvžavi! – predložio je Zmija.

– Kak izgleda kaj?! – upitao je Brada.

– Buksa, bajbok, ćuza, ćovka, pvdekana! – nabrojio je Zmija brzinom zmije. No, kad je primijetio da ga Brada bijelo gleda, dodao je: – Zatvov, movonu jedan!

Pa se okrenuo prema Duletu Antilopi.

– Kako izgledaju zatvovi u tvojoj dvžavi? – ponovio je. – U Vepublici Sloveniji! – dodao je. Valjda za slučaj da Dule Antilopa ne zna koja država je njegova država. Iako Dule počesto i nije znao.

I sad se Dule Antilopa našao u problemu. Ne zato što često i sam ne zna je li Slovenija zaista njegova država i, ako jest, u kolikoj mjeri, već zato što još nikad nije bio u zatvoru. A kriminalac koji nije bio u zatvoru ne može biti pravi kriminalac, zar ne? Bilo je to koliko nepisano toliko i jedinstveno pravilo za kriminalce iz svih država svijeta pa i za one iz Republike Slovenije.

I zato je Dule Antilopa, otkako su ih sve strpali u ćeliju, sa zavišću gledao išarane zidove ljubomoran na tog nekog Stjepana bez obzira što je pisalo STJEPAN NIJE KRIV, i na nekog nesretnog Ljubu (LJUBO NEMA SREĆE, s vjerojatno naknadno dopisanim OPET), i na neopreznog Juru (JURI SU SMJESTILI!), a pogotovo na Radovana (RADOVAN TREĆI PUT, RADOVAN ČETVRTI PUT, RADOVAN ŠESTI PUT).

A sad su sve oči bile uperene u njega, i na svim je čelima stajao znatiželjni upitnik, i vladala je tišina. Ovaj put i bez dubokih uzdaha i bez kloparanja bilo kakvih zubnih proteza.

– Slovenski su zapori veliko boljši – kaže zato Dule Antilopa.

– Kaj veliš?! – pita Brada.

– Hteo sam da kažem da su zatvori u Sloveniji mnogo bolji od ovog ovde. Jer Slovenci imaju puno veći standard od Hrvata.

Ali ne kaže kako ni on ni ostali stanovnici Naselja od tog slovenskog standarda nisu imali ama baš ništa. Živjeli su po standardu Naselja. A taj je standard uglavnom podrazumijevao jednog zaposlenog i jednog nezaposlenog roditelja, polovni auto niže klase stariji od deset godina (a često i ukraden) i minimalnu plaću u Komunali.

Zmija prasne u smijeh, a gebis mu zamalo još jednom izleti iz usta. Onda se i Brada nasmije. Na kraju je i Ožiljak razvukao usta skupa s ožiljkom.

– Zakaj se zdaj smejate? Hteo sam da kažem šta se smejete?

– Ovo ovde nije zatvov, si si si! Ovo je najobićnija pvostovija za zadvžavanje, si si si!

– Kot da ne vem! – nabrzinu je slagao.

– A da sad malo ne izmišljamo, a? – nacerio mu se Zmija.

– Hoćeš da kažeš da ja nikad nisam bio u zavoru?! – kaže Dule Antilopa.

U sljedećem trenutku već skače na noge, staje pred Zmiju, stišće šake i podiže ruke u boksački gard. Ne želi se tući, ali tu se više ništa ne može. Jer takvi su muškarci. Tako to ide u njihovom svijetu.

Onda i Zmija ustane. Polako, polako, baš poput zmije kad nakon duge i hladne zime prvi put isplazi na sunce. Zna da nema nikakve šanse s Duletom koji je triput krupniji. Ali kakve to veze ima? Zube mu više nitko ne može izbiti. A uz malo sreće Janez će ga ovako mršavog promašiti barem jednom, barem prvi put. Kad se uspravi u svoj svojoj dužini izvadi gebis iz usta, spremi ga u džep na jakni i obliže usne. Ne želi se tući, ali tu se više ništa ne može. Jer takvi su muškarci. Tako to ide u njihovom svijetu.

Ožiljak ih promatra. On zna da Zmija nema nikakve izglede u tučnjavi s ovim Slovencem. I zna da bi se trebao umiješati. Jer se pravi vođe uvijek umiješaju u ovakvim situacijama. Zato bi sad trebao ustati i stati između njih dvojice. No, umjesto toga, samo se još čvršće osloni leđima o zid.

Bolje on nego ja, pomisli zatim. Zbog takvih ga je misli sram.

Tad netko izvana zalupa po vratima prostorije za zadržavanje i vikne: – Mir tamo!

Ožiljak, Zmija i Dule Antilopa s olakšanjem odahnu.

Da ne razmišlja o Čiti, Brada gleda išarane zidove ćelije. Pročita RADOVAN TREĆI PUT, pa pročita RADOVAN ČETVRTI PUT, pa pročita RADOVAN ŠESTI PUT. Zatim broji na prste dok mu se usne bezglasno pomiču. Onda se iznenada zasmijulji.

– Kaj ti je pak sad?! – začudi se Ožiljak.

– Radovan, ono, ne zna brojat! – kaže Brada i ovaj put se glasno nasmije.

Onda se zagrcne pa iz džepa na hlačama išeprka pumpicu, gurne je sebi u usta i pritisne gumb.

Malo kasnije Dule Antilopa grebe noktom po zidu. Kad mu nokat pukne, zamijeni ga drugim. Kad mu i taj pukne, promijeni ruku. A kad dovrši svoj mukotrpni posao, sjeda natrag na dasku koja glumi krevet i gleda u zidu izgrebano DULE ANTILOPA. Slova nisu ispala baš najbolje. Ali sretan je kao malo dijete.