Krive su Seka i Seka | Zoran Pongrašić

BREAKING NEWS ILI NA SVA ZVONA OSIM CRKVENIH

Nekako baš u isto vrijeme policajac Tomislav Šmirgl, među kolegama znan kao Debrecinka, mimo pravila službe sa svog privatnog mobitela šalje poruku jednom novinaru. Ne prođe ni pola sata i novinar je već u zoološkom vrtu, a još pola sata kasnije Sekin je nestanak oglašen na sva zvona. To jest, na sva osim crkvenih. Jer crkvena zvona ipak imaju neku drugu namjenu. Dakle, Sekin je nestanak oglašen na svim televizijskim i radijskim stanicama, a ubrzo su se tiskala i posebna izdanja dnevnih novina.

Vijest je među prvima saznao Gradonačelnik. Za njega je to bila još jedna prilika koja se ne propušta. Prvo je domjenak najužeg dijela gradskog rukovodstva (jedan od mnogih u ove blagdanske dane) koji je bio u punom zamahu preimenovao u izvanredni sastanak najužeg dijela gradskog rukovodstva na kojem je dogovorena hitna nabava desetaka tisuća majica (doduše kratkih rukava jer je jedan od donatora izborne kampanje imao puno skladište samo takvih) s natpisom SVI SMO MI MAJMUNI, koje bi u najkraćem mogućem roku trebale biti podijeljene što je moguće većem broju građana, prvenstveno iz rubnih dijelova grada gdje živi većina Gradonačelnikovog biračkog tijela. A dogovoreno je i hitno otvaranje bankovnog računa na koji će građani uplaćivati donacije za pomoć pri potrazi za Sekom. Na kraju je sazvao i konferenciju za tisak na kojoj je obećao kako će on kao Gradonačelnik dati novčanu nagradu za svaku vrijednu informaciju. Konferenciju je završio na uobičajen način, usklikom: – Idemo delati!

Jedna reportaža o Sekinom nestanku viđena je tako i na onom prastarom televizoru ugrađenom u još stariji regal u nekadašnjem skladištu a sada boksačkom klubu iza dućana mješovite robe „Drina“ čiji je vlasnik Stevo Šteka Petrovič. Naravno, to nije pravi boksački klub. Jer nije registriran kao boksački klub. A ne može ni biti. Iz više razloga. Tek jedan od njih je nepostojanje pravog boksačkog ringa. Doduše, sad je betonski pod, umjesto rasparanim kartonskim kutijama, prekriven nekakvim isluženim strunjačama koje je tko zna odakle dovukao Šteka. A tu su i četiri željezne štange; ubetonirane u odbačene automobilske gume; između kojih je privezana špaga. Boksačke rukavice su stare, koža na njima je ispucala kao na rukama kakve stogodišnjakinje. O pravim boksačkim tenisicama ne može biti ni govora. U takozvani ring boksači ulaze ili u svojim tenisicama ili, oni koji ih nemaju, bosi. A klupska je tajna da postoje samo dva štitnika za zube koji se peru svaki put kad boksači zamijene mjesta u ringu.

Televizor je kao i uvijek za vrijeme boksačkog treninga bio uključen, ali s utišanim zvukom. No kad je Mustafa Mojca Mehmedovič, vlasnik pekarnice „Triglav“, ponovno na ekranu ugledao malenog majmuna u pelenama, viknuo je: – De pojačaj!

Par minuta kasnije Stevo Šteka Petrovič tužno je odmahnuo glavom i kroz stisnute zube procijedio: – E moj Dule.