Krive su Seka i Seka | Zoran Pongrašić

DRUGA ĆELIJA, TAKOZVANA ŽENSKA

Elizabeta Pijuk je policajka tek nepune tri godine, ali već jako dobro zna da ona uobičajena, prečesto izgovarana i poprilično otrcana fraza kako su pred zakonom svi ljudi jednaki, naprosto ne drži vodu. Ista stvar je i s policajcima. Žena u policijskoj uniformi mora se truditi dvostruko više od muškarca u policijskoj uniformi da bi bila prihvaćena na ravnopravan način. A i ta je ravnopravnost samo formalna, lažna. S druge strane, ako si žena osumnjičena za kazneno djelo, s tobom će se postupati blaže nego ako si osumnjičeni muškarac. Ako si pak dijete, postupat će se još blaže. Barem u početku. I zato je sasvim normalno što sad ovu mladu ženu s prevelikim gumenim čizmama i dijagnozom, skupa s ove dvije nevjerojatno međusobno slične djevojčice i tim zbunjenim dečkom, odvodi u bolju od dvije prostorije za zadržavanje. U onu drugu odveli su četiri muškarca.

Kad otvori vrata, Čita uđe prva i sjedne na jedan od dva nasuprotna drvena ležaja. Ona ne zna ništa o ljubavi. Nikad nije upoznala svoje roditelje. Odgojila ju je Svekrva. No, iako ne zna ništa o ljubavi, zna da je Brada ne bi nikad povrijedio. I zna da je on sad u susjednoj ćeliji. Možda sjedi naslonjen na ovaj isti zid, tamo s druge strane. Pa dok je nitko ne gleda ona pomazi zid iza svojih leđa.

Stela se u zadnji tren provuče ispred Mirele. Ona u svemu želi biti prva. Baš kao što to isto želi i njezina jednojajčana sestra blizanka. Ni ulazak u ćeliju nije izuzetak. Svejedno, obje sjednu sasvim blizu jedna drugoj. Bero zastane na vratima. Nešto mu nije jasno, a ne zna što. Sve dok ne ugleda WC školjku. Limena je, bez daske za sjedenje i bez poklopca. I bez zidova oko nje. I bez ikakvih vrata.

Pa da, pomisli on, što će ti vrata ako nemaš zidove.

– Bit će vam ovdje sasvim dobro – kaže Elizabeta.

– Meni neće! – usprotivi se Bero.

– Zašto? – troglasno će sestre i mlada policajka.

Čita gleda vrhove svojih prevelikih gumenih čizama.

– Zato što… – zausti Bero pa se zaustavi. Reklo bi se u pola rečenice, ali sad to nije ni približno pola, jer ostatak, koji izgovara u sebi, glasi ovako: … su ove tri žene, a ja sam muškarac. I što ako ću morati na WC a morat ću sigurno jer uvijek moram, a ovaj WC nema ni zidove ni …

– Zato što je ovo ženska ćelija! – zavapi naglas. Pa se sjeti dodati: – A ja sam muško!

– Ti si kukavica! – kaže Mirela.

Jer da nije, valjda bi dosad već odlučio koja mu se od njih dvije više sviđa. Ne valjda ova žirafa od njezine sestre, samo zato što on više voli visoke nego niske cure.

– Jesi, kukavica si! – javila se odmah i Stela.

Jer da nije, valjda bi dosad već odlučio koja mu se od njih dvije više sviđa. Ne valjda ova krava od njezine sestre, samo zato što on više voli cure s velikim nego s malim grudima.

– Nisam kukavica! – uzvikne Bero. Iako zna da je to najobičnija laž. Jer da nije, valjda bi ih dosad već pitao hoće li hodati s njim. Barem jedna od njih dvije. Svejedno mu je koja. Ionako se nimalo ne razlikuju.

Elizabeta se dobro zabavlja. Ali što ako je treba netko od šefova? A zato što je tek nepune tri godine policajka, a uz to i žena, više-manje svi ostali u policijskim uniformama su joj šefovi. Zato kaže: – Istina, u ovu ćeliju obično smještamo žene i djecu, pa zato vas tri žene ostajete ovdje – naglašava tri žene, jer ima mlađu sestru Stelinih i Mirelinih godina pa itekako dobro zna da blizanke ne smije nazvati djecom. – A tebe ćemo – kimne glavom prema Beri – smjestiti s ostalim muškarcima. U mušku ćeliju. Hajde, idemo!

Dok kreću prema vratima, Bero ugleda natpis RADOVAN BI RADO VAN ODAVDE. Pa se upita je li taj Radovan, kojem se želja očigledno ispunila, bio žena ili dijete.

Minutu kasnije Elizabeta i Bero stoje pred zatvorenim vratima one druge prostorije za zadržavanje. Iliti ćelije. Muške ćelije.

– Jesi li siguran da ovo želiš? – pita Elizabeta.

Minutu ranije, tamo u ženskoj ćeliji, Bero je bio siguran stoposto. Sad više nije siguran ni koliko je uopće siguran. Zato ne kaže ništa. Ali ipak kimne glavom. Zato što je muško. Ne, nego zato što je rekao da je muško.

Elizabeta svejedno itekako dobro čuje to što nije izrekao. Vrata prostorije za zadržavanje imaju prozorčić s limenim kapkom izvana. Ona ga povuče u stranu. Ne sasvim, napravi samo malu pukotinu, tek toliko da se može zaviriti unutra.

– Pogledaj – šapne Beri na uho.

On je posluša.

Onog bradatog i onog s groznim ožiljkom na licu prepozna odmah. Onog mršavog tek malo kasnije jer su mu u međuvremenu, čini se, izrasli svi zubi. Čak malo preveliki. Četvrtog, u poderanom odijelu i s patrljkom od kravate oko vrata, nikad prije nije vidio, ali kad ga ovaj primijeti i pogledi im se sretnu, sretan je što je tako. Kad začuje Ožiljka kako vikne: – Odvratno je kaj si ga uzel iz nečijih mrtvih usta i stavil ga u svoja! – Bero se brzo odmakne od prozorčića.

Elizabeta zatvori limeni kapak. Bez da išta kaže krene natrag hodnikom. Bero krene za njom.

– Sad ću ispasti prava kukavica – promrmlja dok je slijedi.

Ona čuje sav jad u njegovom glasu.

Kad otključa vrata ženske ćelije i propusti Beru pokraj sebe, kaže glasno da je svi mogu dobro čuti: – Žao mi je, ali morat ćete se nekako snaći. Tamo nije bilo mjesta.

Iako mu se ta bucmasta policajka uopće ne sviđa, Bero bi je najradije zagrlio.

Da ne razmišlja o Bradi, Čita gleda išarane zidove ćelije. Zatim pročita RADOVAN PETI PUT, pa pročita RADOVAN SEDMI PUT, pa zaokruži pogledom po svim ostalim natpisima, a onda se zahihoće.

Blizanke i Bero je začuđeno pogledaju.

– Jel s vama sve u redu? – pita Mirela.

– Pa zar ne vidiš da nije?! – šapne joj Stela u uho.

A Čita se zahihoće još jednom i kaže : – Radovan ne zna brojati!