Krive su Seka i Seka | Zoran Pongrašić

NIJE ISTINA DA SU SVI POLICAJCI GLUPI

– Prvo se na vratima pojavio jedan glupan u policijskoj uniformi. Taj je galamio na sav glas, ali ga nitko živ nije ništa razumio – kaže Mirela. Ona misli na vodiča službenog policijskog psa Vinka Kralja.

– A s njim je bio jedan veliki tužni cucak – kaže Stela. Ona misli na službenog policijskog psa Dragu Drugog. – Njega mi je bilo žao jer uopće nije bio opasan a svejedno je imao… kako se to zove? Što se stavlja opasnim psima na nos?

– Brnjica – kaže Peđo Fišer.

– Onda je glupan pričao s nekim kroz ono što mu visi ovako tu – kaže Mirela. Rukom kojom kao da drži jaje pokazala je na desnu stranu grudi.

– Radio-stanica – kaže Peđo Fišer.

– Pa je došla jedna simpa cura isto u policijskoj uniformi – kaže Stela.

Bila je to Margita Kos. Ista ona koju su jedni zvali Magi, drugi Gita, a ona se smješkala i jednima i drugima, jer je bila takve nekakve vesele naravi. A i zato što još nije bila prava policajka nego tek policijska vježbenica.

– A pred kućom nas je čekao policijski auto s jednim debelim kao što ste vi – kaže Mirela trznuvši glavom prema Budaku.

Bio je to Tomislav Šmirgl zvan Debrecinka. Isti onaj Debrecinka koji je prvi stigao u zoološki vrt nakon što je prijavljen Sekin nestanak. Isti onaj Debrecinka koji je o tome obavijestio svog prijatelja novinara.

– Nisam ja debel neg sam krupan! – pobunio se Budak.

– Pa smo se svi potrpali unutra – rekla je Mirela ne obazirući se na Budakovu ionako netočnu opasku.

– Osim što debeli koji je vozio policijski auto nije htio uključiti da se čuje ono di-du di-du di-du! Iako sam ga lijepo zamolila. Nekoliko puta – rekla je Stela razočarano. – Iako mu je i ta simpa cura koja se vozila skupa s nama rekla pa daj uključi kad te cura, a to je mislila na mene, tako lijepo moli. Ali debeli svejedno nije htio.

Tako su se Stela, Mirela i Bero našli u policiji.

Fahrudin Hadžisulejmanomerpašić, znan i kao Franjo, nije se previše uzrujavao kad mu je onaj s ružnim ožiljkom iščupao telefonsku žicu iz zida i zaključao ga u vlastitom stanu. Ionako nije namjeravao nikamo ići niti bilo koga zvati telefonom. Umjesto toga, uzeo je pivo iz frižidera i sjeo pred televizor češkajući se po trbuhu ispod potkošulje. Jer postoje, eto, i takvi ljudi. Ljudi koji se ne uzbuđuju previše ni oko čega. Koji prihvaćaju život (i sve što život sa sobom donosi) takvim kakav jest. Koji ne prave dramu čak ni kad ih netko zatoči u vlastitom stanu. Sve dok je u tom stanu televizor i frižider pun piva. I da se nije zagrcnuo kad je na popodnevnim vijestima ugledao četvoricu iz susjednog stana zajedno s Gradonačelnikom i dva mala crna djeteta (Otkud sad pobogu dva?! I otkud crna?!), Šrafciger bi kao i obično popio još poneko pivo, a zatim zaspao snom pravednika. No sad je, ne razmišljajući previše, odložio pivo na stolić ispred televizora pa otišao po svoju kutiju s alatom.

Fahrudin Hadžisulejmanomerpašić, znan i kao Šrafciger, možda nije imao rezervni ključ od stana, a sasvim sigurno ni mobitel (Ako nikog ne zovem ni sa normalnim telefonom, zašto bih onda nekog zvao sa mobitelom?), ali je zato imao cijeli set kojekakvih šrafcigera. Te je pomoću jednog od njih izašao iz svog stana van.

I tako postao prvi čovjek u povijesti koji je uspješno izveo obratnu provalu. To jest, umjesto da provali u stan, Šrafciger je provalio iz stana.

Zatim je sišao kat niže, pozvonio na vrata komšije (što se slobodno može čitati i kao susjeda) Alekse Akija Rahimovskog, umirovljenog vozača kamiona gradske čistoće, zamolio može li se poslužiti njegovim telefonom, te su nakon kratke rasprave zaključili kako je najbolje nazvati 112 (iako su prije toga nazvali redom: 221, pa 121 i 212, a komšija-susjed Rahimovski je, kao stariji gospodin, predložio i 95), gdje se javila neka žena, ili je bolje reći osoba ženskog glasa, i prespojila ga u centralu policije, gdje mu se javio dežurni policajac.

Pa iako je Šrafcigerovo uzbuđeno izlaganje slušao dobrih deset minuta, za vrijeme kojih je čuo i ponešto o nepokretnim i gluhonijemim i skoro slijepim roditeljima te djetetu neodređena spola koje je rodila bradata majka, dežurni je policajac sasvim ozbiljno shvatio taj telefonski poziv. Jer nije istina da su svi policajci glupi.

Na kraju je informacija (uredno ispisana u obliku zapisnika) završila na stolu Predraga Peđe Fišera, pomoćnika načelnika kriminalističke policije. Baš nekako trenutak ili dva prije nego će se oglasiti njegov službeni mobitel.