Krive su Seka i Seka | Zoran Pongrašić

JOŠ TRI MAJMUNA

Dvije stolice u sobi za informativne razgovore primaknute su tik jedna uz drugu. Zato što na njima sad sjedi troje tinejdžera. Po jedna jednojajčana sestra blizanka sa svake strane i Bero u sredini. Dok im se ramena i bedra dodiruju, srca prijete da će im iskočiti iz grudi. Jedva uspijevaju da se to zaista i ne dogodi. Uskoro će prvi put u svojim životima osjetiti onaj iznenadni nalet struje poslije kojeg se više ne pitamo jesmo li ili nismo zaljubljeni. Jer tad znamo da jesmo. I zato, kad Stela kaže: – Fali jedna stolica. – svi se zbune.

Mirela bi je najradije ubila na licu mjesta. Bero bi najradije viknuo: Ne fali! Čak bi si i Stela najradije odvalila šamar.

– Pa taman stanete nate dvje – kaže Budak. A kad ovo troje ne reagira, zadere se: – Mala!

Zbog čega Peđi Fišeru ispadne penkala iz ruke.

– Alo, mala! – drekne Budak još jednom.

Kroz vrata oprezno proviri glava mlade bucmaste policajke.

– Mene ste zvali, gospodine načelniče? – upita Elizabeta Pijuk iako zna da je tako. Ne sviđa joj se to mala.

– Ma jok! Tosja derem onak bezveze! – naceri se Budak. – Ajd šta blejiš, dones još jedan stolac!

Elizabeta Pijuk je policajka tek nepune tri godine, ali već je odavno naučila da se žena u policijskoj uniformi mora truditi dvostruko više od muškarca u policijskoj uniformi, i da svejedno nikad neće biti prihvaćena na ravnopravan način. Ona nije postala policajka zato da bi mijenjala nepisana pravila. Ali od ovog će ih trenutka početi mijenjati. Ne mora to biti ništa revolucionarno. Za velike promjene često su dovoljne i male stvari. I zato, kad pola minute kasnije ponovno uđe u sobu za informativne razgovore, namjerno ne nosi stolicu. Nego je vuče po podu tako da ova nesnosno škripi. Od čega se svima naježi koža. Svejedno, dok trlja vlastite podlaktice, Peđo Fišer namigne Elizabeti. A ona mu uzvrati na isti način.

– Moš ić – kaže joj zatim Budak. – I moš nastavt prisluškivat.

Malo kasnije svatko ima svoje mjesto za sjedenje.

Stela je sad sretna što Bero više nije toliko blizu Mirele. Ali je istovremeno i nesretna što više nije blizu nje. Mirela je sretna što Bero više nije toliko blizu Stele. A nesretna što nije blizu nje. Bero samo nije sretan.

– Daklem! – uzvikne Budak i pljesne rukama. – Tis izgubjo ključ odstana – podigne palac u zrak. – Mobtel tij ispo u kanalzaciju – podigne i kažiprst. – I nis znao broj od svojih rodtelja – iz nekog je razloga uz palac i kažiprst umjesto logičnog srednjaka podigne mali prst. – Ni od oca – prstenjak. – Ni od matere – napokon i srednjak.

Bero ne može progovoriti dok ne pročisti grlo. Pa to i napravi. Ovaj put zazvuči baš kako treba kad je u pitanju grlo jednog skoro četrnaestogodišnjaka.

– Već sam vam rekao da ključ nisam izgubio nego…

– Negtij osto ubravi sa krive strane – prekine ga Budak. – Neš ti razlike. – Na trenutak je zastao u stilu desamonostao pa je nastavio: – I ondas izišo van satom Sekom kojaj tvoja sestra, i ondas naišo naove dvje, i ondas…

– Nije on naišao na nas – ubacila se Mirela

– Nego smo mi naišle na njega – dodala je Stela.

– Ajd prestante više! – uzrujao se Budak. – Kodaj to bitno! Bitnoj daj onda naišla ita druga Seka kojaj majmunca! Odatle me zanima štaj bilo dalje. Koće prvi?!

– Ja! – uzviknule su uglas jednojajčane sestre blizanke, istovremeno podignuvši svaka po jednu svoju ruku.

– Ti – kaže Budak uperivši prst prema Beri.

Bero tek sad primjećuje da su mu traperice prekratke. Jer je od prošle zime narastao. Ne previše, jer dječaci uvijek žele biti viši viši i viši, ali to je svejedno iznenadilo nogavice na njegovim hlačama pa su ostale iste dužine. Ista stvar se, izgleda, dogodila i s rukavima njegove zimske jakne.

– Paaa… samo je uskočila u kolica. Hoću reći, u Sekina. Mislim, ta druga Seka. Mislim, nismo odmah znali da se i ona zove Seka. To smo saznali tek kasnije. A onda su dotrčala ona dvojica s fantomkama na glavama. Hoću reći trojica. Iako je taj treći došao malo kasnije. A i ova dvojica nisu dotrčali skupa. Jer je valjda jedan bio u boljoj kondiciji od drugog. Ali još prije toga se Seka pokrila dekicom preko glave. Ta druga Seka. Sekinom dekicom. A Seka je spavala. I onda je bilo još teže gurati kolica.

Onda je Peđo Fišer prasnuo u smijeh.

– Jes ti dobro? – upitao ga je Budak.

– Nikad bolje – odgovorio je Peđo Fišer.

I bila je to istina. Ova djeca učinila su da po prvi put u posljednjih nekoliko godina osjeti radost. Onda je zažmirio i u mislima vidio nasmijanu djevojčicu koja se vrti u krug. Kao kakva balerina na kotačima.

– I štaj dalje bilo? – upitao je Budak.

Prije nego je Bero uspio otvoriti usta, oglasile su se sestre.

– Onda su dozujali oni majmuni – rekla je Mirela.

– Komada tri – rekla je Stela.

– Još majmuna?! – zabezeknuo se Budak. – Majkmu, kakvi sad još majmuna?!

Kad si tek mlađi tinejdžer, a zaskoče te dvojica muškaraca s fantomkama preko glave, normalno je da se uplašiš. Zato ne bi bilo fer prigovarati Berinim nogama koje su se počele tresti. Kad si dvojica muškaraca s fantomkama preko glave normalno je očekivati da će se mlađi tinejdžeri uplašiti kad ih zaskočiš. Pod uvjetom da među tim mlađim tinejdžerima nisu i dvije sestre jednojajčane blizanke koje se više-manje ne boje ničega.

Pa kad jedan od dvojice s fantomkama upita: – Hej klinci, ste vidli majmuna?! – A onaj drugi: – Ovak… uh… ono, malog? – Pokazujući pritom rukama, sasvim je normalno da ih dočekaju sasvim neočekivani odgovori.

– Ja upravo vidim dva komada – odgovorila je Mirela.

– Ali ne ovako mala – odgovorila je Stela oponašajući Bradine ruke.

Brada se okrenuo na sve strane.

Ožiljak je zarežao.

Tad je iza ugla banuo i treći muškarac s fantomkom na glavi. Beri su se počele tresti i ruke. Što je bilo i za očekivati.

– A evo i trećeg majmuna! – rekle su sestre u jedan glas.

– I ondak? – upitao je Budak.

– I ondak? – oponašala ga je Mirela. – Ondak smo kretenima kao pokazali na koju je kao stranu pobjegla Seka.

– Osim što tad još nismo znali da se i ona zove Seka – rekao je Bero.

– I osim što su zbog ovog kretena – Stela je glavom pokazala prema Beri – bili malo sumnjivi.

– Jer je ovaj kreten ovdje – i Mirela je pokazala glavom prema Beri – pokazao u suprotnom smjeru.

– Malo sam se zbunio – promrmljao je Bero.

Peđo Fišer je kimao glavom. Jer kad si dugo policajac, a uz to imaš i ponešto životnog iskustva, onda ti je više-manje odmah jasno tko se kome dopada. I zbog toga mu je čak i žao što su ovo troje još dovoljno djeca da bi se usudili pokazati svoje iskrene osjećaje. Umjesto toga radije će se međusobno vrijeđati. No, tako to ide u tim godinama.

– I ondak? – upitao je Budak.

– I ondak su oni otrčali na jednu stranu – rekla je Mirela pokazavši rukom prema zidu na kojem se nalazio državni grb u okviru s napuknutim staklom.

– A mi smo ondak požurili na drugu – rekla je Stela, pokazavši rukom prema zidu na kojem se nalazio zidni sat s pogrešnim vremenom.