Krive su Seka i Seka | Zoran Pongrašić

DOMJENAK UPRILIČEN UOČI BOŽIĆNIH I NOVOGODIŠNJIH BLAGDANA U GRADSKOM ZOOLOŠKOM VRTU – PRVI DIO

– Nazore! – zazvao je načelnik kriminalističke policije Slavko Budak i treći put zaredom.

Brada je zadrijemao. Na stolici bez naslona za leđa i rukohvata. Poneki ljudi posjeduju vještine kojih ni sami nisu svjesni.

– Alo Nazore! – zazvao je Budak i četvrti put.

– Brada! – javio se tad pomoćnik načelnika kriminalističke policije Predrag Peđo Fišer.

Brada se istoga trena prenuo iz drijemeža.

– Kaj?! – uzviknuo je, ogledavajući se uokolo.

Malo prije bio je s Čitom u kinu gdje su gledali film kojeg se nije sjećao jer su se za trajanja cijelog filma on i Čita držali za ruke i ljubili, a onda su se našli u nekakvom restoranu s bijelim stolnjacima, i vazama s bijelim ružama i s malim bijelim… hm… ručnicima? kuhinjskim krpama? pokraj bijelih tanjura, i s bijelim konobarima posvud oko njih, i… a sad se odjednom našao pred dvojicom muškaraca u policijskim uniformama. S kojima se ni u kojem slučaju nije želio ni držati za ruke ni ljubiti.

– Štaj bilo natom domjenku? – upitao je Budak.

– Gde? – upitao je Brada.

– Na domjenku! – uzviknuo je Budak – Božćnom domjenku!

Brada ga je neko vrijeme gledao otvorenih usta, a onda mu je sinulo što ga to ovaj murjak pita.

– Aha! Mislite na onu zabavu! Iak mi i nije bilo baš, ono, previše zabavno tam. Barem ne u početku. I u sredini. Na kraju mi je bilo. Iak se kraja baš i ne sečam. Zbog onih, kak se zove, koktela! Mislim, ono, dok ih piješ niš ne osečaš, sam slatko i fino ko sok sam još finije, al posle… – Brada se odjednom zamislio. – Sad sam se setil! Tak je to i Čita rekla! – uzviknuo je. – I Čita je tu zabavu zvala domjenak!

Štoviše, Čita je rekla svečani domjenak. Zbog čega se Brada našao u nevolji. Jer ako ideš na nekakvu svečanost onda je valjda red da tamo dođeš u svečanoj odjeći, zar ne? Istina, Brada nije baš točno znao kako bi svečana odjeća trebala izgledati, ali nešto mu je govorilo da izlizane traperice i žuta majica s natpisom LIDL u kombinaciji s dvije fleke različitih boja nisu svečana odjeća. Isto to nešto mu je govorilo da bi svečana odjeća moglo biti odijelo. S kravatom. A on u cijelom svom životu nikad nije imao ni odijelo ni kravatu. Doduše, jednom prilikom tamo u domu oko vrata su mu stavili leptir mašnu na pretijesnoj gumici koja ga je gušila pa je cijelo vrijeme ispod mašne morao držati prst.

Onda se dosjetio nečemu toliko savršenom da se sam sebi začudio kako je uopće moguće da se tako nečemu dosjetio sam od sebe. Naime, svečani domjenak je bio za zaposlene iz zoološkog vrta, a on je bio zaposlen kao timaritelj. Doduše pomoćni, ali ipak timaritelj. A svečana odjeća jednog timaritelja je njegov radni kombinezon, zar ne?! Trebalo ga je samo oprati.

Pa je kombinezon ponio kući, to jest u stan gospođe Zore, koja nije imala ništa protiv da ga opere u njezinoj vešmašini. Jedino što je u vezi toga rekla bilo je: Šareno na četrdeset. Pa je Brada cijelim putem prema kupaonici u kojoj se nalazila vešmašina u sebi ponavljao: Šareno na četrdeset, šareno na četrdeset. Malo ga je zbunjivalo to što je njegov kombinezon bio uglavnom zelen ako se ne računaju mrlje od majmunske hrane i majmunskog dreka, ali te će mrlje nestati u pranju pa će ostati samo zelena, a zelena nije šarena. Ali gospođa Zora je valjda poznavala svoju vlastitu vešmašinu. Osim toga, cijelih je sat vremena uživao gledajući bubanj kako se vrti deset okretaja ulijevo pa deset okretaja udesno, pa deset okretaja ulijevo pa deset okretaja udesno. Nikad se ranije nije tako dobro zabavljao.

Kako bilo da bilo, na svečani je domjenak došao u čistom svečanom timariteljskom kombinezonu. Još mokrom od pranja.

– A na domjenak je bil pozvan, ono, celi zoološki vrt – pričao je dvojici u policijskim uniformama. – U stvari nije celi jer nisu bile pozvane životinje al osim životinja bil je celi, ne. I nikad prije u životu nisam videl tolko hrane na jednom te istom mestu. A bome ni piča. A bila je tam u čošku i prava jelka, htel sam reč, ono, bor, onak velki od poda do stropa, i baš je bil lepo sredžen. Sa kuglicama i sa onim srebrenim i zlatnim kaj se stavlja okolo u krug po granama. I sa svim ostalim kaj treba. A dole je bila ona štalica u kojoj se je rodil mali Isus. Htel sam reč, nije bila baš ta štalica mislim prava u kojoj se je rodil baš onaj pravi Isus, jer je ova ipak bila dost manja, ne bi se u njoj niko živ mogel rodit, al baš, ono, lepo napravljena. U sredini mala… kak se zove ono u kaj se stave mala deca kad se rode?

– Kolijevka – rekao je Peđo Fišer.

Na što je Budak, iz samo njemu poznatog razloga, a možda i iz njemu nepoznatog, ispalio: – Od koljevke pado groba najljepšej đačko doba!

A Brada je poskočio na stolici i ushićeno rekao: – E da! To! Koljevka! E i u toj maloj koljevki je bil mali Isus a iza koljevke njegova mama Marija i njegov tata Josip. Htel sam reč, nisu bili skroz iza neg je mama Marija bila ovak malo kakti levo od koljevke a tata Josip malo kakti desno, ali ipak dost iza… – Pa se zamislio. – Mislim nisam baš sto posto ziher jel taj Josip bil Isusu baš, ono, tata il mu je bil nekaj drugo jer svi znaju da je Isusov pravi tata dragi Bog, ne? – Pa se opet zamislio. – Osim ak Isus nije imal dva tate. – Onda je duboko uzdahnuo pa puno tišim glasom dodao: – Eh kak je život čudan. Neko može imat dva tate, a neko ni jednog. Ko naprimer ja.

– I štaj još bilo? – prekinuo ga je Budak nestrpljivo. Misleći, naravno, na događaje koji su se zbili na spomenutom domjenku.

A Brada je nastavio: – Bil je tu još jedan mali konj. Il je to možda bil, ono, magarac? Nisam ziher. Al magarci jesu manji od konja, kaj ne? I bila je krava. Magarac je stajal, a krava je ležala. Onak kak to krave rade. Sa podvinutim nogama ispod sebe. To znam jer sam radil sa kravama kad sam bil u odgojnom zavodu u Turopolju. Tak da nisi mogal znat kolko je ona velka. Jer kad ležiš onda si uvek manji neg kad stojiš, ne?

Budak je pročistio grlo.

– I bila je ofca… Hm, sad se nemrem točno setit jel bila sam jedna ofca il su bile dve…

Budak je puhnuo na usta.

– I bila su još ona trojica. Njih je bilo točno tri. Imali su v rukama božične poklone za malog Isusa. Ili to nisu bili božični pokloni neg nekakvi, ono, kaja znam, drugi pokloni jer božične poklone nosi Deda Mraz a ne ta tri lika, ne. Al da sam ja bil mali Isus ja se ne bi uzrujaval, časna reč ak bi! Jer ipak su najglavniji pokloni a ne ko ti ih nosi, ne.

Budak je glasno zastenjao.

– Nisam mislijo štaj bilo u jaslcama, idijote! – uzviknuo je. –  Neg sam mislijo štaj se dogodlo na tom domjenku?!