Krive su Seka i Seka | Zoran Pongrašić

BERO ILI KOJI JE POČETAK PRAVI POČETAK

– A otkud da počnem? – upitao je Bero.

Glas mu je zazvučao kao da mu je tek dvanaest, a ne već skoro četrnaest. Jer čudna je stvar s tim našim glasom. U nekim se situacijama odjednom toliko promijeni da ga ni sami ne prepoznajemo. Na primjer, kad se nečega uplašimo.

Osim toga, nije znao kamo bi sa svojim rukama. Jer i s rukama je stvar čudna skoro jednako kao s glasom. Cijelo vrijeme uopće ne obraćaš pažnju na svoje ruke, a onda, kad ih iznenada postaneš svjestan, kao da su nekakav višak.

Neudobna drvena stolica na kojoj je sjedio bila je i bez naslona za leđa i bez rukohvata. Istina, ni ta dvojica u policijskim uniformama nisu sjedili u foteljama, ali su njihove stolice barem imale naslone za leđa.

Bilo ga je strah. Nije točno znao zašto. Možda zato što su ta dvojica u policijskim uniformama sjedila zajedno s one strane stola, dok je on s ove strane bio sam. Možda zato što je prostorija u kojoj su se nalazili bila bez prozora. I golih zidova. I skoro sasvim prazna; taj stol, četiri stolice (dvije s jedne, dvije s druge strane), na stolu crni starinski telefon, i fascikl, i crna kutijica s upaljenom crvenom lampicom. Na jednom zidu državni grb u okviru s napuknutim staklom, na suprotnom zidu jeftin zidni sat s pogrešnim vremenom, u kutu nekakva biljka. I to je bilo sve. A možda ga je bilo strah samo zato što on ni inače nije bio baš najhrabriji čovjek na svijetu. Naprotiv, prije će biti da je bio najnehrabriji. Ovako, odmah na prvu, mogao je nabrojati barem nekoliko stvari koje su ga plašile. Vađenje krvi, zubar, puževi golaći, Andrija Petek kad izvadi svoj skakavac iz džepa, kontrolni iz kemije, mama kad ga pogleda tako da se odmah osjeti krivim, soba bez prozora… A možda su saznali i za onaj liker od sinoć. Uostalom, nitko tko nije policajac ne osjeća se dobro u policiji. A ovo je priča i o strahu.

– Čekaj! – rekao je lijevi u policijskoj uniformi podigavši pritom ruku. – Jelse snima ovo? – upitao je desnog u policijskog uniformi.

– Snima se – odgovorio mu je ovaj. I iz nekog razloga duboko uzdahnuo.

Lijevi je spustio ruku.

– Počmi od početka! – rekao je zatim.

Rekao je to preglasno. Osim toga, bio je debeo i imao je izbrijanu glavu.

– Od početka? – ponovio je Bero.

Ruke su mu drhtale, a nije znao kako ih umiriti. Palo mu je na pamet gurnuti ih u džepove svoje zimske jakne, no smiju li se u policiji držati ruke u džepovima. Problem je riješio tako da ih je zabio sebi pod dupe.

– Od početka – rekao je tad i desni u policijskoj uniformi. Taj je bio mršav i siv. Uz to je i blago kimnuo glavom. A i govorio je tišim glasom. S kojim također nešto nije bilo kako treba.

Bero je pustio da mu glava klone na prsa. Kosa mu je pala preko lica. Svejedno je vidio lokvu prljave vode na podu ispod stolice. Otopio se snijeg s njegovih cipela. Mogao se samo nadati da nitko drugi to neće primijetiti.

– Nu! – oglasio se lijevi u policijskoj uniformi. Zabubnjao je prstima po stolu. – Oćmol?

Hoćemo li? ponovio je Bero u mislima uz automatski prijevod. A što ako nećemo?

Podigao je glavu. Sad kad su mu ruke bile zarobljene ispod dupeta nije mogao maknuti kosu s lica. Duga kosa očigledno sa sobom povlači određene nuspojave. Od kojih je jedna bila stalno padanje pramenova preko očiju. Ali kad si hevimetalac duga kosa se naprosto podrazumijeva. I po tom se pitanju nije moglo bogznašto napraviti. Osim istrpjeti. Druga puno gora stvar s dugom kosom bili su Andrija Petek i ona dvojica. I Petekov nož na gumb. Bero je jedva sačuvao svoju kosu. U kojem to stoljeću živimo? pitao se.

Pročistio je grlo. Čak ni to nije zazvučalo kako treba.

Gdje se odjednom izgubilo njegovo mutiranje?

– Dakle, od početka? – ponovio je još jednom.

Lijevi je digao ruke sa stola, okrenuo dlanove prema gore, podigao ramena i kimnuo svojom izbrijanom glavom. Sve to umjesto da jednostavno kaže: Da.

A na koji uopće početak misle ova dvojica? zapitao se Bero. Možda bi zato bilo najbolje početi od početnog početka. Samo kad bi se mogao sjetiti što su ono u školi (je li to bilo u petom ili u šestom razredu?) učili o tome. A opet i tu su, čini se, postojala najmanje dva početka. Jedan iz geografije, a drugi iz vjeronauka.

– Paaa… prvo se dogodio prasak. – Bero se odlučio za geografiju.

– Kaki prasak?! – pitao je lijevi u policijskoj uniformi. Opet preglasno.

A otkud bih ja mogao znati kakav prasak? Pa nisam tad bio tamo!

– Valjda nekakav BUM? Ili možda PRAS? – nagađao je Bero.

– Jel neko imo nekako vatreno oružje?! – uzbudio se lijevi u policijskoj uniformi, a onda se okrenuo prema desnom u policijskoj uniformi i dodao: – Okojem ja neznam ništa?!

Sad je i desni u policijskoj uniformi pročistio grlo.

– Ni ja nisam čuo da je u akciji kodnog imena „Majmun“ korišteno vatreno oružje – rekao je, a zatim sa stola podigao fascikl i mahnuo njime po zraku. – Barem se u izvješćima ne spominje.

– Nu, štaj tačno prasnulo?! – upitao je lijevi u policijskoj uniformi Beru.

Stvarno, što je točno prasnulo? Ne sjećam se tog dijela. Ili ipak…

– Svemir – rekao je.

– Svemir? – ponovio je lijevi u policijskoj uniformi. S malom razlikom u interpunkciji, jer se iza Berinog svemira nalazila točka, a iza njegovog upitnik.

– Paaa… ovaj da, svemir. I onda je prvo bila lava. Pa se pojavila kora. Mislim, odozgor. Lava se valjda malo stvrdnula, ne? A bilo je tu i nekih plinova okolo. I onda je počela padati kiša. I bujati vegetacija. – Zbog izraza bujati bio je ponosan na samoga sebe jer je zvučao baš onako, stručno. – A nastali su i oceani i u njima valjda ribe. – Tu nije bio baš sasvim siguran. – Od kojih su neke iz nekog razloga odlučile izaći van iz tih oceana. To jest na kopno. Valjda ih je privukla ta vegetacija koja je bujala.

U misli su mu uletjele Stela i Mirela. Stalno je mislio na njih dvije. Pogotovo otkako su… nabujale. Što god da je radio, o čemu god da je razmišljao, bile su mu u glavi. I ne samo u glavi, bile su posvuda u njemu. U cijelome njemu. U srcu najviše, činilo mu se. U cijelim grudima zapravo. Ali i u trbuhu. I u nogama. I između trbuha i nogu. Baš onako kako jest kad si u pubertetu.

– Jer kad nešto buja onda te to privlači – nastavio je. – Mislim, to je normalno, zar ne?

Lijevi u policijskoj uniformi gledao ga je otvorenih usta. Desni ga je samo gledao.

– I onda su te ribe dobile noge iiii… repove iiii… pluća! Jer bez pluća ne bi mogle preživjeti na kopnu.

Ponovno je pomislio na sestre jednojajčane blizanke. Točnije, na njihove… na njihova pluća.

– Pluća su najvažnija – rekao je Bero.

– Očem ovaj mali melje? – upitao je lijevi u policijskoj uniformi desnog. Na što je ovaj slegnuo ramenima. Što bi u slobodnom prijevodu na mutavi jezik glasilo: Nemam blage veze.

– Jel ti to nas zafrkavaš, jel mali?! – namrgodio se lijevi u policijskoj uniformi.

– N-ne – promucao je Bero. Koji nikad nikoga nije zafrkavao. Jer da bi nekoga zafrkavao moraš biti hrabar, a ne kukavica. Pogotovo ako želiš zafrkavati policajca.

Desni je opet zavirio u svoje papire.

– Berislav – rekao je lijevome. Pa nastavio čitati: – Berislav Kohn, star trinaest god…

– Skoro četrnaest! – izletjelo je Beri. – A to h se ne izgovara. Hoću reći, da se mene pita, ja bih ga maknuo. Mislim, iz prezimena.

A kad je vidio kako ga lijevi u policijskoj uniformi gleda, takav debeo i tako izbrijane glave, poželio je pregristi jezik. Problem je bio u tome da je uvijek previše brbljao kad bi ga uhvatio strah. A sad ga je baš uhvatio.

– Daklem, Berslave, kad sam reko da počmeš otpčetka nisam mislijo nato kako je dragi Bog stvorijo svjet! – zarežao je lijevi u policijskoj uniformi.

Mogao je to odmah reći, pomislio je Bero.

Usta su mu bila suha kao pustinja u podne.

Što bi se dogodilo da zamolim čašu vode? zapitao se, ali se nije odvažio provjeriti. Ponovno je pročistio grlo. Ovaj put je ispalo malo bolje.

Pa je rekao: – Prvo je tata otišao od kuće. A onda je mama mene poslala u školu. U nedjelju. Iako kao što svi znaju škola nedjeljom ne radi. Ali su tamo ipak radila nešto ona dvojica. To jest, krali su kompjuter. A ja sam onda kihnuo. Hoću reći, sasvim slučajno. Mislim, nešto me je zaškakljalo u nosu, valjda. Pa su me ta dvojica skupa s kompjuterom strpala u kombi. To jest, oni su me… kako se ono kaže?… Pa su me zatvorili u jedan stan. Mislim da je bio jednosobni, ako se dobro sjećam. I bio je na petnaestom katu ili tako nešto. I onda su me spasile Stela i Mirela. I Šrafciger. A njih dvije su jednojajčane sestre blizanke. I ne samo da su jednojajčane nego i izgledaju kao dva jajeta. Hoću reći, naravno da ne izgledaju kao jaja nego se to samo tako kaže. Mislim, kad netko jako jako sliči nekom drugom. I kad taj netko drugi isto tako jako jako sliči onom drugom. Koji sliči njemu. E, onda se kaže kao jaje jajetu.

– Stani! – prekinuo ga je tada lijevi u policijskoj uniformi.

Bero je ušutio. Ili stao, ako vam je tako draže. Premda prije toga nije nikamo išao. Nego je i dalje sjedio na toj istoj stolici bez naslona i rukohvata. S rukama pod vlastitim dupetom.

– Koja dvojica? – upito je lijevi u policijskoj uniformi.

– Paaa… ova ista dvojica od ovog sad – rekao je Bero. – Hoću reći, taj jedan s bradom i taj s tim ožiljkom ovako tu. – Izvukao je desnu ruku ispod dupeta i pokazao. – Mislim, preko cijelog lica – rekao je. Iskoristio je priliku da zatakne kosu iza uha. Zatim je ruku brzo vratio natrag.

– A kad se to tačno dogodlo? – zaškiljio je lijevi prema Beri.

– Paaa… prije otprilike dvije godine. – rekao je Bero. – Tako nekako.

– Šta?! – uzviknuo je lijevi.

Bero je zamalo pustio u gaće.

– N-ne razumijem – promucao je. Glasom dječaka koji još nije počeo mutirati. Glasom prestrašenog dječaka.

– Prije dvje godne? Prije dvje godne?! Prije dvje godne?! – derao se lijevi u policijskoj uniformi. Svaki put sve glasnije. I svaki put sve crvenijeg lica.

Desni je napravio facu kakvu obično napravimo kad nam smeta kad se netko pokraj nas dere na sav glas.

Bero je odlučio šutjeti. Nije to bila baš neka odluka, ali mu ništa drugo nije padalo na pamet.

– Slušaj mali! – viknuo je lijevi u policijskoj uniformi.

Sad je već bio nalik semaforu kad se upali crveno. Osim što se i naduo. Što semafori ne mogu. Ali mogu na primjer žabe. I baloni.

– Ajd još jednoč odpočetka. – Priprijetio je svojim debelim kažiprstom. – Al ovaj put od drugog početka!

Bero je osjetio kako mu ruke na kojima je sjedio već pomalo trnu.

– Od drugog početka? Paaa… dobro. Ovako. Prvo je tata otišao od kuće…

– Stani! – uzviknuo je lijevi u policijskoj uniformi. Opet. – Tus nam priču sad ispričo!

Bero je odmahnuo glavom.

– Nisam – rekao je. – Hoću reći, ovo je sasvim druga priča.

– Al počinje jednako? – rekao je lijevi u policijskoj uniformi. Zapravo, to je upitao. I izgleda da je zaboravio derati se.

– Pa da – rekao je Bero. – Počinje jednako.

– Berislave, zar tvoj otac svako malo odlazi od kuće? – upitao je tada desni u policijskoj uniformi.

Nažalost, znao je i previše takvih slučajeva. Otac i majka se posvađaju. Pa jedno od njih, obično otac, napusti obitelj. A djeca su ta koja najviše pate.

Bero nije znao kako odgovoriti na ovo pitanje. Njegov je tata zaista dvaput otišao od kuće. Točnije rečeno, dvaput ih je napustio. Njega i mamu. Prvi put onaj put kad su ga… kako se ono kaže… i kad je upoznao Stelu i Mirelu, a drugi put onaj put kad je postao panker i po prvi put u životu imao svoju ekipu: Kleša, Bin Mladena, Čvalju i Suzy. Dobro sad, Čvalja mu je bio odvratan, ali se zato u Suzy bio čak pomalo i zaljubio. Ipak, nije bio siguran da to što ih je tata napustio dva puta znači da ih je napuštao, kako je ovaj mršavi i sivi rekao, svako malo. Što točno znači svako malo?

– Ali se i svako malo vraća kući – rekao je prkosno. To jest, barem se nadao da je zazvučalo prkosno.

Desni je samo kimnuo glavom.

– A kad se to tačno dogodlo? – oglasio se opet lijevi u policijskoj uniformi. Opet škiljeći.

– Paaa… prije otprilike godinu i pol – rekao je Bero nesigurno. I što je tiše mogao.

Lijevi je tresnuo šakom o stol. Iz grla mu se čuo nekakav zvuk. Koji nije nimalo lijepo zvučao. Srećom, oglasio se desni u policijskoj uniformi.

– Berislave, hajde sad lijepo kreni od pravog početka – rekao je tihim glasom s kojim nešto nije bilo u redu. Ali je svejedno zvučao blago.

Osim toga se i nasmiješio. Kao da su mu pod nos gurnuli najveće pakiranje sladoleda. Iako se iza osmijeha naziralo nešto pomalo tužno. Kao da je taj sladoled smio pojesti tek sutra.

A Bero je, osim što je bio prestrašen, i osim što su mu ruke bile već sasvim utrnule, i osim što je bio na samom rubu da se rasplače i time do kraja osramoti, sad bio i totalno zbunjen.

– Ali kako da ja znam od kojeg točno pravog početka?! – zacvilio je.

Više ga uopće nije brinulo što mu glas zvuči kao da mu je tek dvanaest, a ne već skoro četrnaest. Jer to je tako u životu. Nešto što nam je važno u jednom trenutku, u nekom drugom trenutku nije.

– Počni od Seke – rekao je desni. I nasmiješio se.