Krive su Seka i Seka | Zoran Pongrašić

OŽILJAK ILI OGNJEN I MAČEM

– Otpočetka želim odvjetnika! – rekao je Ožiljak.

Hej, ovo sam se baš dobro setil! pomislio je zadovoljno.

– A jel? – rekao je Slavko Budak načelnik kriminalističke policije, mrko ga pogledavši.

Majkmu, štaj ružan! pomislio je zgroženo.

– Da – potvrdio je Ožiljak. Premda ne više onako odrješito kao malo prije. Jer, u stvari, nije imao pojma što bi s odvjetnikom čak i kad bi ovoga trena sjedio tu pokraj njega.

Hm, a kaj opće delaju odvjetnik i njegov… njegov… kak se kvragu zove taj kaj ima svog odvjetnika? Štićenik? Ne ne, nije štićenik. Štićenici su oni kaj žive u domu za napuštenu decu, i oni u maloljetničkoj buksi, i oni kaj nemaju sve ofce na broju pa se o njima neko mora brinut… Il se veli sve koze na broju? Il su ipak ofce?… Klijent? Tak je, klijent! Kaj opće delaju odvjetnik i njegov klijent?

U svim filmovima s odvjetnicima i njihovim klijentima koje je gledao, obično bi se nešto međusobno došaptavali, odvjetnik i njegov klijent. Ali nikad nisi mogao čuti o čemu se došaptavaju. U stvari, u filmovima se najvjerojatnije i nisu došaptavali. Nije Ožiljak bio glup. Zašto bi pobogu pisac koji piše filmove (znao je da se ta vrsta pisaca zove nekako specijalno, ali trenutačno se nije mogao sjetiti kako) pisao rečenice koje se na filmu ne čuju!? Najvjerojatnije su samo otvarali usta jedan drugome na uho i glumili da se nešto došaptavaju. Na kraju krajeva, ti odvjetnici i ti njihovi klijenti su i bili glumci, zar ne? Pa su valjda znali kako se glumi da nešto nekome šapćeš, a zapravo mu uopće ništa ne šapćeš.

– Daklem, priznajš das kriv? – upitao je Budak.

Ma otkud mu sad to?! zaprepastio se Ožiljak.

– Nikaj ja ne priznajem! – pobunio se.

Stolica na kojoj je sjedio bila je vraški neudobna, ali puno više ga je nerviralo sve to sivilo oko njega. Sivilo s kojim je već godinama bio prisiljen živjeti. Još otkako ga je njegov stari pijan udario u glavu šakom s tim prokletim prstenom. Nakon što su mu u bolnici već bili zašili lice i rekli kako je imao sreće što mu je prsten tek malo zahvatio oko. I da će mu doduše ostati ožiljak, ali će s njegovim vidom biti sve u redu. E pa to je ispalo neriješeno. Jedan naprema jedan. Za ožiljak su bili u pravu. Za vid nisu.

– Jelse još uvjek snima? – upitao je Budak Peđu Fišera.

– Svijetli li crvena lampica? – uzvratio je Peđo Fišer pitanjem.

– Svjetli – odgovorio je Budak.

– Onda se još uvijek snima – rekao je Peđo Fišer.

– A štaak iscuri traka? – upitao je Budak.

Peđu Fišera se štrecnuo.

– To je digitalni snimač – rekao je najmirnijim mogućim glasom.

– Znači neće iscurt traka? – Budak je želio biti siguran.

Kako je ovaj uspio završiti Policijsku akademiju?! Pomislio je Peđo Fišer. Iako je znao kako takvi završavaju Policijsku akademiju. Zato je samo duboko uzdahnuo.

– Neće iscurit – rekao je zatim.

Budak je bio zadovoljan odgovorom. Pa se okrenuo prema Ožiljku.

– Slušaj ti… – počeo je, ali…

– Žilić – rekao je Peđo Fišer. – Ognjen Žilić. Zvan Ožiljak.

Nadimak mu je baš po mjeri, pomislio je sućutno.

– Ognjen?! – živnuo je Budak. – Jel to ko ona knjiga?!

– Knjiga? – zbunio se Peđo Fišer.

– Ma znaš našta mislim! Ona šta smoj imali za lektiru na Policiskoj akademji! „Ognjen i mačem“!

„Ognjen i mačem“? „Ognjen i mačem“?! zavapio je u mislima Predrag Peđo Fišer, i sam nekadašnji pitomac Policijske akademije, u nevjerici odmahujući glavom bez imalo volje objašnjavati sad ovom… ovom… tupoglavom bivolu! kako se ta knjiga nije zvala „Ognjen i mačem“ već „Ognjem i mačem“.

A Budak se okrenuo natrag prema osumnjičenom s druge strane stola.

– Daklem, Žilić, štaćti odvjetnik ako nis kriv, a?

Fakat, kaj bu mi odvjetnik ak nisam kriv? zbunio se Ožiljak. Za kog sam ga vraga opće išal spominjat?!

Zatim se odigrao sljedeći dijalog:

Ožiljak: – Hm, ali ja jesam kriv.

Ožiljak: – Da, ali oni to ne znaju.

Ožiljak: – A kaj ak ipak znaju?

Ožiljak: – A kaj ak znaju a nemaju dokaza?

Ožiljak: – Osim kaj sam zatražil odvjetnika.

Ožiljak: – Paaa…

Ožiljak: – Čini se da je ovo sad krenulo po zlu.

Ožiljak: – Ak je i krenulo po zlu, nije krenulo sad neg prije. Puno prije.

Ožiljak: – Kad točno?

Da, kad je točno krenulo po zlu? zapitao se Ožiljak.

– Ne treba mi odvjetnik! – rekao je zatim. Ne treba mi niko ko bu se sam pretvaral da mi nekaj šapće u uho! pomislio je.

– Daklem, predomslijos se? – Zaključio je Budak.

Kimnuo je glavom prema svom pomoćniku.

– Zapiš da osumljičeni ne želi odvjetnika.

– Nema potrebe – rekao je Peđo Fišer. – Sve se snima.

– A kakos to zaradjo? – upitao je Budak uperivši kažiprst u Ožiljkov ožiljak.

Ožiljak se ukrutio na svojoj stolici. Zna on da su ljudi po prirodi znatiželjna stvorenja. Koja vole zabadati nos i gdje treba i gdje ne treba. Uostalom, i on sam je bio puno puta itekako znatiželjan ima li kakvog nakita ili gotovine u onoj kući, ili što se sve nalazi u toj torbi ostavljenoj na suvozačkom sjedalu parkiranog automobila, ili kako zalijepiti žvakaću da se ne oglasi alarm u dućanu. Ali njegov prokleti ožiljak nije se ticao nikoga!

– Zanima vas kak sam to zaradil? – zarežao je i vrhom prsta polako prešao cijelom njegovom dužinom. A bio je to dugačak ožiljak. Protezao se sve tamo od ispod njegovog oka do vrha brade. – E pa zaradil sam ga tak da ga nisam zaradil neg sam ga dobil! Onak, gratis. Kužite, skroz besplatno. Ko božićni poklon. A Deda Mraz je bil prerušen u mog pijanog starog. I ak mislite da sam baš jako htel takav poklon onda se grdno varate!

Jer da nije zaradio taj ožiljak ne bi cijelo posljednje polugodište osmog razreda proveo u bolnici (dok su se liječnici borili da mu spase oko i da mu poprave mozak poslije potresa koji je izazvala tatina teška ruka s tim vražjim prstenom kojim ga je pošteno zakvačio), nego bi završio osnovnu školu, pa gimnaziju, a onda i likovnu akademiju.  Jer je uvijek imao peticu iz likovnog. I jer je mašta nešto na što svatko od nas ima pravo.

Odjednom je osjetio miris bolnice u nosu.

Otresao je glavom.

Svatko ima pravo na maštu, ali ne možeš biti slikar ako ne vidiš boje, zar ne? Dobro sad, bila je ona jedna gluhonijema slikarica, ali slika se očima, a ne ušima ili ustima, zar ne? Sreća je što svatko može biti kriminalac.

– Utvom dosjeu nema ničeg otom štas sad ispričo – rekao je Budak.

– Nisam ga ja sastavljal – nacerio se Ožiljak.

Kad bi mu se usta razvukla u osmijeh, razvukao bi se i ožiljak pri čemu je bivao još ružniji. Dvojici policajaca ne bi ni na pamet palo da je kao dječak bio lijep. I da su se, zbog njegove frčkave plave kose i plavih očiju, sve djevojčice htjele s njime igrati. I da kasnije, kad su malo poodrasli, nisu imale ništa protiv ni držanja za ruke ni prvih poljubaca. Sve je tada bilo dobro, a razloga za smijeh bilo je napretek. Zbog ožiljka se odavno prestao smijati. Ovakvo ružno cerenje čuvao je za posebne prilike. Baš kao što je ova sad.

– No i kaj piše nutra? – pita Ožiljak jednako se cereći.

Predrag Peđo Fišer je već dvadeset godina policajac. On itekako dobro zna procijeniti svaku osobu koja sjedne s druge strane stola u sobi za informativne razgovore. Možda u posljednje vrijeme više nije sasvim siguran što osjeća prema svom poslu, ali dugogodišnje iskustvo policijskog inspektora naučilo ga je prepoznati tuđe osjećaje. Pa tako sad ispod Ožiljkovog baš-me-briga paravana prepoznaje ranjivost.

I Slavko Budak je već skoro dvadeset godina policajac. No, za razliku od Peđe Fišera koji vidi i ono nevidljivo, Budak vidi samo ono što želi vidjeti. Pa tako sad pred sobom vidi unakaženog kriminalca koji se uz to još i sprda s policijom, a samim time i s Budakom osobno. Pa ga zato poželi tresnuti posred tog njegovog nakaznog lica. Jer ljudi koji izgledaju ružno i opasno u nekim drugim ljudima izazivaju upravo takve emocije. No, fizička primjena sile od strane policije (ili kako se to već točno naziva) u ovakvim je slučajevima zabranjena pa sve što Budak može napraviti je istrgnuti vražji dosje iz ruku svog pomoćnika i tresnuti njime po stolu.

Peđo Fišer odmahne glavom.

A Ožiljak kaže: – Ak nameravate razvalit stol trebalo bu vam nekaj malo čvršće od papira.

A Budak poželi da je pas pa da barem smije nabrati gubicu, iskeziti zube i glasno zarežati.

Umjesto toga ljutito rastvori fascikl zvan dosje i počne naglas čitati.

– Ime i prezime dvotačka Ognjen Žilić.

Dok je bio dijete, tata i mama, a kasnije i sestra, zvali su ga Ogi.

– Nadimak dvotačka Ožiljak.

Predrag Peđo Fišer je već dvadeset godina policajac. Prije nego je postao načelnik kriminalističke policije imao je nekoliko šefova, nekoliko sebi hijerarhijski nadređenih policajaca. Ali još nijednom nekoga tko je (ma je li to stvarno moguće?!) naglas čitao znakove interpunkcije. Peđo Fišer je dovoljno dugo policajac da bi ga nešto moglo iznenaditi kad je policijski posao u pitanju. No sad je zabezeknut.

– Završene škole dvotačka prazno. Stručna sprema dvotačka prazno. Zaposlen dvotačka prazno.

Budak je podigao pogled s dosjea i zaškiljio prema Ožiljku.

– Daklem Žilić tis oličenje uspješne osobe! – glasno se nasmijao vlastitoj duhovitosti.

– Bolje nikaj neg drot! – procijedio je Ožiljak kroz zube.

No, je li baš tako? Zar je stvarno bolje ne biti ništa? Ožiljak zna da nije tako. Istina, on nikad, ali baš nikad ne bi pristao biti policajac (što je s ovakvim dosjeom srećom ionako nemoguće), ali da baš u svakoj prokletoj rubrici piše ništa… Uostalom, te praznine nisu točne. Što se škole tiče trebalo mu je još samo to zadnje polugodište, što znači da su trebali upisati „sedam i pol razreda“, a sedam i pol razreda ni u kojem slučaju nije ništa, zar ne? Što se stručne spreme tiče, ono u čemu je on stručan iz nekog se razloga ne upisuje. Inače bi u prokletoj rubrici pisalo „visokokvalificirani kradljivac“. A moglo bi pisati i „stručnjak za provaljivanje“. A u rubrici zaposlen moglo bi pisati „poduzetnik“. Na kraju krajeva bio je kriminalac, a u ovoj državi svaki kriminalac sebe naziva poduzetnikom.

S druge strane, mi smo ono što nam drugi kažu da jesmo. Ne moramo se s time slagati, ali malo što se tu može promijeniti.

– Članovi uže obitelji dvotačka otac zarez majka zarez mlađa sestra – nastavio je Budak.

A onda mu je Peđo Fišer prstom pokazao zvjezdicu pokraj „otac“, a zatim prst premjestio na dno stranice gdje se nalazila slična zvjezdica. Po toj je kucnuo noktom. Pa je Budak pročitao taj dio.

– Pahuljca hrvatski branitelj zarez ratni heroj zarez ptsp zarez alc tačka.

– Nije pahuljica nego je zvjezdica, a to c se čita kao k – nije mogao ne reći Peđo Fišer.

– Koje c? – upitao je Budak.

– To u alc. Čita se alk. Što znači alkoholičar.

– Ma šta ne kažš!

Ožiljak je bio premali da bi se sjećao rata u kojem je njegov stari postao heroj. Ali se sjećao da ga je tad još zvao tata, a ne stari. I da ga je volio. Jer je bio najjači tata na svijetu. Jer je njega i njegovu mlađu sestru zajedno mogao podići na svoja ramena. Dok se mama pretvarala da vrišti od straha. A tatina su ramena bila itekako važna. Jer očeva ramena djetetu služe da s njih vidi svijet koji ga čeka kad odraste. I sve je bilo kako treba. Dok tata još nije bio heroj. Dok je još bio trijezan.

Onda je rat završio, tata je postao heroj i počeo piti. A kad je pio više nije bio dovoljno snažan da njega i sestru digne na ramena. Bio je dovoljno snažan samo da ih udari. A mama se više nije pretvarala da vrišti. Vrištala je zaozbiljno. Jer je nju udarao najviše. Srećom, sve obitelji za opravdanje modrica imaju vrata s kvakama na koje se možeš slučajno nabiti i kuhinjske elemente u koje možeš udariti glavom jer nisi pazio. Neke obitelji imaju i skliske stepenice.

Onda je mama uzela sestru i otišla. Bezbroj se puta Ožiljak pitao zašto nije uzela i njega. Sve dok nije shvatio da su mama i sestra žene, a tata i on muškarci. Pa je valjda u redu da žene budu skupa na jednoj strani, a muškarci skupa na drugoj. Osim što on nije htio biti na tatinoj strani. Jer sve batine koje su ranije bile raspoređene na mamu, sestru i njega, sad su bile samo njegove.

– Ustanove dvotačka dom za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi – čitao je dalje Budak.

Ožiljak je zatvorio oči.

U dom su ga doveli ravno iz bolnice. Više nije bio lijepi plavokosi i plavooki dečko. Sad je bio nakaza. Mlađi od njega su ga izbjegavali. Stariji su ga maltretirali. Sve dok ga jedan veliki dečko nije uzeo u zaštitu. Istina, taj je bio glup kao kamen. Ali i jednako toliko jak. Zvali su ga Debelguz, a on se na to uopće nije obazirao.

Ožiljak se, i dalje žmireći, nasmiješio prisjetivši se golobradog Brade iz mlađih dana.

– Čemus ti sad smiješ?! – zanimalo je Budaka.

Majkmu, kako jezivo izgleda dok se vako kesi! zgrozio se.

A Peđo Fišer je pomislio: Da sam ja imao takvo djetinjstvo ništa mi ne bi bilo smiješno.

– Setil sam se jednog idijota – rekao je Ožiljak protrljavši oči.

– Opaska dvotačka upao u loše društvo – nastavio je Budak.

To nije bila istina! Nije on upao u loše društvo. On se svim silama trudio da u loše društvo bude primljen. Jer, koliko god neobično zvučalo, pripadati lošem društvu značilo je biti zaštićen od loših ljudi.

– Postao nasilan…

Ni to nije bila istina. Ožiljak nije bio nasilnik. Samo je glumio da je. Bila je to njegova životna uloga. Koju nije tražio, ali mu ju je život dodijelio. I otad više nije imao izbora, morao ju je igrati. Da bi prikrio strah.

– Tjelesne karakteristike i obilježja dvotačka paraliza fak tačka živca uzrokovana…

Peđo Fišer je ovaj put uspio zadržati jezik za zubima. Ali ne i svoje glasnice pod kontrolom. Koje su nekako same od sebe proizvele zvuk nalik stenjanju. Na njegovu nesreću dovoljno glasan da ga Budak čuje.

– Štaj sad?!

– Ovaj put se čita c – rekao je. – Hoću reći, tu gdje piše fac, to se i čita fac. Fac je skraćenica za facijalni. U ovom slučaju facijalni živac. Što znači lični živac.

– Misliš osobni – ispravio je sad Budak njega. – Lični je na srpskom!

Što bi mi da nemamo Srbe, pomislio je Peđo Fišer.

– Pod lični se misli na lice – rekao je oprezno. Onda mu je nešto palo na pamet. – Na hrvatsko lice. – Dodirnuo se po obrazu. – Ovo ovdje – dodao je za svaki slučaj.

– A ti misliš da ja ne razlkujem lice od guzce, jel?! – prasnuo je Budak. – Sad sam zbogtebe izgubjo red!

Peđo Fišer je prevrnuo očima.

– Ovdje – pokazao je prstom. – Tjelesne karakteristike i obilježja.

– Daklem, tjelesne karakteristike i obilježja dvotačka paraliza fak… fac tačka živca uzrokovana ozljedom nanesenom oštrim predmetom zarez tetovaža desnog bicepsa otvorna zagrada fot tačka u pril tačka zatvorna zagrada.

Što se Ožiljka ticalo, stvar je bila jednostavna. Ako više nije mogao biti lijep, mogao je svoju ružnoću dotjerati do savršenstva. Zato je obrijao glavu. Bio je zadovoljan kad je na ogoljenom tjemenu ugledao još nekoliko što manjih što većih ožiljaka. Nije se više mogao sjetiti kako i kada je koji od njih zaradio, ali sad je bio čak i zahvalan svom starom. Nedostajala mu je samo još neka opaka tetovaža.

Tattoo majstor mu je pokazao album sa zabranjenim simbolima. Odabrao je jedan za koji mu je ovaj rekao da se zove svastika. Blesavo ime, ali taj je bio, kako mu je lik rekao,  najzabranjeniji od svih i to je prevagnulo. No, kad je stvar obavljena i kad se pogledao u ogledalu nešto nije bilo kako treba. Krakovi svastike su bili naopako! Ožiljak je skočio sa stolice i zgrabio tattoo majstora za vrat. Ovaj je počeo muljati nešto o ogledalu i obrnutoj slici, ali ga je Ožiljak zviznuo preko usta i zapovjedio neka ispravi stvar.

– Tak da napraviš krakove kak treba. Na pravu stranu. Ovak kak je u albumu!

A kad je stvar ispravljena, Ožiljak je u ogledalu na svom desnom bicepsu ugledao… hm… prozor?

Tattoo majstor (majstor, da ne bi!) se tresao od straha. Uspio je promucati tek: T-takvu tetovažu nema niko. Č-časna riječ!

Odjednom se u sobi za informativne razgovore kriminalističke policije začula grmljavina. Dopirala je odnekud ispod stola, baš nekako s mjesta gdje je sjedio načelnik kriminalističke policije Slavko Budak.

– Vremej za nešta prigrist! – rekao je, odgurnuo stolicu i krenuo van iz sobe za informativne razgovore.

Peđo Fišer je slegnuo ramenima pa se uputio za njim. On neće jesti. Umjesto toga, na službenom policijskom parkiralištu popušit će dvije ili tri cigarete. Iako mu je liječnik zabranio pušenje.

– A kaj je z menom?! – upitao je Ožiljak.

Budak se okrenuo u vratima. Pri čemu je malo nedostajalo da se u njima zaglavi.

– A štaj sa Sekom?