Krive su Seka i Seka | Zoran Pongrašić

DULE ANTILOPA ILI PET EURA ZA JAJE

– Na začetku najprej hočem prevajalca – rekao je Dule Antilopa.

Iako stolica na kojoj je sjedio nije imala ni naslona za leđa ni rukohvate, prebacio je nogu preko noge kao da sjedi u kakvoj fotelji, poravnao nepostojeće crte na hlačama, pritegnuo ono što je ostalo od kravate (Gradonačelnik mu je baš mogao dati da zadrži onu posuđenu!), pa zagladio nauljenu kosu najbolje što se dalo.

– Šta kaže? – upitao je Budak.

Peđo Fišer je slegnuo ramenima.

– To je slovenski.

– Ma šta ne kažš.

Budak se okrenuo prema Duletu Antilopi.

– Oš ti ponovt to štas reko?

Pri tome je zavrtio rukama kao kotačima ne bi li ga ovaj bolje razumio. Izgleda da su kotači pomogli.

– Hočem prevajalca – ponovio je Dule Antilopa.

Pretvarao se da ga uopće ne smeta to što mu je odijelo zaflekano smeđim mrljama koje je vodom uspio samo još više razmazati. Pretvarao se da ne primjećuje kako mu gornji džep sakoa otkinut visi na svega par niti konca. Pretvarao se kako je najnormalnija stvar u modnom svijetu nositi cipele od kojih na jednoj nedostaje žniranac. I košulju poderana ovratnika. I prsluk s nedostajućim gumbima.

– Mhmda – kimnuo je Budak glavom. Nije imao pojma o čemu se radi, ali to ne bi priznao ni na mukama. Pogledao je svog pomoćnika i rekao: – Želi prevalajca.

– Ne prevalajca ampak prevajalca. Pre-va-jal-ca – javio se Dule Antilopa. – Ki prevaja iz enega jezika v drugega.

– Mislim da želi prevoditelja – pogodio je Peđo Fišer.

– Ma šta ne kažš – rekao je Budak.

Klatio je svojom izbrijanom glavurdom. Zatim je kažiprstom počeo trzati donju usnicu. Da bi malo kasnije počeo ispuštati zvuk. Pa je sobom za informativne razgovore neko vrijeme odzvanjalo brlm brlm brlm brlm!

– A šta znamo onjem? – upitao je zatim, kimnuvši glavom prema Duletu Antilopi kao da ovaj ne sjedi s druge strane stola te ga niti vidi niti čuje.

Peđo Fišer je iz fascikla izvukao list papira.

– Znamo da je državljanin Republike Slovenije – pročitao je.

– Daklem Slovenac – zaključio je Budak.

– Znamo da se zove Dušan Karađorđević.

– Daklem nije Slovenac – zaključio je Budak.

– Nisem Karađorđević ampak sem Karadžordževič – pobunio se Dule Antilopa.

Kad su doselili u Sloveniju valjalo je promijeniti prezime. Istina, samo to zadnje slovo. Čak ne ni cijelo slovo, trebalo je samo prilagoditi ga slovenskom jeziku. Drugim riječima, izmijeniti kvačicu iznad njega. Da bi dotadašnje Karađorđević postalo Karađorđevič. Nisu bili jedina takva obitelj. Petrovići su postali Petroviči, Babići Babiči, Hadžići Hadžiči, Ristići Rističi, a Kovačevići Kovačeviči. Kakav je to narod kad ni sva slova nema, gunđao je Duletov tata. Bio je tvrdoglav čovjek, podosta na svoju ruku. A kad već moram to ć utvrdo, rekao je, onda ću bogami i đ utvrdo pa nek si jezik polome!

A to što su prezimena svih njih sad završavala na č, nije značilo da su postali Slovenci.

– Daklem ipak jest Slovenac! – zaključio je Budak. – Jer Slovenci nemaju ć. – U to je bio sasvim siguran. – A ni đ. – U to nije bio baš sasvim siguran. Zatim se nagnuo prema svom pomoćniku.

– Pa šta neznaju svi Slovenci hrvacki? – upitao je ispod glasa.

– Vjerojatno znaju – složio se Peđo Fišer. – Ali strani državljani po zakonu imaju pravo na prevoditelja.

– A de da ja sad nađem tog prevodtelja? – prostenjao je Budak.

Peđo Fišer nije volio lagati. Čvrsto je vjerovao kako bi ovaj svijet bio puno bolje mjesto za život kad bi ljudi bili iskreni. Policajci na prvom mjestu. No, znao je kako je u nekim slučajevima laž dio posla. Pogotovo policijskog.

– Imam ideju – došapnuo je Budaku. A naglas mu je rekao: – Izgleda da gospodin Slovenac ne zna kako hrvatska policija ima puno veće ovlasti od slovenske policije. On izgleda ne zna da hrvatska policija prilikom informativnih razgovora smije koristiti podosta čvršće metode koje uključuju korištenje određenih sprava i pomagala. Nije li tako?

Dok je govorio nekoliko je puta jedva primjetno kimnuo glavom.

Hoće li ovaj bivol shvatiti koju igru igram? zapitao se.

A ovaj bivol, to jest načelnik kriminalističke policije Slavko Budak, nekoliko je trenutaka blejao u svog pomoćnika kao već tradicionalno tele u šarena vrata, pritom se čudeći kao također tradicionalna pura dreku. A onda mu je ipak sinulo. Žaruljica se upalila. Lice mu se ozarilo.

– Znam našta misliš – šapnuo je.

Kob reko da i pametnjakovć ima svjetlih trenutaka?! pomislio je.

– Misliš naono sa strujom i vodom? – namignuo je pametnjakovću, to jest svom pomoćniku.

A Dule Antilopa, koji to namigivanje nije mogao vidjeti, ukočio se na svojoj stolici.

– Il misliš naono sa noktima i klještima? – nastavio je Budak.

Dule Antilopa iz iskustva zna koliko brutalna može biti slovenska policija. Doduše, ne iz vlastitog iskustva, ali čuo je priče. O hrvatskoj policiji dosad nije čuo ništa. No, ovo što upravo čuje zvuči mu puno lošije. Zato proguta knedlu.

– Il naono sa pekmezom i mravima?

Dule proguta i drugu knedlu.

– Il naono sa prasetom i vješalcom?

Duletu treća knedla zapne u grlu.

– Il naono sa glistama u tetrapaku?

Peđo Fišer nije volio lagati. Ali je volio kad istraga ide u dobrom smjeru. A sudeći prema reakciji osumnjičenog to se upravo zbivalo. Bez obzira što se ovaj svim silama trudio ne pokazati ikakvu reakciju. Policijski je posao, barem kakvim ga je Peđo Fišer doživljavao, prije svega odgovorna i ozbiljna stvar, no malo zabave koja nikome neće naštetiti nije na odmet.

– Il naono sa…

– Ustavite se! – zavapi Dule Antilopa. – Ne bo potrebno! Nič od tega! Niti z elektriko in vodo, niti z žeblji in kleščami! Še posebej ne tisti s črvi v tetrapaku!

– Ništja tebe ne razumjem – kaže Budak ozbiljnog izraza lica, šireći ruke i odmahujući glavom.

– Hotel sam povedati… Ovaj, hteo sam da kažem da nije neophodno ništa od toga! Ni struja ni voda ni nokti ni klešta! A posebno ne gliste u tetrapaku! Upravo sam se setio da razumem hrvaški! A umem i da ga govorim! Kao što možete da vidite! Ovaj, hteo sam da kažem kao što možete da čujete! Tako da, ovaj…

– Daklem ne trebaš prevodtelja? – prekinuo ga je Budak.

– Prevodioca? Ma kakvi, ha-ha, baš smešno! – rekao je Dule Antilopa skamenjenog lica. – To sam ja samo hteo da se malo našalim, ha-ha! Da se svi zajedno malo, kako da kažem, opustimo. Da nam bude udobnija atmosfera!

Sramio se samoga sebe dok je ovo izgovarao. Ali još se više sramio svog straha od fizičkog maltretiranja bilo koje vrste. Iako je od tada prošlo puno vremena. I bio je sretan što je pred ovom dvojicom policajaca sam. Jer ga nitko drugi ne može čuti.

– Zapiš da osumljičeni ne želi prevodtelja – rekao je Budak Peđi Fišeru.

Peđo Fišer je duboko uzdahnuo. Zatim je, pretvarajući se da zapisuje, u kutu jednog od papira iz svog fascikla nacrtao govno. Onako kako ga je crtala njegova kći Lena. Kad bi poželjela da se on tobože naljuti. Kad bi joj valjda bilo previše tatine ljubavi.

Budak se okrenuo prema još uvijek od straha ukočenom Duletu Antilopi.

– Daklem sad moremo počet?

– Seveda! Lahko začnemo – potvrdio je Dule Antilopa. Pa brzo dodao: – Ovaj, hteo sam da kažem, možemo da započnemo. – Na trenutak se zamislio. – A sa čime tačno?

– Kos ti i odaklens? – upitao je Budak.

Zaista, ko sam ja uopše? I odakle sam uopšte? zapitao se Dule Antilopa. Ili se možda zapitao: Zares, gdo sem jaz sploh? In od kod sem sploh?

Kad je imao sedam godina sa svojim je roditeljima otišao iz Banje Luke i došao u Novo Mesto. E sad, jesu li u Novo Mesto došli da bi im bilo bolje ili su iz Banje Luke otišli da im ne bi bilo još gore, ostalo je neizrečeno. Kad je pitao ćaleta ovaj je samo nešto promrmljao. Keva je rekla da će Novo Mesto biti njihovo novo mesto za život. Ali njihovo novo mesto za život nije bilo cijelo Novo Mesto, nego tek jedan njegov mali dio. Koji su Slovenci iz Novog Mesta nazivali naselje beguncev ili proseljencev ili naselje čefurjov. A oni, bjegunci ili izbjeglice ili čefuri, zvali su ga jednostavno Naselje.

– Ja sam čefur iz Naselja – rekao je zato Dule Antilopa.

– Štat znači to čefur? – upitao je Budak.

Dule Antilopa o tome nije volio pričati.

– To morate da pitate Slovence – promrmljao je.

– Čefur je pogrdni naziv za stanovnike Slovenije srpskog, bosanskog ili hrvatskog porijekla – rekao je Peđo Fišer koji je znao ponešto o tome. Kao što je znao barem ponešto o puno toga. – Pogrdni naziv za doseljenike, imigrante – dodao je za svaki slučaj. A slučaj se zvao Slavko Budak.

– I iz Hrvacke?! – iskreno se začudio Budak.

Peđo Fišer je kimnuo glavom.

– Ma šta ne kažš!

Majkmu, pomislio je, zate Slovence svi smo mi isti, jel?

– A zaštos vas zvali čefuri?

Dule Antilopa je glasno ispuhnuo kroz stisnute zube. Bila je to bolna tema. A i kako objasniti što je ili tko je čefur nekome tko nikad u svom životu nije bio čefur? No, onda se prisjetio onih črvi v tetrapaku i žeblji in kleščami. I događaja otprije puno vremena.

– Zato što smo živeli u getu – rekao je i zabio ruke u džepove. U stvari zabio je samo jednu ruku u džep. Jer mu je onaj drugi džep bio poderan.

Istina, Naselje jest bilo svojevrsni geto. Da je kojim nesretnim slučajem taj komad betona iz kojeg je stršalo šest nebodera bio ograđen bodljikavom žicom Naselje bi moglo proći i pod koncentracijski logor. Dobro, ne kao oni strašni koncentracijski logori iz Drugog svjetskog rata s plinskim komorama i željeznim pećima, ali slično njima i ovdje su živjeli ljudi (žene, djeca, muškarci) koji su na više načina bili odvojeni od ostatka grada. Istina, nitko im nije branio da napuste taj kvart i nađu neko drugo mjesto za život. Ako su ga mogli priuštiti. A nisu. Naselje je bilo njihova jedina mogućnost. Betonski neboderi kao okomito postavljene kutije cipela, bez suvišnih balkona, nakrcani socijalnim stanovima tankih zidova i loših instalacija, s mračnim stubištima u kojima su se miješali mirisi ukiseljenog kupusa i prženog luka, s nepouzdanim liftovima čije su stjenke bile izgrebene natpisima od kojih nijedan nije bio na slovenskom jeziku, ali su zato svi bili uobličeni u pogrde i psovke. Ti su neboderi okruživali nešto što je vjerojatno bilo zamišljeno kao dječje igralište, ali se od prvobitne zamisli odustalo negdje na pola puta. Postojao je asfaltirani pravokutnik s dva košarkaška koša bez mrežica i željezna konstrukcija za ljuljačke bez ljuljački, što nije smetalo ni djeci ni većim klipanima da igraju košarku ili mali nogomet. Postojala je pekarnica „Triglav“ Mustafe Mehmedoviča kojeg su u starom kraju naravno zvali Mujo, ali su mu ovdje osim prezimena poslovenili i nadimak pa je od Muje postao Mojca, i dućan mješovite robe „Drina“ u vlasništvu bivšeg boksača bivšeg boksačkog kluba „Drina“ iz Zvornika, Steve Petroviča zvanog Šteka, u kojem je bilo svega osim slovenske robe i u kojem šteke prošvercanih cigareta nisu bile skrivane ispod pulta.

– Zato što moj ćale nije hteo da nauči slovenački kako treba – nastavio je Dule Antilopa. – A ni njegovi drugari.

Pa su ga, baš kao većinu radno sposobnih čefura, zaposlili u Komunali, gradskom komunalnom poduzeću, gdje je prvo radio na vzdrževanju zelenih površin, a kasnije je unaprijeđen u voznika tovornjaka za pranje ulic.

– Zato što moja keva nije mogla da radi u njihovom vrtecu – nastavio je Dule Antilopa. – Hteo sam da kažem u obdaništu. Čak ni sa dojenčekima. To jest sa malim bebama.

Duletova majka je bila odgajateljica, a u Banjoj Luci je radila kao teta u vrtiću. U Novom Mestu za nju nije bilo takvog radnog mjesta.

– Zato što kad mom ćaletu dođu drugari odma krene da im sipa rakiju – nastavio je Dule Antilopa. – Pa onda piju na eks i viču: Uuuu, dooobraaa! Sve dok ne dođe policija da ih ućutka.

A zbog policije u Naselju su zamijenili pločice s brojevima nebodera (Naselje je jedini kvart u gradu čije ulice nemaju imena, a i da su imale i ti bi natpisi bili ispremiješani), a ponekad i tablice na automobilima.

– Zato što su njihova deca nosila originalne farmerke i prave najkice, a mi smo u školu dolazili u trenerkama i lažnim patikama.

Već prvog dana škole učenike iz Naselja smjestili su u zadnje klupe. Zbog čega su još sporije savladavali gradivo i novi jezik. Iako se, ruku na srce, nisu posebno ni trudili. Važnije je bilo dobiti slovensko državljanstvo nego peticu iz slovenskog jezika. No glavna razlika između malih Slovenaca i djece iz Naselja nije bila ni odjeća ni obuća već stav. Mali Slovenci su se držali kao pobjednici, a djeca iz Naselja kao poraženi. Kao čefuri.

– Zato što smo se na času slovenačkog jezika smejali svaki put kad bi učiteljica rekla dvopičje.

Nije slovenski bio baš toliko težak. Ali učenici iz Naselja namjerno su ga činili težim. Čak i kad su naučili da je dvopičje dvotočka, a podpičje točka sa zarezom, svejedno su se smijali. Na silu. Taj smijeh je bio njihov bunt. Čefurski bunt.

– Zato što nismo bili dovoljno zahvalni – rekao je Dule Antilopa.

To si mogao čuti na svakom koraku. Na ulici, u dućanu, u školi, na televiziji:

Spustili smo jih v svojo državo.

Pustili smo jim da ostanejo tukaj.

Dali smo jim naše državljanstvo.

Dali smo jim službo.

Sprejeli smo njihove otroke v naše šole.

Dali smo jim zdravstveno zavarovanje.

A oni sveeno niso dovolj hvaležni.

– Al najviše zato što su i čefuri hteli da budu čefuri – rekao je Dule Antilopa.

Kad su Duleta za njegov deseti rođendan, kako to već biva u takvim prilikama, pitali što bi želio biti kad odraste, on je kao iz puške odgovorio: Slovenac! Mama je rukom prekrila usta, a tata mu je odvalio šamar; zbog kojeg se odmah pokajao, ali to nikada nije priznao. A Dule je odustao od te želje. Nova želja je bila otići nekamo gdje nitko nikome neće biti stranac. Nekoliko godina kasnije takvo je mjesto i pronašao. Zvalo se kriminal.

– A čimse ti baviš u životu a, jel ti… – upitao je Budak naginjući se nad fascikl Peđe Fišera – … ti Karadžordževiču – dovršio je lomeći jezik zbog slovenskog prezimena.

– Bavim se boksom – odgovorio je Dule Antilopa.

I bila je to istina. Doduše ne cijela, ali istina.

Većina čefura iz Naselja htjeli su, pa makar o tome šutjeli, biti Slovenci. Črtomir Križaj zvan Jaje bio je jedini Slovenac koji je htio biti čefur. Jedan od rijetkih domačih koji se usudio doći u Naselje i uspio odande otići žive glave. A zatim doći ponovno i ovaj put ostati. Prirodno ćosav i izbrijane glave nalik izokrenutom jajetu nadimak mu je pristajao kao devi grba, a dvogrboj obje. Iako je od škole odustao već u sedmom razredu, čefurski je jezik svladao u tren oka. Istina, govorio ga je na svoj način. Uskoro je postao strah i trepet Naselja. Strateški stacioniran u prolazu između „Triglava“ i „Drine“, dočekivao je djecu (ne onu najmanju jer ta su bila bez novca) i otimao im pare. Prvo bi kao ljubazno pitao: – Hej fant bre, imaš nešto malo? – Zatim bi rekao: – Daj šta daš. – A na kraju bi im izvrnuo sve džepove. Pa ako u njima nisu imali ništa zviznuo bi im šamar ili koks, već prema trenutačnom raspoloženju. A ako bi nešto u tim džepovima imali, opet bi im zviznuo šamar ili koks, opet ovisno o raspoloženju. Ono prvo zato što ga je ljutilo što ništa nemaju, a ono drugo zato što ga je valjda ljutilo kad mu lažu da nemaju. A na kraju je slijedio legendarni Jajetov vritnjak.

Dule je bio njegova stalna mušterija. Jajetova stalna žrtva. A s jedanest ili dvanaest godina ne možeš ništa osim staviti zlostavljača na svoju crnu listu i čekati da odrasteš, da ojačaš, da budeš dovoljno velik da mu se osvetiš. I tako je Dule trpio šamare, koksove i vritnjake. I čekao. A kad je Stevo Šteka Petrovič skladište iza svog dućana preimenovao u boksački klub, on je Duletu postao drugi dom. Svakodnevno je trenirao boks i švercanje robe. I jedno i drugo išlo mu je poprilično dobro. Jer je imao dobrog učitelja i još boljeg trenera. Sve u istoj osobi.

A Stevo Šteka Petrovič mlatio je Duleta kao vola u kupusu. Jer je znao da je to za njegovo dobro. Jer je znao kakvu je karijeru Dule izabrao i prije Duleta. A ako se želiš baviti takvim poslom, moraš biti čvrst. I naučiti primati udarce. A na samom kraju jednog treninga, udario je Duleta nogom između nogu. To je izuzetno bolan udarac. I nije po pravilima boksa. Ali ni život nije uvijek po pravilima. Pa dok se Dule previjao na betonskom podu skladišta, prekrivenom samo rasklopljenim kartonskim kutijama na kojima je pisalo DRINA FILTER, Šteka mu je to i rekao.

No, kako život već zna biti nepredvidljiv, kad je konačno došlo vrijeme da se izravnaju računi Jaje je bio skroz propao. Prvo alkohol, potom droga, a onda opet puno jeftiniji alkohol učinili su svoje. Teturao je Naseljem sav odrpan i zapišan. A kad je, klateći se na nogama, stao pred Duleta, ispružio ruku i zaplićući jezikom rekao: – Hej fant bre, imaš nešto malo? Daj šta daš. – Dule je shvatio da je s osvetom debelo zakasnio. Onda je izvadio pet eura i gurnuo ih Jajetu u džep prljave košulje. Bilo je to najbolje potrošenih pet eura. Jer je njima kupio tuđe iskustvo. Da ga sam nikad ne stekne.

Peđo Fišer je iz svog facikla uzeo jedan papir i dodao ga Budaku. Ovaj je neko vrijeme bezglasno micao usnama, a zatim ih razvukao u osmijeh.

– Samo boksoms baviš, jel ti Karadžordževču? – upitao je pa, ne sačekavši odgovor, dodao: – I malo švercanjem, a?

U glavi Duleta Antilope i dalje su čučale gliste u tetrapaku.

– Pa jeste – priznao je povlačeći rukave gornjeg dijela svog uništenog odijela. – Pomalo. Za trgovinu mešovite robe. Za čefure iz Naselja. Uglavnom cigarete. I rakiju.

– A životnje?

– Kakšne živali?! Hteo sam da kažem kakve životinje?!

– Majmune naprimjer?