Krive su Seka i Seka | Zoran Pongrašić

MIRELA I STELA. STELA I MIRELA

– Za početak mogli ste ovo malo ljepše srediti – rekla je Stela zaokruživši pogledom oko sebe. – Mogli ste na primjer staviti nekakve slike na zidove, mislim osim tog jadnog grba s napuknutim staklom, na primjer nekakve mrtve prirode, s nekakvim što ja znam na primjer mrtvim suncokretima u vazama, ili na primjer sa zdjelama s mrtvim voćem i povrćem, može i samo s praznim zdjelama, ili na primjer s lopočima u nekakvom jezercu, iako je glupo da se slike s lopočima zovu mrtva priroda jer su lopoči živa bića, osim ako ih slikar prvo ne iščupa iz tog jezerca pa pričeka da uginu pa ih tek onda naslika, ili na primjer ukrasne tanjure iako je s njima opasnije jer se uglavnom uvijek razbiju, a može i goblene, ne one komplicirane kakve radi Baka koji su skroz na skroz prazni pa uz njih morate dobiti papire s uputstvima u koju ćete točno rupicu upiknuti koji konac nego one jednostavnije kave radi Prabaka za koje vam ne trebaju nikakva uputstva jer je na njima već nacrtana cijela cjelcata slika na primjer djevojčice s trešnjama ili na primjer one malo starije cure u žutoj haljini koja čita knjigu ili se pretvara da čita jer u stvari samo pozira ili onaj gooolemi goblen s Isusovom posljednjom večerom, jer se uopće ne morate truditi s brojanjem rupica i biranjem koje boje konac trebate i ne morate se gooodinama patiti i mučiti dok ne popunite sve rupice baš onako precizno da bi sve trešnje i svi apostoli plus Isus ispali kako treba. A i ta jadna biljka tamo… Zalijevate li je vi ikada?!

A odmah zatim oglasila se i Mirela.

– Ova stolica je glupa! – rekla je ljutito. – Kako uopće zamišljate da se čovjek tu smjesti da bi mu bilo imalo udobno?! I kamo bi uopće čovjek trebao sa svojim leđima i svim svojim rukama kad ova stvar uopće nema naslone?! Mislim, lako je vama dvojici kad ste taj blesavi stol privukli samo sebi pa se možete lijepo nalaktiti i baš vas briga. A i neki od vas su koliko vidim dovoljno debeli da vam ništa ne može nažuljati vaša velika dupeta. Ali što da rade normalno građeni ljudi poput mene?! Zar je stvarno moguće da u cijeloj policiji nema ni jedne jedine pristojne garniture za sjedenje?!

Dvojica policajaca s druge strane stola su završetak kritičkih osvrta na uređenje ineterijera u kojem su se trenutačno nalazili dočekali na različite načine. Načelnik kriminalističke policije Slavko Budak razrogačenih očiju i širom otvorenih usta, to jest u dubokoj nevjerici i općem zaprepaštenju. A zamjenik načelnika kriminalističke policije Predrag Peđo Fišer s rukom preko usta pokušavajući se ne nasmijati naglas.

Majkmu, ove dvje su skroz jednake! pomislio je Budak, čudom se čudeći.

Prisjetio se vremena dok je još kao dječak živio u svom rodnom selu. Svih onih jednakih janjaca, i jednakih praščića, i jednakih tek izleženih pilića, i ona dva teleta koja je jednom prilikom otelila Jovanka. Osim što je, za razliku od ove dvije, jedno tele bilo muško, a drugo žensko pa se uskoro ipak vidjela nekakva razlika. Dok su ove dvije…

Majkmu, pa kakdai čovjek razlkuje?!

– I što mi uopće radimo ovdje? – nastavila je Mirela. – Mislim na nas dvije? Ovo je policija, je li tako? – upitala je.

Dvojica u policijskim odorama istovremeno su kimnula. Jedan skrivajući rukom usta s očima koje su se glasno smijale, a drugi poput dobro utovljenog šarana izvučenog na suho koji se u čudu pita kamo je odjednom nestalo vode za disanje.

– A vas dvojica ste policajci, je li tako? – upitala je Stela.

– U stvari… – oglasio se Budak.

Ali Mirela ga je prekinula tako što se okrenula prema Steli i rekla: – Kakvo ti je to glupo pitanje?! Naravno da su policajci! Jer da nisu ne bi bili odjeveni u policijske uniforme, zar ne?

– Mi smo… – pokušao je Budak još jednom.

No, Stela je bila brža.

– Ja mislim da bi si ovaj – pokazala je glavom na Budaka – trebao nabaviti malo veći broj uniforme, recimo dva broja veći broj, ili tri za svaki slučaj, inače će mu popucati gumbi na toj njegovoj trbušini, a od pretijesne odjeće može se dobiti i zaplitaj crijeva pa čak i unutrašnje krvarenje od kojeg se ako se ne primijeti na vrijeme može skroz na skroz iskrvariti sve do smrti. Pitam se koliko stvarno moraš biti glup da napraviš vlastito samoubojstvo tijesnom odjećom?

I Mirela je, naravno, imala što za reći.

– A ovaj pak – pokazala je glavom na Peđu Fišera – izgleda kao da već je skroz na skroz iskrvario i umro, kakav je sav siv i kako sve na njemu visi kao da mu je barem dva broja preveliko, ako ne i cijela tri broja.

Istina, Peđo Fišer je na bolovanju izgubio desetak kilograma i još ih nije vratio. Ali to ga nije zabrinjavalo. Rastvorio je fascikl, pročistio grlo i počeo čitati.

– Mirela i Stela Frankopan…

– Zašto je ona prva!? – prekinula ga je Stela skočivši na noge.

– Kako to misliš? – upitao je Stelu.

– Zašto ste prvo pročitali nju, a tek onda mene?!

– Kakve sad to ima veze? – upitao je.

A Mirela je pomislila: O bože! Zašto baš ova glupača mora biti moja vlastita sestra? I još se pravi važna jer je pola centimetra viša od mene. Što zapravo uopće nije fer. Jer ako već jesmo jednojajčane blizanke ne bi li tada bilo normalno da smo i jednako visoke? Žirafa jedna najobičnija!

– Meni ima! – rekla je Stela ljutito. – A ako vama nema, onda mene stavite na prvo mjesto!

Spustila se natrag na svoju stolicu.

Peđo Fišer je slegnuo ramenima.

Budak je zurio otvorenih usta.

Mirela je glasno otpuhnula. Namjerno preglasno.

Što ova sad otpuhuje? pomislila je Stela. I još je pomislila: O bože! Zašto baš ta glupača mora biti moja vlastita sestra? I još se pravi važna jer ima pola centimetra veće grudi od mene. Što zapravo uopće nije fer. Jer ako već jesmo jednojajčane blizanke ne bi li tada bilo normalno da su nam i sise jednake veličine? Mljekara jedna najobičnija!

– Tko je glavni od vas dvojice? – upitala je tad Mirela.

– Pa zar ne vidiš da je ovaj? – upitala ju je Stela.

– A po čemu ti to vidiš, molim te lijepo?

– Po tome što tu – Stela se potapšala po ramenima – ima jedan zlatni gumb više od ovog drugog, eto po čemu!

– To nije gumb – javio se Peđo Fišer.

Budak ga je iznenađeno pogledao.

– To je romb – rekao je Peđo Fišer.

Budak je htio pogedati epolete na svojoj uniformi, ali nije mu uspjelo dovoljno okrenuti glavu. Zapinjali su mu podbradci.

Romb? pomislio je. Romb? Nikad čuo. Majkmu, šta to stvarno nisu gumbi?!

Budak se, doduše, oduvijek pitao zašto su ti zlatni gumbi četvrtasti, a ne okrugli kao svi normalni gumbi. Ali ljudi poput njega nikad ne priznaju kako nešto ne znaju.

– Ja sam glavni – rekao je Budak.

– A mi smo maloljetne – rekla je Mirela.

Budak je zaškiljio prema njoj.

Peđo Fišer je sa zanimanjem podigao glavu.

– Mmdaaa – promrmljao je Budak. – I šta satim?

– Jeste li sigurni da policajci smiju ispitivati maloljetne osobe? – pitala je Mirela.

Steli je bilo neizmjerno krivo što se ona nije ovoga dosjetila. No svejedno je kimnula glavom u znak slaganja.

– Mmdaaa… Al ovo nij pravo isptivanje. Jer da jest…

– Nas dvije bismo imali lisice! – ubacila se Stela. – Na rukama! Ili na nogama! Ili i na rukama i na nogama!

Bila je sva ushićena.

– Ili ako ne bi bilo lisica onda bismo bile zavezane na primjer nekakvim užetom! Samo ne znam za što bismo točno tad bile zavezane kad ove glupe stolice nemaju naslona ni za leđa ni za ruke.

Pogledala je stolicu na kojoj je sjedila.

– Možda ovdje ispod!

Pokazala je rukama ispod svoje stolice.

– Pa ovuda preko struka! Ili bi nam tim užetom bile zavezane samo noge! Za noge od stolica! Ili ne bismo bile zavezane za stolice nego na primjer samo same za sebe to jest uže bi nam bilo omotano oko nas ovako!

Razmahala se rukama posvud oko sebe.

– I u lice bi nam bila uperena nekakva lampa!

Podigla je glavu prema stropu. A trenutak kasnije uperila je prst prema jednoj od neonskih svjetiljki.

– Ova neonka vam je pokvarena! Zar ne vidite da non-stop žmirka?! Trebali biste je zamijeniti! Inače će nam oštetiti vid!

I tko zna dokle bi ona tako da s vremena na vrijeme ipak nije morala udahnuti zraka.

Što je iskoristio Budak.

– Daklem, htijo sam reći da ovo nije nikakovo isptivanje, negje samo… razgovor. Tako je, najobičniji razgovor! Ev ljepo ovde sjedimo i razgovaramo o… o stolcama, i o… rasvjetnim tjelma, i o… polcijskim unformama, i o … – Majkmu, opet se nemog sjetit kakos zovu ti gumbi koji nisu gumbi. – I o gumbima, šta ne?!

Budak zna da je ova mala u pravu. Ali ovako će se dobiti na vremenu, tako da će još stići na onaj domjenak.

Peđo Fišer također zna da je ova cura u pravu. Jer zakon kaže da policija ne smije ispitivati maloljetne osobe bez nazočnosti roditelja. Iako to samome sebi ne želi priznati ipak mu je drago što Budak upravo radi nešto protuzakonito. Zato zadovoljno protrlja ruke.

– Štaj teb ladno? – upita ga Budak.

– Mislim da mi je ostalo još nekoliko komadića one muhe – mrtav-hladan slaže Peđo Fišer.

Budak s gađenjem odmahne glavom.

– Znači, mi nismo na ispitivanju? – upita Mirela sumnjičavo.

– Zar nismo?! – razočarano će Stela.

Peđi Fišeru je neugodno.

– Policija ne smije ispitivati djecu mlađu od četrnaest godina – kaže on. Kaže to više Budaku nego ovim curama.

Peđo Fišer ima kći Lenu koja još nema ni sedam godina. I vjerojatno je to razlog što ne zna da tinejdžeri naprosto ne podnose kad ih se naziva djecom. Ali sad će saznati.

– Nas dvije nismo djeca! – pobuni se Stela.

– Da, nas dvije već odavno imamo mjesečnicu – kaže Mirela.

– Šta imate? – pita Budak.

– Menstruaciju – pojasni mu Stela.

Budak ne kaže više ništa. On je od one vrste muškaraca koji ne govore o ovakvim temama. Jer to su ženske teme, a on je pravi muškarac. Tradicionalni muškarac. U njegovoj se kući o tome ne priča. Ili se barem ne priča dok je on u kući. A što njegova žena i njegove tri kćeri pričaju dok on nije u kući, to ga se ne tiče. I zato sad nalazi kako je baš pravo vrijeme da malo pomnije promotri onaj fikus tamo u kutu sobe za informativne razgovore. Čak i ako se ne radi o fikusu nego o filadendronu.

– A jel imate vi ono?! – upita tad Stela dvojicu policajaca s druge strane stola.

Ruku na srce, nije to bilo baš najpreciznije pitanje.

– Koje ono? – pita Budak.

– Ono na što te prikopčaju sa žicama pa ti postavljaju svakakva pitanja na koja moraš odgovoriti a onda to pokazuje kad si rekao istinu a kad si slagao! – pojasnila je Stela.

Ponovno je bila uzbuđena kao sam vrag.

Budaku i dalje nije bilo jasno o čemu ova mala brblja.

No zato je Peđo Fišer odmah pogodio.

– Misliš na poligraf?

– Ne znam. Valjda. Možda. Da znam kako se to zove onda bih vam tako i rekla!

– Poligraf ili detektor laži je uređaj kojim se mjeri veći broj različitih fizioloških funkcija, na primjer puls, krvni tlak, tjelesna temperatura, disanje i slično – stručno je pojasnio Peđo Fišer. A odmah zatim i nešto manje stručno: – Ili drugim riječima rečeno, ono na što te, kako si rekla, prikopčaju pa ti postavljaju pitanja, a onda to pokazuje kad si rekao istinu a kad si slagao.

– Da, to! – uzviknula je Stela poskočivši na svojoj stolici. – Ja bih to htjela isprobati! Evo možete me pitati što god želite! Na primjer koja mi je najdraža boja ili na primjer tko mi je najbolji glumac ili na primjer što najviše volim jesti ili kakvog kućnog ljubimca imam iako nemam nikakvog ili tko me najviše nervira ili što mislim o seksu ili koje mi je omiljeno doba dana ili koji je moj sretni broj ili s kime se najviše volim ljubiti… – Bacila je pogled prama svojoj sestri blizanki. – Ne, to ne, na to ne bih odgovorila ništa, ali možete me pitati na primjer jesam li se ikad napila nekakvog likera a ja ću odgovoriti da nisam pa ćete vi odmah znati da lažem! Ja bih htjela da mene na to prikopčate! Hoćete li? Hoćete li?! Moooolim vas!

– Da tebe prikopčaju na detektor laži, taj bi istog trena krepao u najtežim mukama – frknula je Mirela.

– Možda kasnije – rekao je Peđo Fišer. Bila je to, naravno, najobičnija laž. Jer se djecu ne smije podvrgavati poligrafskom ispitivanju. Ali ova cura mu je zaista bila simpatična. I ona druga isto. Na kraju krajeva, tko bi ih uopće mogao razlikovati. Osim toga bile su tako… tako pune života. I energije. Činilo se da ni dvije sekunde zaredom ne mogu mirno sjediti. A i zašto bi mirno sjedile. Za razliku od Lene njih dvije nisu bile vezane uz kolica.

– A das mi konačno privatimo posla? – upitao je Budak.

– Kakvog posla? – obrecnula se Stela. – Nama traju zimski praznici, nije li tako!? A dok traju zimski praznici ne mora se raditi nikakav posao, zar ne!? Zato se to i zove zimski praznici! Jer su prazni od bilo kakvog posla! Ista stvar je i s ljetnim praznicima! I s proljetnim također! Uostalom, drugi naziv za zimske praznike je zimski odmor! A ako netko ne zna što znači odmor, e onda je taj ne samo kreten nego kreten na kvadrat!

– Budalo! – prosiktala je Mirela Steli na uho. – Kreten ne misli na posao na kojem se nešto radi, nego misli na to sa Sekom!

– Prskaš me slinom, glupačo! – uzviknula je Stela.

A Mirela se zapitala: Kako je uopće moguće da od dvije jednojajčane sestre blizanke jedna bude toliko pametnija, ja, od one druge, ona?

– Mislijo sam nato sa Sekom – rekao je Budak.

– Jesam ti rekla, glupačo?!

– Daj makni ta slinava usta na drugu stranu, fuj!

– Daklem, kakoj išlo to sa Sekom? – upitao je Budak.

– Ti si slinava!

– A ti si gubava!

– A ti imaš zakržljale sise!

– A ti si patuljak!

– Slušajte vas dvje! – podviknuo je Budak.

– Ja slušam cijelo vrijeme! – odvratila je Mirela. Pa je isplazila jezik prema Steli.

– I ja slušam cijelo vrijeme! – javila se Stela. Pa je isplazila jezik prema Mireli.

– Onda nam odgovorte na pitanje! Kakoj išlo to sa Sekom?!

Sestre su se pogledale.

– S kojom od njih dvije? – upitala je Mirela.

– Ha?! – zinuo je Budak.

A Stela je nagnula glavu prvo na jednu stranu pa rekla: – Sa Sekom? – a zatim je nagnula glavu na drugu stranu i rekla: – Ili sa Sekom?

– Dvje Seke?! – uzviknuo je Budak.