Krive su Seka i Seka | Zoran Pongrašić

ČELIČNO ŽELJEZO

– Daklem, tvoji rodteljis ošli naput – rekao je Budak. – A tis osto čuvat Seku, tačnije tvoju sestru Seku, i ondasse susro saone dvje… – pucnuo je prstima.

– Mirela i Stela Frankopan – uskočio je Peđo Fišer. – U stvari, Stela i Mirela Frankopan – brzo se ispravio. Bez obzira što ga nijedna od njih nije mogla čuti.

– E sate dvje – nastavio je Budak. – I ondas izgubjo ključ odstana, i ondaj ona druga Seka…

– Nisam rekao da su otišli na put nego na koncert! – prekinuo ga je Bero. – I nisam ja ostao čuvati Seku, nego su mi oni ostavili Seku na čuvanje a da me uopće nisu pitali želim li ja to ili ne želim. I nisam izgubio ključ od stana nego sam samo mislio da sam ga izgubio. A zapravo je ostao u bravi. S krive strane. To jest iznutra. A sve je to bilo prije nego sam se susreo sa Stelom i Mirelom. Ili s Mirelom i Stelom. Jer s njima čovjek nikad ne zna koja je koja.

– Kakav koncerat? – upitao je Budak.

– Heavy metal – rekao je Bero.

– A? – zinuo je Budak.

– Heavy metal je vrsta glazbe – ubacio se Peđo Fišer.

– Amhmmma – promrmljao je Budak. Pa se okrenuo natrag prema Beri.

– Al nataj koncerat su otptovali, šta nije tako? – upitao ga je.

– Nije – rekao je Bero odmahujući glavom. –Putovanje je kad ideš na put, a oni nisu otišli na put nego na koncert. S kombijem i s opremom. To jest, s bubnjevima i gitarama i pojačalima i sa svime ostalim što ti je potrebno za jedan koncert. Koliko sam ja mogao vidjeti s prozora stana kombi im je bio pun puncat. A onda je još trebalo i mamu nekamo ugurati. Jer je ona naslikala plakat za taj koncert pa ju je tata za nagradu poveo sa sobom. Jer je on glavni u bendu. A njih ima pet u „Čeličnom željezu“, plus mama. Ukupno šest. I ako mene pitate ja mislim da bi im bilo jednostavnije kad bi svirali punk, a ne heavy metal. Htio sam reći, jer bi u kombiju imali veći komfor. Mislim, jer ti za punk ne treba ni upola toliko opreme.

Peđo Fišer je požurio s objašnjenjem.

– Punk je također vrsta glazbe – rekao je Budaku.

– Amhmmma – promrmljao je Budak. – Kaki željezni čelik? – upitao je Beru.

– Molim?

– Rekos dai ima pet utom željeznom čeliku?

– U „Čeličnom željezu“ – ispravio ga je Bero. – Tako se zove tatin heavy metal bend. „Čelično željezo“.

Baš dobro ime za jedan heavy metal bend, pomislio je Peđo Fišer.

– A jes poznati ti… željeznčari? – upitao je Budak.

Tata je znao reći kako „Čelično željezo“ ima svoju publiku što je valjda točno, pomislio je Bero. Jer kad im nitko ne bi dolazio na koncerte onda se to valjda ne bi ni zvalo koncerti. A ako ti netko dođe na koncert onda je taj netko valjda publika. No, zapravo su svirali zabadava jer od koncerata nisu imali nikakvu zaradu. Iako tata kaže da nije zabadava jer ne moraju platiti struju, a mogu popiti besplatnog piva koliko god žele. Osim Kokosa koji ima čir na želucu, ili nekom sličnom mjestu, pa ne smije piti ništa s mjehurićima. I osim Kamenog koji pije bezalkoholno pivo jer je liječeni alkoholičar, iako on tvrdi da nije.

Ali kad si dijete, pa makar i tinejdžer, ne želiš da netko pomisli kako imaš roditelje koji su totalni promašaj.

– Poznati su – slagao je zato Bero.

– Daklem, mlates pare, jel?

Koliko je Beri bilo poznato, njegov tata svakog dana odlazi na posao. Dakle, ima posao, a onda valjda ima i plaću za taj posao. Bubnjar Šiljo, koji je bio tatin i mamin vjenčani kum na oba njihova vjenčanja, i kojem je pravo ime Ivica Vešligaj radi kao teta u vrtiću. Limeni, kojem je pravo ime Marijan, a prezime Beri nepoznato, u bendu je pjevač, a inače autolimar na crno. Bero nije znao što znači na crno, ali je čuo tatu kad je to jednom rekao mami. I osim toga Limeni je vlasnik tog kombija s kojim svi skupa idu na koncerte, na kojem doduše piše AUTOLIMARIJA zbog čega ga uvijek moraju parkirati malo dalje da netko ne bi pomislio da se bend ne zove „Čelično željezo“ nego „Autolimarija“. Što zapravo također nije loše ime za heavy metal bend. Bas gitaru svira Kameni, kojem je pravo ime isto Marijan što je baš čudno da su od pet ljudi čak dva Marijana, a ovaj Marijan se preziva Ptiček, ili Ftiček, u to Bero nije bio siguran. Kameni radi u prodavaonici glazbenih instrumenata pa su iz te prodavaonice mogli posuditi poneko pojačalo ili poneki stalak za mikrofon i sve što im još fali. A Kokos, kojemu Bero ne zna ni ime ni prezime jer ga svi non-stop zovu samo Kokos, svira klavijature i jedini od svih njih živi samo od sviranja. Istina, ne od sviranja u „Čeličnom željezu“ nego od sviranja u grupi koja se zove „Plavi gumb“ i koja ima koncerte na svadbama, i na krstitkama, i na krizmama i slično.

– Da, mlate se pare – slagao je Bero i gurnuo kosu iza uha.

– Tib dečko trebo malo podrezat tu kosurdu – rekao je Budak.

Sličnu stvar mu je bio rekao i Andrija Petek kad ga je onaj put skupa s onom dvojicom sačekao iza školske dvorane za tjelesni.

– Baš sam sutra namjeravao kod frizera – slagao je Bero.

– Mhmmda. Daklem, tvojis rodtelji ošli napu… nataj koncerat, tis osto čuvat tvoju sestru Seku, pas se susreo saone dvje… sestre blizanke, pas izgubjo ključ od stana, paj onda ona druga Seka…

– Ali nije to išlo tako brzo – rekao je Bero.

Budak ga je prostrijelio pogledom.

– Htio sam reći, sve to sa Sekom i… sa Sekom… je išlo sporije.

– Ma jel to bitno za slučaj?!

Beri se nije svidjela riječ slučaj. Zvučala mu je opasno. Sjetio se školskog izleta putevima glagoljaša i onog malog čekića pokraj prozora u autobusu i natpisa U SLUČAJU NUŽDE RAZBIJ STAKLO. A tko je toliko lud da ide razbiti prozor na autobusu bez ikakvog slučaja? Na primjer, bez slučaja da se autobus zapali. Ili, na primjer, bez slučaja da se surva u nekakvu provaliju.

Ruke su mu se ponovno počele tresti. No, sad je već znao kako to riješiti.

– Za koji slučaj? – upitao je. Za svaki slučaj.

– Pa zaovaj sa Sekom! I sa Sekom! – Budak je podigao glas.

Peđo Fišer je podigao prst.

– Šta ti sad oćeš?! – upitao ga je Budak.

– Htio sam spomenuti kako je za naš slučaj bitna samo jedna Seka. Druga nije – rekao je Peđo Fišer.

No kad je vidio na koji ga način Budak gleda, požalio je što je malo prije podigao prst. Uostalom, od ovog slučaja ionako neće biti ništa. To mu je već neko vrijeme bilo jasno. Zato je odustao od daljnjeg objašnjavanja. Pogledao je na svoj sat. Iako to nije imalo previše smisla. Jer kao i uvijek, s jedne strane ne može dočekati kraj radnog vremena. Htio bi što prije kući vidjeti Lenu. S druge strane htio bi na poslu ostati dan i noć. Da se ne mora vratiti kući i vidjeti Lenina kolica.

Budak je istovremeno pogledao zidni sat na kojem je još od isteka baterije stajalo isto vrijeme. Zaključio je kako ima sasvim dovoljno vremena stići na onaj domjenak. Pa je odmahnuo svojom velikom izbrijanom glavom i prekrižio ruke preko golemog trbuha.

– Dobro – rekao je Beri. – Ajd pričaj. Kojom god brzinom oćeš.