Krive su Seka i Seka | Zoran Pongrašić

POČETAK

Ono što je početak za nekoga, za nekog drugog nije. I obratno. Zato je ponekad potrebno dogovoriti se kad, gdje i kako je nešto počelo. Je li početak kraste na koljenu kad prvi put potrčimo ili kad prvi put padnemo? Počinje li nas biti strah da nećemo biti dobar roditelj čim nam se dijete rodi ili tek kad pokupi prve uši u vrtiću? Uz to, ponekad početak ne mora biti na početku romana. Može biti čak bliže sredini. Kao što je, evo, ovdje slučaj. Neka zato ovdje početak bude Sekino rođenje. Ili, kako se obično kaže, dolazak na svijet. Jer da tog dolaska nije bilo, ne bi bilo ni svega ostalog…

(Slijedi poglavlje za koje pisac nije znao gdje ga umetnuti pa ga je umetnuo usred ovog poglavlja)

BRADA ILI LJUBAV NA PRVI POGLED

– Čim sam je prvi put videl ja sam se zaljubil – rekao je Brada blaženog izraza lica. Upravo onakvog izraza kakvog posjeduju zaljubljeni ljudi.

– Bila je ovak mala – pokazao je rukama – i imala je ovak male noge i ovak male ruke – pokazao je palcem i kažiprstom – i ovak malu glavu – spojio je dva palca i dva kažiprsta u krug – i ovak mala dva uha – iz nekog je razloga pokazao svoje uši – i bila je sva crna i sva, ono, dlakava osim kaj je na sebi imala pelenu ovak malu to joj je valjda metnula Čita, ne, i sisala je Mirjanu ovak – pokazao je ustima – i kad sam prišel bliže otvorila je oči ovak male i pogledala me z njima a da opče nije prestala sisat. I onda sam pital Mirjanu jel je smijem pomazit, a ona mi je rekla da smijem, i podigla je jedan svoj prst u zrak pa sam i ja podigel prst, a Seka ga je primila sa svojom ovak malom rukom.

Svi mi znamo opisati, više ili manje precizno i s više ili manje detalja, kako smo se zaljubili. Ali nitko ne zna kako se zaljubljivanje točno dogodi. Znanstvenici spominju nekakav hormon koji se zove dopamin, ali što znanstvenici uopće znaju. Ovo s Bradom i Sekom išlo je tako da je Seka, kao i sve bebe kad prebrzo jedu, dobila grčeve pa je postala nervozna, pa ju je Mirjana predala Čiti, pa je Čita jedva primjetno kimnula glavom prema Bradi, na što je i Mirjana jedva primjetno uzvratila kimanjem, poslije čega je Čita predala Seku Bradi, a kad ju je Brada primio u naručje Seka se odmah primirila. Mazila je Bradu po njegovoj bradi i na kraju zaspala. A u Bradi se, ma koliko to nemoguće zvučalo, iznenada stvorio majčinski instinkt i on se zaljubio u malu majmunicu.

– Koj ta Mirjana? – prekinuo ga je Budak.

– Sekina mama – rekao je Brada. – Pa sad sam vam rekel da ju je sisala a kog buš sisal ak ne mamu? Je posle je, ono, sisala i bočicu al to kad je bila več malo veča, ne. A tata joj je King. Al on je non-stop, ono, namrgodžen i uvek je nekak loše volje i nije volel Seku tolko kolko sam je ja. A i ona je mene volela više neg njega. Kaj da sam joj ja tata a ne King!

– Pasje zato otuđjo? – rekao je Budak.

– Pa sam je kaj? – upitao je Brada.

– Ukrao – preveo je Peđo Fišer na jezik koji je Bradi bio poznat.

Brada ih je obojicu gledao lica zgrožena u nevjerici.

– Nisam ju ukral!… Htel sam reč jesam al nisam!

Pametni ljudi kažu kako je ponekad jezik brži od pameti. Pa se tako ponekad dogodi da kažemo nešto prije nego smo promislili što ćemo reći zbog čega kasnije žalimo. Ali tad se više ne da ispraviti. I onda se moramo nositi s posljedicama.

Kad je Brada prvi put čuo ideju o krađi neke rijetke egzotične životinje iz zoološkog vrta koju bi prodali nekom trgovcu rijetkim egzotičnim životinjama u Sloveniji, prvo mu je na pamet pala Seka. Zapravo nije. Prvo mu je na pamet palo da nema pojma što su to egzotične životinje. Pa tek pošto mu je Dule Antilopa objasnio kako se radi o životinjama koje nisu ni konj ni krava ni ovca ni kokoš guska patka puran, nego koje su na primjer antilopa, ili još bolje majmun, a najbolje mladi majmun, tek tad mu je prvo na pamet pala Seka. Ne zato što je htio da bude ukradena i prodana tko zna kamo i tko zna kome, nego naprosto zato što je tih dana stalno mislio na nju. I samo zato je spomenuo Seku. A da prije toga nije razmislio. A onda je bilo prekasno.

– To nije bilo tak kak je bilo! – razmahao se Brada rukama na sve strane pokušavajući valjda opisati kako je bilo to što nije bilo tako kako je bilo. – Bilo je drukčije! A trebalo je ispast drukčije! Al je ispalo drukčije neg je trebalo! To vam je tak u životu, ne. Trebalo bi bit ovak al ispadne onak, ne. Trebaš imat, ono, kaja znam, na primer mamu i tatu da te vole i da budeš sa njima i da brinu za tebe ak dobiš temperaturu il ak ti je zlo od praška za puding i da ti kupuju igračke koje buju bile samo tvoje i flomiče isto i cipele koje niko prije tebe nije nosil na svojim nogama i da se sjednete skup ispred televizije pa se zajedno smijete, mama tata i ti, i da ti na roditeljski sastanak u školu idu roditelji a ne teta Valijantina koja ti nije roditelj, i da idete u goste kod drugih ljudi. Eto to trebaš imat al ispadne da nemaš pa te metnu u dom!

Brada je opak momak. A opaki momci nikad ne plaču. I zato suze koje mu sad klize niz lice to rade same od sebe.

– Htel bi videt Seku – kaže Brada mokrih očiju.

– Bojim se da to više nije moguće – kaže Peđo Fišer.

Je li to i on zvuči pomalo tužno?

– Nisam ja kriv kaj je skočila kroz prozor – promrmlja Brada pognute glave.

(Ovdje završava umetnuto poglavlje, a nastavlja se poglavlje naslovljeno „Početak“)

POČETAK – NASTAVAK

… U svakom slučaju Sekino je rođenje bilo veliki događaj. Možda i zato što je tako odlučio Gradonačelnik. Jer je Gradonačelnik bio od one vrste ljudi koji jako vole kad ih se jako hvali. A nije im neugodno ni kad hvale sami sebe. Pa se Gradonačelnik tako hvalio kako je napravio ovo i sagradio ono. I mnogi su očekivali da će se pohvaliti kako je i Seku upravo on rodio. Ili joj je barem bio tata. No, zadovoljio se izjavom u stilu da nije bilo njega ne bi bilo ni ovog grada ovakvog kakav jest, a onda ne bi bilo ni gradskog zoološkog vrta, ni majmunskog paviljona, a samim time ni tog para majmuna koji su Seku donijeli na ovaj svijet. Uz to, Gradonačelnik je kumovao Sekinom imenu. Doduše, to se dogodilo sasvim slučajno. Jer kad je saznao kako je ZOO vrt dobio prinovu, prvo što je pitao bilo je je li muško ili žensko. Pa kad su mu odgovorili da je žensko, rekao je: – Znači, seka.

– Svi su poludeli! – rekao je Brada dvojici policajaca s druge strane stola. – Ispred paviljona od majmuna se svakog dana skupljalo miljon ljudi, a svi su dolazili bez veze jer se po zimi majmuni ne puštaju van da se ne prehlade, ne, pa ionak nisu mogli niš videt. Ni Seku ni bilo kojeg drugog majmuna. Osim mene kad bi me Čita poslala da im to velim. I onda su sve te vrečice z bananama davali meni da ih odnesem nutra Seki i ostalim majmunima. Nikad u životu nisam pojel tolko banana ko kad se je rodila Seka!

Sekin dolazak na svijet popraćen je od strane medija skoro poput srebrne medalje naših nogometaša. Vijest o tom dolasku bila je objavljena na svim programima svih televizija, preko svih radiostanica, u svim novinama, na svim internetskim portalima, u svim časopisima. Pisale su se i snimale reportaže. Vodile su se ozbiljne rasprave o suživotu majmuna i ljudi. Ponovno se pokrenulo pitanje je li čovjek postao od majmuna ili od nekih ljudi postanu majmuni.

Neki su kasnije tvrdili da je Gradonačelnik bio poprilično veseo. Drugi da je bio pod utjecajem alkohola. Treći da je bio pijan kao majka. Kako bilo da bilo, sazvao je hitnu sjednicu Gradske skupštine na kojoj je dogovoreno pokretanje novog gradskog projekta pod nazivom LJETO NA SAVI S MAJMUNIMA te izgradnja nekoliko fontana po ugledu na onu s Augustinčićevim dječakom koji piški. S time da će na ovima umjesto dječaka piškiti majmun. Začudo, prijedlog o izmjeni gradskog grba prema kojem bi u otvorenim gradskim vratima trebao stajati majmun, nije prošao. A sljedećih dana građani su uz žute vreće za odlaganje plastičnog otpada na dar dobili i majice sa Sekinom fotografijom i natpisom GRAD MAJMUNA, što ih je toliko obradovalo da uopće nisu primijetili povećanje cijene komunalnih usluga. Gradonačelnik je sjednicu Gradske skupštine zaključio riječima: Dok sam ja gradonačelnik u ovom će gradu uvijek biti majmuna! A na zidu zoološkog vrta osvanuo je golemi grafit SVI SMO MI MAJMUNI. U moru fotografija snimljenih tih dana našla se i jedna na kojoj je Seka u Bradinom naručju.

– To kad sam dobil vrpcu za najboljeg timaritelja meseca – pojasnio je Brada. – Zato su, ono, Seku slikali z menom i metnuli nas u novine, ne.

To je bilo prvi put u cijelom Bradinom životu da je proglašen za najboljeg u nečemu. S druge strane, često je proglašavan za najgoreg u bilo čemu. U domu za nezbrinutu djecu bio je, ni sam nije znao koliko puta, proglašen za najgoreg spremača kreveta i za vlasnika najlošije opranih ruku. U školi je bezbroj puta proglašavan za najlošijeg učenika iz svih predmeta redom. Uključujući i tjelesni.

– A snimali su nas i za televiziju! – rekao je Brada. – Osim kaj se King opet nabacival z drekom.

Vijest o Sekinom dolasku na svijet proširila se i preko granica. Pa je tako došla i do Novog Mesta u susjednoj Sloveniji i do jednog prastarog televizora ugrađenog u još prastariji regal koji se nalazio iza dućana mješovite robe „Drina“ u kutu skladišta koje je njegov vlasnik Stevo Šteka Petrovič preimenovao u boksački klub. A regal prenamijenio iz komada namještaja u kojem se drži posuđe, porculan i keramičke figurice u komad namještaja u kojem se drže boksačke rukavice, štitnici za glavu i zube, ručnici i takozvana sredstva za čišćenje. Televizor je iz nekog nepoznatog razloga uvijek bio uključen dok mu je ton iz poznatog razloga, da ne ometa boksačke treninge, uvijek bio isključen. No kad se na ekranu pojavio snimak malenog majmuna u pelenama, Mustafa Mehmedovič zvan Mojca, vlasnik pekarnice „Triglav“, kojeg boks nije ni najmanje zanimao, ali je u Štekino skladište volio doći prelistati novine iz njihove bivše države i zafrkavati buduće boksače, upravo je u tom trenutku digao nos iz novina, bacio pogled prema regalu i viknuo: – De pojačaj!

Na njegov uzvik Dule Antilopa prestaje udarati kožnu vreću napunjenu pijeskom, spušta gard pa preko svojih boksačkih rukavica vidi bradatog muškarca u radnom kombinezonu kako u naručju drži malenog majmuna i zaljubljeno ga gleda. Stoje ispred rešetaka kroz koje je jedan majmun provukao svoje dlakave ruke pa jednom zagrlio muškarca u radnom kombinezonu a drugom malenog majmuna i sa svim se svojim zubima smiješi u kameru. Iza njih u drugom planu jedan drugi majmun se duri prije nego kamermana pogodi drekom.

Cijeli snimak ne traje duže od par sekundi, ali Duletu je to dovoljno. Pruža ruke prema Šteki, a kad mu trener ništa ga ne pitajući razveže rukavice, odlazi do regala, uzima mobitel i bira nekoliko brojeva. Jer kad se želiš baviti kriminalom, a dosad si uspio postati tek sitni švercer, ovakva se prilika ne propušta.

To je prvi početak.

Drugi početak mogao bi biti domjenak upriličen uoči božićnih i novogodišnjih blagdana u gradskom zoološkom vrtu.