Krive su Seka i Seka | Zoran Pongrašić

DAN POSLIJE NA POSLU – PRVI DIO

– A kaj da vam velim? Bilo mi je tak strašno neugodno da sam htel, ono, u zemlju propast – kaže Brada dvojici murjaka s druge strane stola. Onda se malo zamisli. Pa nastavi: –  Al u zemlju se nemre propast. Osim ak baš naidžeš na nekakv, ono, šaht bez poklopca, ne. Osim kaj to onda nije zemlja neg je, kaja znam, nekakva, ono, rupa. Al baš me je bilo sram, ne. A kad sam išel hranit majmune Mirjana me je pitala da gde je Seka, a ja nisam znal kaj bi joj rekal. Pa sam joj rekal da nek niš ne brine, al to sam, ono, slagal pa me je zato bilo još više sram, ne. Čak je i King bil tužan tak da nikog nije gadžal z drekom. Sreča je kaj niko osim mene ne zna govorit majmunski jezik, iak mi je Čita kaj se tog tiče dost sumljiva jer se ona druži sa tim majmunima več, ono, kaja znam kolko dugo.

Bila je to istina. Čita se s majmunima, kako je to Brada rekao, družila već punih pet godina…

(Slijedi još jedno poglavlje za koje pisac nije znao gdje ga umetnuti pa ga je umetnuo usred ovog poglavlja)

UMETNUTO POGLAVLJE O TOME KAKO JE ČITA DOBILA POSAO

Neki ljudi su drukčiji od većine drugih ljudi. To je naprosto tako. A zato što u današnjem svijetu sve mora biti potanko opisano, klasificirano, razvrstano u odgovarajuće registre, police ili ladice, izmišljena je riječ dijagnoza. Služi da se pomoću nje obilježe ti drukčiji ljudi. Čita je bila jedna od njih.

Imala je devetnaest (i nije bila najstarija) kad je bila u završnom trećem razredu gdje je učila za pomoćnog kuhara i slastičara, kad ih je ravnateljica škole gospođa Slava Požgaj odvela na nagradni izlet u posjet zoološkom vrtu. Čita je, tko zna zašto i kako, prošla kroz vrata na kojima je pisalo NEZAPOSLENIMA ULAZ STROGO ZABRANJEN i našla se u unutrašnjem dijelu majmunske nastambe, a da to nitko nije primijetio. Bilo je proljeće i majmuni su bili u vanjskim kavezima kako bi mogli zabavljati posjetitelje vrta. Ili kako bi se posjetitelji mogli zabavljati oponašajući majmune. Zato su unutra u paviljonu svi kavezi bili prazni. Svi osim jednog. U njemu je bio King.

King je u to vrijeme zadavao puno glavobolje svima koji su vodili brigu o majmunima. Nije bilo nijednog timaritelja koji bi se usudio makar i približiti rešetkama njegova kaveza, a kamoli u kavez ući. Kad bi takvo što postalo neophodno, Kinga bi štapovima sa sigurne udaljenosti primorali da se makne u drugi kavez dok njegov ne bi bio očišćen. Pa se predlagalo da mu se u hranu stavljaju tablete slične tabletama kakve se daju posebno agresivnim štićenicima u nekim mentalnim ustanovama.  I predlagalo se da ga se preda nekom drugom zoološkom vrtu na brigu i veselje. A netko je čak bio predložio i da ga se uspava. Što je samo blaži izraz za usmrti. A sve su to predlagali obični ljudi. Takozvani zdravi ljudi. Ljudi bez dijagnoze.

Nikad nećemo saznati tko je koga prvi ugledao. King Čitu ili Čita Kinga. Nikad nećemo saznati ni tko je od njih dvoje prvi prišao rešetkama kaveza. Niti tko je prvi ispružio ruku. Ali znamo što je pomislila šefica majmunskog paviljona, veterinarka doktorica Vera Kraus, kad je izašla iz svog ureda-ambulante i bacila pogled prema Kingovom kavezu.

– Pomislila sam da sanjam! – pričala je kasnije svima koji su je htjeli slušati. A htjeli su je slušati svi kojima bi pričala. I zato to još uvijek rado priča i još uvijek s istim uzbuđenjem. – Taj veliki, strašni, zločesti majmun jednom je rukom držao za ruku tu mladu djevojku, a drugom ju je mazio po njezinoj crvenoj kosi! – Na tom mjestu u priči doktorica Vera Kraus voli napraviti takozvanu dramaturšku pauzu. Prije nego kaže: – A ona se samo smješkala!

– Osjećala sam se kao Tarzan – rekla je jednom prilikom Čita.

A dok je vani trajala velika strka jer je netko primijetio kako učenice završnog trećeg razreda za zvanje pomoćnog kuhara i slastičara Julije Furlan nema među ostalim učenicima, Julija Furlan, kasnije nazvana Čita, sjedila je u uredu-ambulanti doktorice Vere Kraus gdje su obje pijuckale toplu čokoladu iz automata s toplim napitcima.

Nešto kasnije, doktorica Vera Kraus razgovarala je s ravnateljicom Julijine škole gospođom Slavom Požgaj, koja je umjesto tople čokolade iz automata s toplim napitcima radije iskapila dvije čaše obične hladne vode iz pipe (koju neki ljudi pogrešno nazivaju slavinom), jer je vjerovala kako je obična hladna voda puno efikasnije sredstvo za takozvano dolaženje k sebi nakon golemog stresa kakvog obično izazove iznenadni nestanak ponekog učenika. Treću čašu vode iskoristila je da se poprska po licu.

Još kasnije, nakon što je maturirala, Čita iliti Julija Furlan je dobila poziv da se javi na razgovor u upravu zoološkog vrta. Tamo se ponovno susrela s tom ljubaznom gospođom u bijeloj kuti. Sljedećih desetak minuta gospođa u bijeloj kuti razgovarala je s gospodinom u sivom odijelu dok je Čita promatrala uokvirene fotografije stanovnika zoološkog vrta gusto obješene po zidovima njegove kancelarije. Na jednoj od njih prepoznala je majmuna kojem se svidjela njezina crvena kosa. Pa kad joj je doktorica Vera Kraus rekla da je dobila posao…

– Pomoćnog kuhara i slastičara? – upitala je Čita.

– Pomoćnog timaritelja – odgovorila joj je gospođa u bijeloj kuti.

… i pozvala je u svoj ured-ambulantu na toplu čokoladu, Čita je rekla da se prvo želi pozdraviti s Kingom.

Otad je od pomoćnog timaritelja napredovala do glavnog timaritelja. Možda i zato što majmunima njezina dijagnoza nikad nije bila važna.

(Ovdje završava i to drugo umetnuto poglavlje, a nastavlja se poglavlje naslovljeno „Dan poslije na poslu“)

DAN POSLIJE NA POSLU – DRUGI DIO

… I sad, punih pet godina kasnije, Čita možda nije razumjela, kako je to Brada nazivao, majmunski jezik, ali je itekako razumjela majmunske emocije. Čim je tog jutra ugledala Mirjanu, a malo kasnije i Kinga, odmah je znala da nešto jako nije u redu. A znala je i da to nešto ima veze s Bradom. Ali u to nije željela vjerovati. Nikako nije željela vidjeti istinu. Valjda zato kažu da je ljubav slijepa.

– Prvo su svi pomislili da je Seka nekam odlutala – kaže Brada dvojici murjaka s druge strane stola. Pa se ponovno zamisli. – Htel sam reč to su pomislili svi osim mene jel sam ja znal da nije nikam odlutala neg da smo ju mi, ono, ukrali, ne.

– I ondak? – upita Budak.

– Onda su je svi živi tražili okolo. Ja isto. Iak sam se samo, ono, pretvaral da je tražim jer sam znal da nije tu neg je u onom stanu sa Slavoncem Duletom.

– Slovencem – ispravi ga Peđo Fišer. Jer je volio ispravljati. Iako svjestan te svoje mane.

– Pa to sam i rekel – kaže Brada.

– I ondak? – upita Budak.

– Onda je gospodža doktorica Vera nazvala muriju… Htel sam reč policiju. Pa su došla dva mur… policajca. Jedan debeli ovak kak ste vi i jedna sitna ženska.

Bila je to patrola iz najbliže policijske postaje. Debeli policajac je bio Tomislav Šmirgl, među kolegama znan kao Debrecinka. Sitna policajka je bila Margita Kos koju su jedni zvali Magi, drugi Gita, a ona se smješkala i jednima i drugima jer je bila takve nekakve vesele naravi. A i zato što još nije bila prava policajka nego tek policijska vježbenica.

– Nisam ja debel neg sam krupan! – pobuni se Budak.

Brada ga ne sluša.

– A z njima je došel i jedan sa cuckom.

Taj jedan je bio vodič službenog policijskog psa Vinko Kralj, a cucak je bio službeni policijski pas, čistokrvni njemački ovčar hrvatskog porijekla, Drago Drugi.

– E cucak mi se je baš, ono, jako svidel! – kaže Brada, a lice mu se ozari poput dječje guze netom premazane Johnsonom i Johnsonom. – Zgledal je ko vuk sam kaj je bil još veči i imal je ko nekakvu malu mur… policijsku uniformicu, ovak tu prek ledža i tu sa strane, al je na njemu baš onak dobro zgledala za razliku od ovih drugih mur… policajaca na kojima nije tak lepo zgledala. Osim možda na toj ženskoj. A malo mi ga je bilo i žal, tog cucka u uniformi, jer je prek nosa i prek usta imal one, kak se to zove, rešetke….

– Brnjicu – kaže Peđo Fišer.

– Da to! Tak da jadan nije mogel ni zinut kak treba.

– I ondak?

– Onda su ova dva, to jest taj debel… krupan i ta ženska, oni su izvadili tekice i olovke pa su sve nekaj pitali. I onda to zapisivali u te tekice. Pa su rekli ovom sa cuckom da nek udže u majmunski paviljon pa da tam, ono, nekaj njuška, ne. Al cucak nije htel. Pa ga je ovaj povlačil sa tim remenom. Al cucak svedno nije htel. Pa ga je ovaj povlačil još jače. I još mu je govoril drogec drogec i još nekaj kaj nisam mogel skužit jel je govoril na nekom čudnom jeziku. Na kraju ga je ipak nekak uvukel nutra. A kad su izašli natrag van ovaj je vlekel cucka na sve strane i nostop je vikal njeuši njeuši njeuši…