Krive su Seka i Seka | Zoran Pongrašić

O KLJUČU, NAPOKON

– Što si ono rekao, gdje su ti starci? – upitala je Stela.

– Ili je to bila Mirela – kaže Bero dvojici policajaca koji su sjedili s druge strane stola u sobi za informativne razgovore. – Jer su njih dvije, kao što sam već rekao, skroz jednake. I to stalno. Bez prestanka. A to čovjeka može izluditi.

Ne kaže kako su njega izludile, ali na sasvim drugačiji način, dok su svo troje prethodne noći bili budni umjesto da spavaju. Jer je Stela, ili je to bila Mirela, vrag bi ga znao, negdje pronašla onaj liker i jer se poslije dogodilo sve to što se dogodilo. Iako Bero nije sasvim siguran koji dio toga se dogodio na javi, a koji samo u njegovom snu.

Tako to ide s pubertetom. Prvo djevojčicama narastu grudi. Zatim dječaci počnu djevojčice gledati drugačije nego što su ih gledali dotad. I razmišljati o njima drugačije nego što su o njima razmišljali dotad. U početku ni djevojčice ni dječaci ne znaju zašto je tome tako. Naprosto se dogodi. Onda se odnekud pojavi boca nekakvog likera. I ljubav tada dobije puno šire značenje.

– Dobro i štasim odgovorjo kadste pitale de su ti rodtelji? – upita Budak nestrpljivo.

– Prvo im nisam ništa odgovorio, jer sam se mučio sa Sekinim kolicima. Mislim, bio je snijeg i to pa ih uopće nije bilo lako gurati. Valjda imaju neispravne kotače. Mislim, svaki od njih četiri kretao se u nekom samo svom smjeru uopće se ne obazirući na ostala tri. A to što je i Seka bila u kolicima nije nimalo olakšavalo stvar. A osim toga, ja nisam baš točno znao u kojem točno gradu „Čelično željezo“ ima koncert.

– Starci su u… u Karlovcu – odgovorio je Bero Steli. Ili Mireli.

Pa se malo zamislio.

– Ili u Koprivnici – rekao je zatim.

Prednji lijevi kotač na Sekinim kolicima prestao se okretati pa ga je udario cipelom. Mnogi muškarci popravljaju sve što ima kotače upravo na taj način. Da to što ima kotače udare cipelom u neki od njih. Srećom Seka je čvrsto spavala.

– Ili u Virovitici? – rekao je još.

– Znam da se radilo o nekom gradu sa C – pojasni dvojici u uniformama s druge strane stola. – Baš kao što su i KarlovaC i KoprivniCa i VirovitiCa. Ali nisam se toliko dobro sjećao da bih bio baš sto posto siguran. Mislim, nisam baš najpažljivije slušao dok mi je mama govorila kamo tata i ona i ovi ostali točno idu.

Kao što nije najpažljivije slušao ni dok mu je mama objašnjavala što sve treba znati kad je Seka u pitanju. To jest kad je točno treba nahraniti, i čime je točno treba nahraniti, i kako se točno treba pripremiti to čime je treba nahraniti, i kad je treba presvući iz stare u novu pelenu, i kojim je sve kremama treba premazati između skidanja stare i stavljanja nove pelene, i u što je treba obući za šetnju a u što za po doma, i još bezbroj drugih stvari. Ali to i nije morao slušati jer je sva uputstva mama ionako napisala na papir, sve velikim slovima, a papir je magnetićima pričvrstila na vrata frižidera. A vrata frižidera naprosto nisi mogao promašiti.

Uostalom, kad si tinejdžer onda ni ne smiješ baš najpažljivije slušati što ti roditelji govore. A i ako slušaš moraš se pretvarati da ne slušaš. Moraš gledati na sve strane osim u roditelja. A ako gledaš u roditelja onda obavezno moraš kolutati očima, i napadno kimati glavom, i glasno uzdisati u smislu da da da sve sam to već milijun puta čuo, čak i ako nisi nijednom dosad. Jer tako to ide s tinejdžerima i njihovim roditeljima.

– Mogla je na taj papir napisati i kamo točno idu tata i ona i ovi ostali – kaže Bero dvojici s druge strane stola. – Razumijete?

– A što si ono rekao, kad se vraćaju? – upitala je Mirela.

– Ili je to bila Stela – kaže Bero Budaku. – Jer to što su sad još zbog hladnoće navukle i vunene kape na glave i umotale se u šalove nije nimalo pomoglo. Istina, nije ni odmoglo. Osim ako bi mi rekle: ova s crvenom kapom s bijelim sobovima sam ja – Stela, a ova s bijelom kapom s crvenim sobovima sam ja – Mirela.

– Sutra navečer – rekao je Bero ispustivši dubok uzdah. Umarala ga je i sama pomisao da će o Seki morati brinuti sve do sutra navečer.

– Znači, do sutra navečer imaš prazan stan?

– To je pitala… jedna od njih. Ne znam zašto je rekla prazan stan? Pa nisu moji starci, to jest roditelji, u taj Karlovac ili u Koprivnicu ili u Viroviticu sa sobom ponijeli i sav namještaj. Nisu u stvari ponijeli ni jedan komad nikakvog namještaja. Mama je uzela jedan kofer na kotačićima, ali mislim da se kofer ne računa pod namještaj. Tako da je stan bio prazan samo od mame i tate. I od tog kofera. Sve drugo je ostalo u njemu. I Seka i ja skupa sa svim onim uputstvima za Sekino održavanje. Ali dobro, sve ovo mi se nije dalo objašnjavati Steli i Mireli.

– Mmmda – promrmljao je Bero. – Do sutra navečer imam prazan stan.

– A za kog vraga se mi onda smrzavamo?! – upitala je jedna jednojajčana blizanka. Ona s crvenom kapom i bijelim sobovima.

– Kad možemo biti kod tebe doma na toplom! – rekla je druga jednojajčana blizanka. Ona s bijelom kapom i crvenim sobovima.

– Što u stvari i nije bila loša ideja – kaže Bero dvojici policajaca. – Jer je vani stvarno bilo užasno hladno i još je počeo padati snijeg. Mislim, počeo je padati opet jer je već i prije padao tako da ga je sad bilo valjda pola metra ako ne i više i…

– Oćmol mi ikad doć dotih ključeva odstana?! – prekine ga Budak.

Zvučao je iznervirano.

– Evo, baš su sad na redu – odgovori Bero. – Znači, krenuli smo prema mojoj zgradi, prilično sporo jer su se kotači na Sekinim kolicima svako malo prestajali okretati ili su se svako malo okretali u nekom krivom smjeru i u stvari bi bilo puno jednostavnije da tih kotača nije ni bilo nego da su na primjer Sekina kolica bila na nekakvim skijama na primjer ili na nekakvim sanjkama, a još sam ih morao gurati samo s jednom rukom jer sam s onom drugom, sad se više ne sjećam s kojom točno, htio provjeriti u kojem mi je džepu ključ od stana… Hm, sad mi je palo na pamet da mi ovdje cijelo vrijeme pričamo o ključevima od stana, to jest u množini, a u stvari od stana je samo jedan ključ, to jest u jednini. A ostali su jedan od vrata od haustora, jedan od poštanskog sandučića, i jedan od spremišta za bicikle. U kojem nisu spremljeni samo bicikli nego i jedna lopata za čišćenje snijega, i nekoliko vreća s krumpirom, ili se radi o jabukama, u to se stvarno ne razumijem baš najbolje, i jedan stari frižider, i jedna plinska boca, i jedna kutija sa starim papirom…

– Plinska boca?! – prekine ga Budak. – Jel puna il prazna?

– Narančasta – kaže Bero.

Budak pogleda u neonske svjetiljke od kojih je jedna non-stop žmirkala, a zatim u Peđu Fišera.

– O kojoj se adresi radi? – upita.

Peđo Fišer zaviri u svoj fascikl.

– Ulica Bože Muhe sedam – kaže zatim.

– Točno – potvrdi Bero.

– Ajd pošalj poslje patrolu nek provjere itu plinsku bocu – zapovijedi Budak Peđi Fišeru, a Beri: – A ti mali nastav!

Bero ga zbunjeno pogleda pa kaže: – Mislim da ništa drugo nije spremljeno u spremištu za bicikle.

Peđo Fišer se nasmiješi. Tako da ga nitko ne vidi.

A Budak vikne: – Ključ! Od! Stana!

– E da, htio sam provjeriti u kojem je džepu. Hoću reći, sa svim onim drugim ključevima koje sam vam malo prije opisao jer su svi bili na istom privjesku. Mislim, još su uvijek. Taj sam privjesak dobio od jedne Suzy, piše se sa ipsilonom kao Suzy a ne sa i kao Suzi, a predstavlja znak za mir, krug i u njemu ovako crte – pokaže prstima po zraku – slično kao znak za Mercedes samo što ovaj ima i tu srednju četvrtu crtu do kraja do dolje a Mercedes nema nego ima samo tri, i nisam ih mogao nigdje napipati.

Bero ne kaže kako mu je Suzy tom prilikom rekla da više ne može imati taj peace privjesak, uz objašnjenje kako će uskoro napraviti nešto nimalo miroljubivo. Slutio je da priča o svom ocu koji joj je redovito crtao modrice posvuda po tijelu, iako su se vidjele samo one na njezinom licu. Ali nije je pitao za detalje. Jer je bila starija od njega. I jer mu se sviđala. I jer ga je bilo strah. Prije dva mjeseca vidio ju je još jednom. Na sprovodu Bin Mladena. Nije bilo puno ljudi. Kleš i on. I Bin Mladenovi mama i tata. I Suzy. Samo mu je kratko mahnula. Valjda zato što je bila u društvo s nekom starijom ženom u čudnoj uniformi.

Bero ne zna da je starija žena u čudnoj uniformi bila pravosudna policajka. Kao što ne zna ni da je Suzy završila u ženskom maloljetničkom zatvoru u Požegi. Jer je napokon ostvarila svoj očajnički plan i prisilila oca da je prestane tući. Zauvijek.

– Sheet! – uzviknuo je Bero.

Što je u prijevodu na hrvatski književni jezik značilo „Velika nužda“. U stvari „Velika nužda!“ Zbog tog uskličnika na kraju.

Sekina kolica su se zaustavila.

Stela i Mirela također.

– Prekopao sam sve svoje džepove – kaže Bero dvojici policajaca s druge strane stola. – I svi su bili prazni. Zapravo, nisu bili prazni prazni jer sam u džepovima jakne pronašao rukavice… U stvari te rukavice nisam pronašao jer sam znao da se nalaze upravo tu gdje su se nalazile. Hoću reći, kad znaš gdje se nešto nalazi i onda to nešto i bude tamo gdje znaš da se nalazi tada to nije pronalaženje. Mislim, pronalaženje je samo onda kad nešto za što znaš gdje se nalazi ne bude tamo gdje znaš da se nalazi nego bude na nekom sasvim drugom mjestu. Ali dobro sad. Od ključeva ni traga ni glasa. Mislim, glasa ne može ni biti jer se ključevi ne glasaju. Iako postoje i oni privjesci za ključeve koji se glasaju. Onakvi kad ti fućneš, a oni onda sviraju.

– I štaj ondak bilo?! – pita Budak Beru.

– Onda sam pomislio o moj Bože – kaže Bero. – A onda sam pomislio da sam ove godine možda ipak trebao odabrati vjeronauk kao izborni predmet, a ne glupu informatiku, jer da sam odabrao vjeronauk sad bih sigurno znao kako se pravilno moli Boga pa bih ga pravilno zamolio da mi pomogne pronaći ključ, to jest ključeve, ali kad sam umjesto vjeronauka odabrao informatiku a od informatike u ovakvim slučajevima čovjek nema baš nikakve pomoći.

– Nemaš ključ od stana? –  upitala je crvena kapa s bijelim sobovima.

– Mislim, imam ga. Naravno da ga imam – rekao je Bero. – Ali sad nije kod mene.

– Tad sam se sjetio da je ostao u bravi – kaže on dvojici policajaca s druge strane stola.

– Nego je gdje? – upitala je bijela kapa s crvenim soobovima.

– Nego je u vratima od stana – rekao je Bero.

– Isuse, pa netko ti je dosad već mogao provaliti u stan! – rekla je crvena kapa s bijelim sobovima.

– Nije. Jer je ključ u bravi s unutarnje strane. A vrata sam zalupio.

– Aaa, onda imaš sreće! – rekla je bijela kapa s crvenim soobovima. – Nitko ti ne može ući u stan!

– Nitko – složila se crvena kapa s bijelim sobovima. – Računajući i tebe.

– A onda sam izgubio i mobitel – kaže Bero dvojici policajaca s druge strane stola.

Budak odmahuje glavom. Kako već odmahujemo glavom kad za nekog tko nam ide na živce napokon s olakšanjem shvatimo da je promašen slučaj. I da je zato u redu što nam takav ide na živce. Jer je to dokaz da je s nama sve u redu. Peđo Fišer se objema rukama prima za čelo. Kako to već radimo kad shvatimo da je netko tko nam je simpatičan zapravo promašen slučaj.

– Hoću reći, nisam ga izgubio nego…