Krive su Seka i Seka | Zoran Pongrašić

ZA TO VRIJEME

Mustafu Mojcu Mehmedoviča, vlasnika pekarnice „Triglav“, boks uopće ne zanima. A to što neki ljudi taj sport nazivaju plemenitom vještinom za njega je najobičnija glupost. Jer što je pobogu plemenito u želji da nekog tresneš u glavu i onesvijestiš? Plemenito je nahraniti gladnu djecu u Africi. Pa čak i svake večeri ispred pekarnice staviti košaru punu kruha i peciva ispečenih tog jutra, nek se posluže oni čefuri iz Naselja koji nemaju ništa osim ponosa koji im ne dozvoljava da mole i prose. Premda Mojca ni u tome ne vidi ništa plemenito. Naprosto je šteta da se kruh samo tako baca. Već je godinama pekar u Naselju i poprilično točno zna koliko bi kruha trebalo ispeći a da ga na kraju dana ne pretekne. Ali svejedno i dalje umijesi desetak štruca previše.

Iako ne voli boks sad sjedi na drvenoj stolici u nekadašnjem skladištu iza dućana mješovite robe „Drina“ i pretvara se da gleda sliku na starom televizoru utišana tona, dok krajičkom oka promatra takozvani ring u kojem Stevo Šteka Petrovič pokušava svog sedamnaestogodišnjeg sina Stevana naučiti što je direkt, a što aperkat. Vidi Mojca da se Stevan trudi, da izgara od želje udovoljiti svom ocu i to je nešto što valja. Jer djeca bi morala poštovati svoje roditelje bez obzira čime se ti roditelji bavili. Pa makar i ako čekaju da se smrači kako bi uzeli štrucu jutrošnjeg kruha iz košare ispred pekarnice „Triglav“. Ali isto tako vidi Mojca da je mladi Stevan, kad je boks u pitanju, potpuno promašen slučaj. Vidi to i Šteka, ali se uporno iz dana u dan, iz godine u godinu, trudi ne vidjeti. I to je također nešto što valja. Jer roditelji bi morali uvijek biti podrška svojoj djeci bez obzira koliko im nešto krivo išlo.

Stevo Šteka Petrovič stoji u jednom od kutova ringa i pretvara se da gleda kako se njegov već sedamnaestogodišnji sin Stevan sapliće o vlastite noge dok pokušava pogoditi unutarnju stranu sparing-rukavica Debelog Mikija, neslužbenog pomoćnog trenera neslužbenog boksačkog kluba „Drina“. I gleda koliko se Debeli Miki srami svaki put kad Stevan promaši. I pita se srami li se Miki Stevana koji je očigledni antitalent za boks, sebe jer u svemu tome sudjeluje ili Šteke koji ne želi vidjeti očigledno. A zapravo Šteka krajičkom oka promatra Mojcu koji se pretvara da gleda televizijski program. I odmah zna da Mojca nije svratio u klub zato da bi na televizoru utišanog tona gledao slovenske reklame slovenskih proizvoda namijenjenih Slovencima. Niti zato da bi gledao trening sporta koji ga uopće na zanim. Šteka i Mojca su prva generacija čefura iz Naselja. Moglo bi se reći osnivači čefurske republike unutar Novog Mesta. I zato jedan čefur zna prepoznati kad mu drugi čefur želi nešto reći.

Pa Stevo Šteka Petrović prebaci ručnik koji je dotad držao u rukama preko špage improviziranog boksačkog ringa i krene prema stražnjim vratima skladišta. Vani pripali cigaretu i otpuhne dim u hladni zimski slovenski zrak. Kad povuče drugi dim, kroz vrata izađe Mustafa Mojca Mehmedovič. Stane pola metra od Šteke, pripali cigaretu i otpuhne dim u hladni zimski slovenski zrak.

– Almir je zaglavio – kaže zatim.

– Misliš Amir? – kaže Šteka.

Mojca ispljune komadić duhana u snijeg ispred sebe.

– Leopard – kaže tišim glasom.

Mojca ne kaže Šteki otkud zna. A Šteka ne pita Mojcu od koga je čuo. Jer ni jedno ni drugo nije važno. Teško je reći jesu li njih dvojica prijatelji. Sigurno je samo da bi, da su ostali tamo odakle su došli, bili neprijatelji. Ovdje su jednako čefuri. Ni Mojca ni Šteka nikad ne spominju poslove koje vode uz svoje legalne poslove. Što ne znači da obojica ne znaju čime se onaj drugi bavi. Ali tako to ide među čefurima iz Naselja.

– Trebalo bi javit Duletu – kaže Mojca pa baci opušak u snijeg i vrati se natrag u klub.

Šteka povuče još jedan dim iz već dogorene cigarete pa baci opušak u snijeg.

– Trebalo bi – promrmlja sebi u bradu.