Krive su Seka i Seka | Zoran Pongrašić

SLUČAJ JE SLUŽBENO DOVRŠEN

Načelnik kriminalističke policije Slavko Budak, kojeg nitko nikada nije zvao Slavek, čak ni Slavko, uvijek samo Budak, i pomoćnik načelnika kriminalističke policije Predrag Peđo Fišer, kojega su više-manje svi zvali Peđo, sjede svaki na svojoj stolici i šute. Osim njih dvojice, u sobi za informativne razgovore kriminalističke policije nama nikoga. Informativni razgovori su završeni. Svi sudionici u slučaj otmice male majmunice su ispitani. Svi su razgovori uredno snimljeni. A sve zabilješke jednako uredno zabilježene.

Budak još uvijek može stići na onaj domjenak. Ali nekako mu se ne ide. Radije bi otišao kući, zagrlio svoje tri kćeri i zamolio ih da mu oproste. Naravno da to neće napraviti. Jer nikad nije. Zato sad ostaje sjediti i buljiti u jeftini zidni sat koji pokazuje pogrešno vrijeme.

Peđo Fišer će za pola sata otključati ulazna vrata stana, a ususret će mu dojuriti jedna skoro sedmogodišnjakinja u invalidskim kolicima. I opet će mu se istovremeno grudi nadimati od sreće, a srce slamati od tuge. Zato sad iz unutarnjeg džepa svoje uniforme vadi upaljač i cigarete. Jer zna da je pušenje u zatvorenom prostoru strogo zabranjeno. I jer zna da će mu Budak odmah prigovoriti. Ali kad kresne upaljač Budak se ne buni.

Dok uvlači prvi dim u svoja još ne sasvim oporavljena pluća, oglasi se crni starinski telefon. On podigne slušalicu. Peđo Fišer je već dvadeset godina policajac i uvjeren je da ga malošto još može iznenaditi. A glas koji začuje s druge strane telefonske linije to i potvrdi. Trenutak kasnije slušalicu preda Budaku. Budak izgovori uobičajeni: Halo! što u njegovom slučaju zvuči kao: Alo! pa naglo ustane sa svoje stolice i ukipi se u stavu mirno. Jer je s druge strane telefonske linije ministar policije Mirko Ašov osobno.

…

– Jesmo, završlismo, gospodne minstre!

…

– Jeste, svej snimljeno, gospodne minstre!

…

– Nema vrpce, gospodne minstre! Toj digtalni snimač!

…

– Ne zajebavam, gospodne minstre!

…

– Dobro, donjetć cjeli snimač!

…

– Jesmo, zapsivalsmo! Toest nismo svi! Ja nisam ništ zapsivo! Tijo sam reć zapsivoj samo moj pomoćnik! On je vodjo zablješke!

…

– Dobro, donjetć i sve papire!

…

– Razumjem gospodne minstre!

…

Budak još neko vrijeme stoji u stavu mirno s telefonskom slušalicom čvrsto pritisnutom na uho. Zatim se prene pa preda slušalicu Peđi Fišeru.

– Minstar je reko dai pustimo kućama – kaže zatim. – Daklem, svei puštaj!

– Razum’jem gospod’ne načeln’če! – salutira mu Peđo Fišer s cigaretom među prstima.

A nakon što Budak izjuri iz sobe za informativne razgovore, izvadi mobitel i nazove doktoricu Veru Kraus. Kad se ova javi, kaže joj: – Možete doći po Seku. – Zatim kaže vratima sobe za informativne razgovore: – Elizabeta, molim vas uđite!

Pola sata kasnije načelnik kriminalističke policije Slavko Budak ponovno stoji u stavu mirno. Ovaj put u uredu ministra policije Mirka Ašova.

– Odlično obavljen posao, načelniče Budak – kaže mu ministar nakon što je ovlaš prelistao fascikl Peđe Fišera i iz trećeg pokušaja uspio uključiti digitalni snimač da bi čuo djelić snimljenog razgovora (De ti prkontrolraj jel se ovo snima).

– Fala gospodne minstre! – odgovori Budak pršteći od ponosa.

– Možete ići – kaže mu ministar. – I dajte da vam netko prišije taj gumb.

A kad Budak pobrkanih osjećaja izađe iz ureda ministra policije, ministar policije u najdonju ladicu svog radnog stola pospremi i snimač i sve papire vezane uz policijsku akciju kodnog imena „Majmun“.

Time je slučaj bio službeno dovršen.