Krive su Seka i Seka | Zoran Pongrašić

SLUČAJ JE I NESLUŽBENO DOVRŠEN

Predrag Peđo Fišer u cijeloj svojoj policijskoj karijeri nijedan slučaj na kojem je radio nije ostavio nedovršen. Bez obzira, a događalo se i uvijek će se događati, je li ga netko odozgo iz ovog ili onog razloga stopirao prije kraja. Ili naprasno dovršio. Kao što je ovaj put to napravio ministar policije osobno.

Osim toga, Peđo Fišer je po prirodi znatiželjan čovjek.

Zato je par dana kasnije zamolio neke od uključenih u policijsku akciju kodnog imena „Majmun“ da se nađu na razgovoru. Svima je naglasio kako se radi o neslužbenom razgovoru. Nitko od pozvanih ga nije odbio. Jer je takav čovjek. Uz to, zamolio je policajku Elizabetu Pijuk da bude prisutna barem kad su maloljetnici i žene u pitanju. A zapravo je samo želio da mu ona pravi društvo.

– Ea Janez je sa svim šoldima od Gvadonaćelnikove nagvade uteka pviko gvanice iz Vepublike Hvvatske u Vepubliku Sloveniju – kaže Zmija dok sjedi udobno sklupčan na fotelji u uredu Peđe Fišera.

Ne kaže kako njemu i nije previše stalo do tog novca. Jer je odrastao među siromašnim ljudima koji znaju da je novac nešto što postoji, ali ne znaju gdje se točno nalazi. Prvo uz majku kojoj su važnije bile tablete koje je ionako dobivala besplatno na recept. A zatim uz tetku koja je imala mirovinu taman dovoljnu da u kući uvijek bude lonac pun blitve i krumpira. A što čovjek može više poželjeti?

– A šta se i moglo oćekivat od jednog Janeza – iskezi se Zmija. – I sad mu lipo možemo stavit soli na vep, si si si si! – Zatim se na trenutak zamisli pa duboko uzdahne. – Da smo bavem zadvžali oni supev kombi. Klak, klak!

Zmija, naravno, ne može znati da će deset godina kasnije, kao šef male ali respektabilne tvrtke „Nonica“ koja se bavi reciklažom PVC ambalaže, voziti isto takav kombi. Samo crveni.

– Ja sam samo, ono, htel još jednom videt Seku, al nisam stigel jel su nas odma izbacili van iz murije – kaže Brada čudeći se što svoje velike ruke ima na što nasloniti. – Tak da opče nisam razmišljal o toj lovi od nagrade, ne.

Ne kaže kako bi, da mu je to tada netko predložio, stoput radije ostao zaključan u onoj ćeliji, iliti prostoriji za zadržavanje, samo kad bi mu Čita svakog dana dovodila Seku u posjet.

Deset godina kasnije Brada će i Čitu i Seku viđati po cijele dane svakodnevno. Jer će biti upravitelj jednog OPG-a u Turopolju. U stvarnosti, OPG će voditi Julija nekad zvana Čita, ali Brada će obavljati sve poslove koje će mu njegova supruga reći da ih treba obaviti. Gospođa Zora već devet godina neće stanovati u svom stanu. Neće stanovati ni na ovom svijetu. Stan će oporučno ostaviti svom najdražem podstanaru. Baš kao što će Svekrva, iskupljujući se za grijehe iz prošlosti, svoje imanje u Turopolju ostaviti Juliji. Brada će prodati stan i tim će novcem mladi bračni par oronulo seosko imanje pretvoriti u obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. Na OPG-u će imati, naravno, i domaće životinje i kućne ljubimce. Jer kakav bi to bio OPG da ih nemaju? Imat će konja, kravu, ovce, svinje, mačke, pse. Sve osim pataka. Ali zato će imati i majmune. Iako majmuni dotad nisu smatrani ni domaćim životinjama ni kućnim ljubimcima. No, kad unajmiš dobar odvjetnički ured uglavnom je sve moguće. A odvjetnički ured „Kohn“ bit će jedan od najboljih. Iako i jedan od najmanjih. Zapošljavat će tek jednog odvjetnika, Berislava Kohna. Prvi majmun koji će dobiti papire kojima se potvrđuje da je i domaća životinja i (za svaki slučaj) kućni ljubimac bit će Seka. Njezine pak blizanke, Mirela i Stela (pardon, Stela i Mirela!), bit će domaće životinje po rođenju.

– Ak se ikad sretnemo, Dule Antilopa i ja, ne bu se taj dobro provel! – zareži Ožiljak. Ne radi se tu o lovi. Radi se o časti. A čast je nešto što ne možeš kupiti. I zato, dok izgovara Duletovo ime, Ožiljak si složi zgađenu facu. Što se možda i ne vidi baš najbolje. Zbog ružnog ožiljka na njegovom licu. – U to se možete kladit!

– U sto tisuća kuna? – pita Peđo Fišer.

Zvuči sasvim ozbiljno dok to pita. Toliko ozbiljno da se Elizabeta zabrine kako će sad ovaj lik s ožiljkom reagirati.

Ožiljak zna da se susret s Duletom Antilopom nikad neće dogoditi. Između ostalog i zato što će se sam pobrinuti da se ne dogodi. Ali će svejedno s vremena na vrijeme pričati ovu istu priču. Jer kad za sebe izabereš životnu ulogu onda je naprosto moraš igrati do kraja života, zar ne?

Ali sad dozvoli samome sebi da se nasmiješi. I nije to cerenje kakvo inače koristi. Ovo sad je više nalik iskrenom osmijehu. Što se možda i ne vidi baš najbolje. Zbog ružnog ožiljka na njegovom licu. Osim što Peđo Fišer svejedno vidi. Zbog čega se i on osmjehne na jednak način.

– Vratili su se na posao. Sva trojica – kaže doktorica Vera Kraus. – A zašto i ne bi? Službeno, oni nisu ukrali Seku i, ako sam dobro shvatila, službeno se nikad i neće saznati tko ju je ukrao. Službeno, oni su je pronašli i zahvaljujući njima Seka je vraćena u zoološki vrt. Službeno, oni su sad heroji. A herojima ne možeš dati otkaz.

Ne izgleda kao da ima nešto protiv toga. Naprotiv.

– Uostalom, nije lako naći nekoga tko bi radio takav posao za takvu plaću – kaže doktorica Vera Kraus. – Pogotovo nekoga tko baš voli po cijele dane biti u mraku paviljona Zona sumraka. Ili nekoga tko se nimalo ne plaši golemih zmija od kojih te dijeli samo tanko staklo. – Na tom se mjestu doktorica Vera Kraus strese, bez obzira što je veterinarka. Zatim se glasno nasmije. – Ili nekoga koga majmuni vole kao da je jedan od njih.

– Ja sam cijelo vrijeme znala da Velimir nije kriv! – kaže Čita misleći na Bradu.

Podigne pogled sa svojih prevelikih čizama prema Elizabeti. A Elizabeta potvrdno kimne glavom. I jedna i druga znaju da to što Čita kaže nije istina. Ali i jedna i druga znaju kako postoje i važnije stvari od istine. Jedna od njih je ljubav.

– Ajme, koliko vi toga imate! – uzvikne Stela ushićeno, ogledavajući se po uredu Peđe Fišera. Ona misli na uokvirene diplome, pohvalnice, odlikovanja, zahvalnice kojima su prekriveni zidovi.

– Ajme, nisam imala pojma da ste vi tako velika faca! – uzvikne i Mirela na isti način.

Naravno da je faca! pomisli Elizabeta Pijuk. Iako zna da tog izraza nema u policijskom priručniku.

Peđo Fišer ne zna što bi rekao. Ono što zna jest da bi sve to bez razmišljanja mijenjao za par koraka jedne skoro sedmogodišnjakinje. Umjesto njega ponosna je Elizabeta.

Onda Stela okrene prema sebi malu uramljenu fotografiju koja stoji na stolu. Peđo Fišer je ne stigne zaustaviti. Stela uzme fotografiju i sjedne tik pokraj svoje jednojajčane sestre blizanke. Obje sjede kao skamenjene dok gledaju portret djevojčice u invalidskim kolicima. Tako prođu valjda pune dvije minute. Najviše ikad a da ni jedna ni druga nisu progovorile ni riječ. Jer im treba vremena da shvate zašto se djevojčica na fotografiji smije. Onda obje istovremeno kimnu glavama pa pogledaju Peđu Fišera.

– Kako se zove? – pita jedna od njih.

– Lena – jedva izgovori Peđo Fišer.

– Voljele bismo je upoznati – kaže ona druga.

Peđo Fišer po prvi put u životu pusti suze da mu teku pred nekim drugim. Elizabeta brzo posegne u jedan od džepova na svojoj uniformi. Ona naravno zna koji džep je onaj pravi. Jer je takva osoba. I jer se žena u policijskoj uniformi mora truditi dvostruko više od muškarca u policijskoj uniformi. U sljedećem trenutku već pruža Peđi Fišeru svoju čistu maramicu. No, on odmahne glavom.

– Neka ih. Neka teku – kaže.

Jer su to sad sretne suze.

– Prvo nas je ona pustila van iz one ćelije – kaže Bero mršavom sivom policajcu s druge strane stola, a pokazujući glavom prema mladoj bucmastoj policajki koja sjedi pokraj njega.

– Iz bolje od dvije koje imamo, zar ne? – kaže policajka pa, dok je njezin šef ne gleda, namigne Beri.

Bero pogne glavu tako da mu kosa padne preko lica. Jer misli da će njegov sramežljivi osmijeh na taj način ostati nezapažen.

– Iz bolje – prizna.

Peđo Fišer se pita o čemu se tu radi, ali pitanje zadrži za sebe. Jer nitko ne mora baš sve znati.

– Onda smo svi skupa otišli do moje zgrade da provjerimo jesu li se moji starci, to jest roditelji, vratili s tog koncerta u Karlovcu. Ili gdje je već bio – nastavi Bero. – Ali nisu. Pa smo sjeli na stepenice ispred haustora. To jest, nismo sjeli svi nego samo Stela i Mirela i ja. Jer je Seka bila u kolicima. I onda smo čekali.

Bez obzira koliko mu je ovaj mršavi sivi policajac simpatičan, a ova policajka još više, ne pada mu na pamet reći da su se malo i ljubili. Uostalom, nitko ne mora baš sve znati.

– I onda su došli – kaže Bero. – I onda me stara, to jest mama, počela gnjaviti da zašto se ne javljam na mobitel, i da u čijim je to Seka prastarim kolicima umjesto da je u svojim, i zašto joj je lice ofarbano crnim flomasterom, i da zašto smo svi skupa vani po toj hladnoći, i zašto nisam mogao ući u stan, i zašto malo kasnije ni ona ni tata nisu mogli ući u stan, i zašto je ključ u bravi s druge strane… Ako mene pitate, bila je sva luda od brige, časna riječ ako nije. I ako vas baš zanima, strašno mi je išla na živce.

Jer kad si tinejdžer imaš osjećaj kako roditelji služe samo da bi te nervirali. I nikad ne pomisliš da možda i ti njih nerviraš. Iako na sasvim drugačiji način. Jer samo roditelj zna što je bezuvjetna ljubav. Iako bi možda bolji izraz bio bezuvjetna briga. Koja počne onog trena kad se dijete rodi. I ne prestane nikad.

Osim toga, kad si roditelj koji je neko vrijeme bio samohrana majka, i to u dva navrata, tad itekako dobro poznaješ svoje jedino dijete. I zato Berina mama vidi tu, svima drugima nevidljivu, promjenu kod svog sina jedinca. Kad trenutak kasnije svrne pogled na sestre blizanke, vidi isto. Njih troje više nisu djeca.

Peđo Fišer ipak nije pozvao sve koji su bili uključeni u policijsku akciju kodnog imena „Majmun“. Jer je znao da se svi ni neće odazvati. Svakako ne oni iz susjedne države. Ali nije se previše iznenadio kad mu je nakon nekog vremena stiglo pismo. Koje, sudeći prema datumu s poštanskog štambilja, i nije dugo lutalo. Iako je na mjestu adrese pisalo samo „Hrvaška policija“ i ispod „En mršav siv policaj – dober!“. Nasmijao se vidjevši poštansku marku na kojoj je umjesto antilope bila divokoza. Jer u Sloveniji nema antilopa. Osim jedne. Potpisane na kraju pisma.

Na mješavini slovenskog i njegove inačice hrvatskog jezika, Dule je očigledno imao potrebu olakšati svoju dušu. Ili svoje dvije duše. Jednu koja ga je mučila jer je sav novac od nagrade zadržao za sebe, što se kosilo s pravilima kriminalističkog zanata. I drugu koja ga je mučila jer je shvatio da više ne želi biti kriminalac. Za što je zaslužan upravo taj mršav siv policaj kojemu je i namijenio ovo pismo. Pa je napisao kako nije planirao prisvojiti sav novac od nagrade (čeprav si nagrade sploh nismo zaslužili!), ali kad ga opet nisu pustili u dvigalo do petnajstog nastropja nego je spet morao da se penje pešice, a kad je stigao pred vrata tistega stanovanja još i čuo kako se tisti trije unutra smeju, sjurio se po stopnicah natrag dole sa svim parama i otišao na avtobusnu postaju. Na kraju je dodao kako taj novac nije potrošio na sebe. Niti ene kune! (dvaput podvučeno).

Iz nekog razloga nije napisao kako je novcem od Gradonačelnikove nagrade (ipak minus novo odijelo i nove cipele) kupio pravi pravcati profesionalni boksački ring. Istina polovni. Ali je zato ostalo novca i za stolice na koje sjedaju boksači između dviju rundi, i za nove zaštitne kacige, i za nove rukavice, boksačke tenisice, štitnike za zube, pa čak i dresove (tu se najbolje snašao Štekin sin Stevan koji ih je odabrao te na njih isprintao logo kluba koji je sam osmislio). Pa je sad boksački klub „Drina“ ispunio sve potrebne uvjete za dobivanje licence. Tri godine kasnije već će tri godine zaredom biti državni prvaci.

Peđo Fišer preklopi pismo i ugura ga natrag u kovertu. Zatim nekoliko puta kimne glavom. On je već dvadeset godina policajac i zato zna da se svi mi pretvaramo da jesmo nešto što nismo. I da tek malobrojni među nama doista znaju tko su i što su. A mi ostali? Pa, mi ostali smo samo više ili manje uspješni glumci. U predstavi koja se zove život.

To je kao kad imaš limenku za kekse u kojoj nije ono što na njoj piše. Jer su keksi pojedeni, a limenka je lijepa, i slika na poklopcu je lijepa, i šteta je da se baci. Pa onda neki u takvoj limenci drže pribor za pletenje, ili gumbe, ili vrećice sa začinskim biljem. A neki drugi kupuju jeftinije kekse u ružnijim pakiranjima pa ih premještaju u limenku. Eto, o tome se radi.