Gospođa | Andrea Grgić

LX

U život je važno povremeno unijeti nešto novo. Svaka rutina je zamorna, ma koliko lagodna bila. Svi dani stapaju se u jedan beskonačan, sve dok se jednog jutra ne probudimo sa spoznajom kako je od zadnje dobre zabave prošlo bar deset godina. Zato svaku malu promjenu dočekam s neskrivenim oduševljenjem. Često su to sitnice koje su nam svima dostupne poput, recimo, klizanja na ledu. Sat vremena na otvorenom uz dobru glazbu i dobro društvo dovoljno je da se u nama probudi ono davno uspavano dijete. Budući da sam silom prilika postala nezahtjevna, ovakav prijedlog jednostavno nisam mogla odbiti. Za početak, lijepo je upoznati odraslog muškarca koji se rekreativno bavi sportom uz posao koji inače radi. Takvi ljudi sve stižu. Fokus, koncentracija, organizacija, smirenost. To mi je oduvijek bilo privlačno. Za nekoga tko je odrastao u blizini klizališta i voli to isticati, bilo je sasvim logično pomisliti da je moj novi prijatelj klizački virtuoz, uza sve ostale sportove koje redovito prakticira. Nakon dugo vremena učinilo mi se da je ovo čovjek s kojim bih se voljela vidjeti i drugi put. Tako nošena optimizmom uklizala sam na led s osmijehom na licu. Moj klizački partner odmah me primio za ruku. Led je savršena prilika za takvo što. Njegov stisak bio je čvrst i topao. Svidjela mi se ta nenametljiva samouvjerenost. Osjećala sam se sigurno. Nije me ispuštao. Glazba je bila savršena, energija pozitivna, djeca su neobuzdano jurila u svim smjerovima, jednostavno, bio je to trenutak istinske sreće. Na stvarnost me podsjećao jedino njegov sve snažniji stisak. Tu i tamo izustio bi poneku psovku upućenu onima koji su nas prestizali. Za jednim iznimno brzim i spretnim redarom urlao je da mu treba polomiti obje noge. Učinilo mi se da se malo uzrujao. Možda zato što nije, baš kao ni ja, klizao od djetinjstva. Nevjerojatno, ali čak i na toj hladnoći uspjela sam se preznojiti. On još više. Nije lako povlačiti odraslog muškarca. Kad sam u jednom trenutku napokon pojurila, shvatila sam da vučem samo jaknu. On je ležao na nekom uplakanom dječaku i prijetio mu. Oko njih se stvorio krug znatiželjnika. Redar je zviždeći dojurio srediti stvar. Taj prodoran zvuk upozorenja, glasna glazba i plač malodobnog djeteta na neke ljude mogu imati razoran učinak. Pokazalo se da je moj prijatelj jedan od njih. Pokušao je ustati. Jednom rukom snažno se oslonio na dječakovu glavu, a drugom se pridržavao za redara. Hvala bogu, kad treba preživjeti, prioriteti se sami nametnu. Uspio se uspraviti. Ta mala, ali važna pobjeda dala mu je snage. Kad me ugledao, počeo je urlati da sam za sve ja kriva. Urlao je tako glasno da je dječak prestao plakati. Rekao mu je da samo loša majka može odgojiti tako divlje dijete. Meni je rekao da mu je žao moje djece, ali da vjerojatno bolje nisu ni zaslužila. Od silnog napora i nevjerojatnih decibela, u jednom mu je trenutku puknuo glas. Mislim da je htio još nešto važno dodati svima okupljenima, ali samo je iz mojih ruku bijesno istrgnuo svoju jaknu i u pratnji redara krenuo prema izlazu. Malo pomalo, gomila se počela razilaziti. Rutina večeri opet je zavladala klizalištem. Uključila sam se i ja. Krug za krugom, pa koliko izdržim. Srećom, glazba je i dalje bila dobra. ♥