Gospođa | Andrea Grgić

LXIII

Potpuno razumijem ljude kojima u nekim godinama sve dosadi. Uhodan biznis, ustaljeni obiteljski život, redovna primanja, putovanja. Treba to izdržati. Kad samo pomisli da će tako morati do kraja života, čovjek poželi pobjeći u osamu udaljene džungle na drugom kraju svijeta. Ali život ide dalje, dani prolaze, djeca rastu i što je sigurnost veća, džungla postaje sve dalja. I moj Šef je u zadnje vrijeme bio obuzet takvim mislima. Osjećao se sam, neshvaćen. Nešto ga je iznutra razdiralo, ali nije nalazio riječi za takvu muku. Bio je prazan, bezidejan. Htio je nešto novo, uzbudljivo. Predobro nam je svima, predobro, danima je ponavljao, a to nikako nije dobro. U tom ranjivom stanju počeo je pokazivati neskriveno divljenje prema umjetnicima kojima je svaki novi dan neopisiva sreća jer vlastitim rukama zarađuju za vlastiti kruh. Ta je borba ono što ljudskom biću daje smisao. Poželio je biti jedan od njih. Kako to obično biva kad bog nekoga voli, Šefova se muka savršeno poklopila s tečajem slikanja na koji se upisala njegova supruga. Predložila mu je da krenu zajedno. Tako će kvalitetno provoditi slobodno vrijeme, a usput će i nešto lijepo stvoriti. Na rubu očaja i pribojavajući se najgorega, Šef je pristao samo da ne mora otići liječniku. Onako nesiguran, osjećao se poput dječarca u školskim klupama. Supruga mu je bila velika podrška. Malo pomalo, sve te olovke, boje, kistovi i papiri uspjeli su u njemu nešto pokrenuti. Bio je tako sretan kad ga je voditeljica pohvalila za crtež mačke. Baš je nekako lijepo ispala. Kao prava. Šef ju se nije mogao nagledati. Njezine žive oči pratile su ga svuda po sobi. Šteta što je i drugi ne mogu vidjeti. Kako je to izgovorio, zasjalo mu je sunce. Pa on je taj koji će se baviti vizualnim identitetom tvrtke. Kako se samo prije nije toga sjetio, uzviknuo je gledajući u nebo. Vrag će ga znati kome se obraćao. Da je znao kako je to jednostavno, odavno bi bio umjetnik. Oni su tako opušteni. Ali nikad nije kasno. Promjene počinju malim koracima, radosno je zaključio i pohrlio svima na poslu izložiti svoj plan. Za početak, promijenit ćemo logo tvrtke. To će pridonijeti pozitivnom imidžu firme u kojoj sve kreiramo sami. Opet je bio onaj stari, spreman za nove izazove. Donio je desetak slika i crteža s tečaja. Uzeo je i flomastere. Njemu će više trebati nego onima tamo na tečaju. Bolje da sve to iskoristimo, umjesto da bacamo novce na neke dizajnere. Uštedjet ćemo, a i unaprijediti poslovanje. Bit ćemo tvrtka u kojoj sve radimo sami jer mi to možemo. Bit će to win-win situacija, oduševljeno je klicao. Evo, on će svima biti za primjer. Radost stvaranja i usput ušteda, pa tko to može platiti. On sigurno više neće biti ta budala. Netko je plaho primijetio da dizajner baš ne može biti svatko i da za sve treba vremena. Šefa je to silno povrijedilo. Da je tako razmišljao, nikada ne bi ovo stvorio, rekao je smrtno ozbiljno. Zatvorio se u svoj ured i bacio na posao. Nekako će napraviti logo od te mačke, ne može to biti baš tako teško. Ipak, uzrujalo ga je nepovjerenje kolektiva. Zagledavao se kroz prozor, u strop, u računalo, povlačio crte, gužvao papire, ali ništa. Neki nemir ponovno mu se uvukao u kosti. Dobro bi mu došlo piće sad kad mu je ovako teško. To mu je najpotrebnije nakon napornog dana. Uostalom, neće valjda u ovim godinama trošiti sate na neke budalaštine. Ionako ima previše tih umjetnika, zaključio je, ugasio svjetlo i otišao. Mačka nije ni trepnula. ♥