Gospođa | Andrea Grgić

XLIX

Očarava me nepredvidljivost života. Baš kad pomislim da me preuzela rutinerska ugoda i privatno i poslovno, uvijek se dogodi neko osvježenje. I to je lijepo. Valjda su to ti trenutci o kojima se pišu kapitalna djela i snimaju trosatni filmovi. Naravno, ne mora se uvijek nešto dogoditi baš vama. Sreća drugih ljudi također može biti nadahnjujuća. To je pravi test za ego. Evo, recimo, moj Šef. U zadnje vrijeme veseli se poput djeteta. Napokon se otvaraju mogućnosti za plasman proizvoda na kanadsko tržište. Samo budale ne bi to prepoznale. Sad kad je napokon sve sjelo na svoje mjesto, možemo se prihvatiti pravog posla, rekao je odlučno poput pravog vizionara. Gonjen adrenalinom i suludim optimizmom, prošli tjedan naredio je pripravnici da pospremi njegovu sobu. Trebaju mu doći neki ljudi, nešto u vezi posla, važno je. Onako usput, dobacio joj je kako nije prikladno odjevena za ured, iako je do jučer inzistirao na ženstvenom stilu. Svi budite na svojim mjestima, sad će oni doći, samo što nisu, egzaltirano je ponavljao piskutavim glasom. Pripravnicu je poslao na poštu i rekao joj da se ne mora vraćati. Nije se ponašao kao inače, ali to je razumljivo kad je veliki posao u pitanju. Posve nesvojstveno sebi, poslao je dečke po najbolje crno vino. Bogu hvala, raspitao se i saznao što ti ljudi vole. Važni su, morate shvatiti, jako važni, neprestano je ponavljao. Nakon telefonskog razgovora sa suprugom, pljesnuo se po čelu jer je zaboravio pršut i sir. Nakratko je osjetio slabost u nogama. Proganjala ga je krivnja, opet je bio mali dječak. Međutim, brzo se pribrao i dao kolegici novce za taksi da ode po tu hranu. Nepromišljen, ali nužan trošak. Sve će biti dobro, bog me voli, mrmljao je sebi u bradu. Oko dva, negdje u doba ručka, u ured je ušla šefova supruga u pratnji muškarca. Po šefovoj nenormalnoj ljubaznosti shvatili smo da su to ti važni ljudi koji će nas uvesti na kanadsko tržište. Ovo je naš župnik, ponosno je rekao. Blagoslov ureda mogao je početi. Gospodine, pomaži ideje našeg brata, njegove projekte, energiju, radni stol i obitelj. Kad je zbunjen, vodi ga, kada je klonuo, napuni ga energijom i prožmi svjetlošću, izgovorio je župnik. Smrtno ozbiljni, dečki su molili gledajući u pršut i vino. Ogladnio od blagoslova, župnik je sjeo, a šefova supruga posluživala ga je hranom i vinom. Zna ona kako to njega iscrpi. Tako raznježena, pogledala me i radosno rekla kako ćemo sad moliti za mene, da mi se muž vrati, samo da župnik nešto pojede. Hvala, ali ja to nikako ne želim, meni je baš dobro ovako, odgovorila sam. Šef me ošinuo pogledom i naglasio da nas je župnik jedva utrpao u svoj gusti raspored. Šuti, to ti je zadnja prilika, šapnula mi je šefova supruga. Njezin doprinos bio je ipak ključan u ovoj akciji. Nikako nisam željela da moje odbijanje ugrozi zajamčeni prodor na inozemno tržište, pa sam se prepustila tom duhovnom izazovu. I tako, dok su svi molili za moju neupitnu bračnu sreću u netom blagoslovljenom uredu, ja sam maštala o pršutu i siru kojega je iscrpljeni župnik pojeo, sabotirajući tako siguran ishod molitve. Previše sreće nije dobro za srce. ♥