Gospođa | Andrea Grgić

LIV

U ovim hladnim zimskim danima kad gripa hara, mnogi su završili u krevetu s visokom temperaturom. Čak ni neprijatelju ne bi poželjeli tu muku, kažu. Neki drugi, poput moga Šefa, tvrde da je bolest za slabiće. Sami su si krivi. Sve je to rezultat loše ishrane, pregrijanih prostorija i navika koje vučemo iz djetinjstva, dok smo odrastali razmaženi u okrilju obitelji. Sve u svemu, to je samo još jedan izgovor za nedolazak na posao. Evo, ne pamti je li ikada bio na bolovanju, to su gluposti za malu djecu i žene. Kad je Kolegica javila da bi ostala kod kuće jer se ne osjeća dobro, savjetovao joj je neka se napije čaja i dođe završiti što je započela. Ionako joj je stalno nešto. Nekoliko puta joj je dobacio da prestane kašljati. Smeta ljudima. U prolazu je ugasio grijanje. Bolje je tako, hladnoća ubija viruse. Njemu je ionako uvijek vruće, za razliku od nas žena. Ako joj je baš jako hladno, neka se umota u taj novi šal koji si je kupila. Ali bolest ne pita. Davno smo to naučili. Nakon što se vratio s obilnog ručka, Šef je primijetio da je u uredu malo svježije. Čim on osjeća drhtavicu, znači da je vani debeli minus. Kolegica je sjedila za svojim stolom i kašljucala u šal. Dečki su otišli jer nisu mogli nastaviti s poslom u tako ledenoj prostoriji. To nije za ljude, rekli su. Šef nije imao ništa protiv. Bolje nego da mu se razbole, tko će onda raditi. Uključila sam grijanje, ali on to nije primijetio. Sjedio je u kaputu skršen od temperature i na izmaku snaga pisao dopise ministarstvu. Iz njegove sobe čulo se bjesomučno kuckanje po tipkovnici. Ostavio je otvorena vrata u interesu transparentnog poslovanja. Iz istog razloga uvijek telefonira na razglas. U neko doba nazvao je ženu da joj javi kako će danas ostati malo duže. Nema mu pola ljudi na poslu i opet sve mora sam. Ona je bila puna suosjećanja. Pitala ga je je li što jeo. Nekako joj čudno zvuči, kao da je prehlađen. Slabo jede u zadnje vrijeme, neka mu one žene tamo naprave čaj, valjda nisu i one otišle. Jadan on, krepat će na tom poslu. U tom trenutku, kolegica je nepromišljeno kihnula. Tri puta zaredom. U nadi da će proći neprimijećeno, pokušala je nestati u novom šalu. Iz razglasa se začula optužujuća konstatacija da je tamo netko bolestan. Šef je krotko priznao da je Kolegica prehlađena i da ga je vjerojatno zarazila. Temperatura je rasla u svakom pogledu. Kad je završio s razgovorom, potpuno onemoćao došao je do kolegice i naredio joj da ide kući. Ionako je već napravila dosta štete. Jecajući u šal, skupila je svoje stvari i otišla. Šef je počeo buncati nešto o ljetovanju, neradu, dopisima i bolovima u svim dijelovima tijela, dok su mu se grašci znoja slijevali niz čelo. Uspjela sam razaznati kako mi pokušava objasniti da mu pozovem taksi, jer se ne sjeća gdje je parkirao auto. Morala sam ga otpratiti jer je bio vidno dezorijentiran. U taksiju se nije mogao sjetiti svoje adrese. Taksist je rekao da mu je dosta pijanih budala i proklinjući svoj mučenički život kojemu nema kraja, bijesno odjurio s rastrojenim Šefom na stražnjem sjedalu. Srećom, nije slabić, pa će se brzo oporaviti. Sve je dobro što se dobro svrši. ♥