Gospođa | Andrea Grgić

LVIII

U životu se često dogodi da neke ljude ne upoznamo jer im jednostavno ne damo priliku. Obuzeti vlastitim životom, neodgodivim obavezama, obiteljskim problemima, prolazimo pored drugih i ne razmišljajući kako bi nekome topla riječ, prijateljski savjet ili jednostavno, samo malo pažnje i slušanja, moglo uljepšati dan. Nerijetko zaboravljamo kako smo u dubini duše svi mi samo krhka bića u potrazi za srećom. Pa čak i moj Šef. Znamo da njegov samoprijegor i posvećenost poslu nemaju premca. Svaka minuta u njegovom danu dragocjena je. Dokonosti tu nema mjesta. Pauzu koriste samo uhljebi i žene jer moraju na tržnicu, a odsutni pogled kroz prozor za svaku je osudu jer se iza toga krije sanjar ili slabić. Ali nestalna i slaba ljudska priroda teško odolijeva lijepom vremenu, pa je i on jednoga sunčanog dana odlučio u podne prošetati gradom. Godilo mu je to jesenje sunce koje mu je milovalo lice. Osjećao se ispunjeno i sretno dok je promatrao sve te besposlene nesretnike koji su u društvu prijatelja ispijali kave. Neki su izgledali kao da se dobro zabavljaju. Nakon nekoliko krugova i on je poželio svoja razmišljanja podijeliti s nekim. Bilo kim. Sretnik kakav jest, u toj nevjerojatnoj gužvi uhvatio je moj pogled te se, ne oklijevajući ni trena, zatrčao između stolova i pridružio mojoj prijateljici i meni. Sve je bilo na njegovoj strani. Dan kao naručen za neko skupo piće, koje si inače rijetko priušti, jer ne želi gubiti fokus i oštrinu misli. Svidjela mi se ta njegova nova, nepoznata ljudska crta. Mislim da je i on osjetio taj trenutak. Nešto se u njemu prelomilo. Ne znam jesam li ga ikada vidjela u tako pozitivnom raspoloženju. Smijao se prolaznicima. Komentirao kako nije ni čudo da muškarci malo šaraju kad je grad pun tako lijepih žena. Bio je razdragan. Mojoj prijateljici je dobronamjerno savjetovao da se malo našminka, jer će inače završiti ovako kao ja. Zna ona dobro o čemu govorim, glavom je pokazao prema meni i namignuo. Nekako, sasvim prirodno, uslijedio je njegov monolog o poslovnim uspjesima. Nije propustio istaknuti kako bi više puta sve propalo da je sve prepustio svojim ljudima. Za neke je čak, gotovo ispod glasa, rekao da bi im najradije dao otkaz da može. Ali ucjenjuju ga odozgo pa ih mora držati. Ma reći će on njima kad tad. Nego, odjednom se uozbiljio, poslao mi je sinoć kasno neke mailove, nekoliko njih. Svima u uredu je poslao i nitko mu nije odgovorio. On bi bio sretan da njemu netko piše takve mailove u kojima je sve jasno. Pao bi na koljena od sreće, rekao je. A mi ništa. I ne znamo kako nam je dobro dok ljudi žive bez grijanja. Sivi oblak zakrio je toplo jesenje sunce. Moja prijateljica se pozdravila i rekla da joj je pauza upravo završila i mora se vratiti na posao. I ne pogledavši me, žurnim korakom izgubila se u masi neradnika. Šef je kimnuo i viknuo bravo, mala, tako treba. Svaka čast cure, super ste, uljepšale ste mi dan, rekao je. I da, drugi put on časti, dodao je. Iskapio je svoje piće, ustao i popravio hlače. U uredu je opet bio onaj stari. Hvala bogu, dovoljno je samo malo pažnje da se dogodi čudo. ♥