Gospođa | Andrea Grgić

XIX

Danas sam kupila bor. Lijepi, veliki. Do stropa. Tako su Djeca zaželjela. Odlučila sam ih iznenaditi dok su u školi. Dugo sam birala i svi prodavači bili su vrlo uslužni i ljubazni. Jedan od njih posebno se potrudio, pa sam odabrala bor iz njegove ponude. Krasan, tri metra visok. Čak sam dobila popust od pedeset kuna. Tako veliki bor prilično je težak. I nezgodan za nositi, pa sam ga morala vući. Zvala sam jučer par prijatelja, nažalost ne mogu mi pomoći, zauzeti su, rado, stvarno, da sam bar prije javila. Prodavač bi mi rado pomogao, ali ne može ostaviti borove kolegi, ne snalazi se dečko s novcima, a ljudi su danas svakakvi, hoće prevariti. Srela sam susjede, simpatičan bračni par. Bili su jako razdragani što me vide. Pitali su me za Supruga, dugo ga nisu vidjeli, sigurno je na terenu, znaju da često putuje zbog posla. Rekla sam da više ne stanuje s nama, pa su otišli. Žurilo im se da se ne rasprodaju najljepši borovi. Došla sam do tramvajske stanice, ali bor nije stao u tramvaj. Srećom, stvarno blizu živim. Nisam ga morala dugo vući. Ljubazni prodavač dao mi je i stalak za bor, ali ga nije mogao nataknuti jer je bila velika gužva, to ću ja lako doma, vidi on da sam ja spretna, nije problem i malo dijete to može. Nevjerojatno je toplo za ovo doba godine. Ni rukavice mi nisu trebale, iako bi mi dobro došle. Iglice znaju biti nezgodne. Putem sam srela studenta koji stanuje u našoj zgradi. Vraćao se iz dućana i spremno se ponudio za pomoć. Naravno, prihvatila sam. Malo se iznenadio kad sam rekla da sam na četvrtom katu, zgrada nema lift. Na drugom katu ostao je bez daha, pa sam nastavila sama. Bar nešto. Dok sam ulazila u stan, bor je srušio ogledalo u hodniku. Samo je napuknulo, ništa strašno. Smjestila sam bor u kut dnevnog boravka. Oguljenu stranu bez iglica okrenula sam prema zidu. Morala sam još samo ići potražiti stalak koji sam negdje putem izgubila. Netko će mi valjda moći posuditi sjekiricu ako zatreba. Baš sam sretna kad sve ispadne kako sam planirala. ♥