Gospođa | Andrea Grgić

LXXII

Nakon dugih kiša, ljeto je napokon tu uz bocu mlake vode koja klokoće u torbi. Život je mutna bara, patnja, tekst beskrajno duge klapske pjesme koju jedino može prekinuti nešto novo i neviđeno, poput, recimo, neočekivane poruke na društvenoj mreži. Svatko mudar s pravom bi se zapitao koliko puta je dovoljno za uvjeriti se u vlastitu glupost, ali ako životu ne pružimo priliku, kušin od stine mogao bi nas žuljati i dok snivamo u smrti. Uostalom, pristojno je odgovoriti zgodnom neobrijanom muškarcu koji voli čitati. Učinilo mu se da me odnekud poznaje, valjda se krećemo po istim mjestima. Ispričao se usput na ometanju u kasne noćne sate. Kako uzbudljivo, pomislila sam. Što sam drugo mogla, nego mu iskreno odgovoriti da i ja volim knjige. Kad je dodao kako se i na fotografiji vidi da sam inteligentna, osjetila sam kako su mi se zacrvenjele uši. Ma, to je samo fotka, skromno sam odvratila. Ne bih rekao, smajlić, namig, napisao je i povukao se, opet uz ispriku, jer želi dovršiti najnoviji švedski roman prije nego li ga vrati u knjižnicu. Skoro sam mu poslala srce koje kuca, ali u zadnji čas mi je palo na pamet da netko tko izgleda inteligentno ne bi to nikada napravio. I dobro sam učinila. Naime, već drugi dan sreli smo se u gradu. Koja nevjerojatna slučajnost. Sjedio je sam u kafiću, baš kao pravi ljubitelj knjiga, ali bez knjige. Iako je izgledao kao čovjek koji ne želi da ga se ometa, odlučila sam nastupiti proaktivno. Sad ili nikad. Najgore je žaliti za propuštenim. Prišla sam mu i upitala ga hoće li posuditi i drugi nastavak švedskog romana, navodno je još bolji od prvog. Možda nisam zvučala dovoljno inteligentno jer je izgledao kao da me ne vidi i ne čuje. A možda sam ipak slučajno poslala ono srce, prostrujalo mi je kroz glavu. A možda je i ono najgore. Pročitao je svih šest nastavaka, a ja još nisam ni prvi i nema sa mnom o čemu razgovarati. Hvala bogu, moji strahovi pokazali su se posve neopravdanima, jer to nije bio on. Promrmljao je da sam ga zamijenila s nekim, valjda zbog te brade i smjesta otišao gledajući u pod. Na tren sam osjetila ubod sumnje, ali moj pozitivan stav bio je jači. Pokazalo se da sam u pravu jer mi je u sitne sate opet stigla poruka. Pitao me jesam li danas bila u bijeloj haljini. Učinilo mu se da me vidio u gradu kad se vraćao iz knjižnice oko pet popodne, ali bilo mu je neugodno zazvati me. Povučen je. Iako sam oko pet bila na poslu u crnim hlačama, bilo mi je drago što mi je to rekao. Osjetila sam vrućinu, ovaj put do korijena kose što me ohrabrilo u mom daljnjem djelovanju. Dobila sam poriv da ga izvučem među ljude. Osim toga, te zamjene znaju biti nezgodne, pa da ih izbjegnemo, predložila sam susret na kavi uz moguću razmjenu knjiga. Smajlić, smajlić. Mora razmisliti. Prestao je davno piti kavu. To se samo tako kaže, rekla sam. Može i vino, nisam se predavala. Ljeto je. Ili pivo, nastavila sam u šaljivom tonu. Odgovorio mi je da mu je teško izlaziti dok čita poeziju, jer se tada povlači u sebe i zaželio mi laku noć. Sve me više intrigirao. Nevjerojatno, ali drugi dan sam opet u istom kafiću vidjela onog tipa toliko nalik njemu. Bio je sa ženom. Izgledala je inteligentno. Nasmiješila sam mu se i rekla da se sad poznajemo. Doimao se nekako prestravljeno. Tvrdio je da sam ga zamijenila, sad valjda s nekim drugim. Zbog brade, zacijukao je molećivo kao da mu je to zadnja slamka spasa. Na spomen brade, žena je ustala i otišla kao refren klapske pjesme kojom je više nije mogao dozvati. Navečer nije bilo poruka. Snaga poezije bila je jača, a i moja glava se ohladila. Pa ipak, svidio mi se moj novi proaktivni pristup. Poslala sam mu srce. Smajlić, smajlić, namig. ♥