Gospođa | Andrea Grgić

XLVIII

Nije lako biti sam, osobito u ovo blagdansko vrijeme. Život je pun neočekivanih obrata i od silnih planova i očekivanja, odjednom nemamo nikoga pored sebe. Pa ipak, u nekih ljudi samoća može pobuditi neviđenu kreativnost. Pretpostavljam da je baš u nekom takvom stanju svijesti bio jedan moj bivši kad mi je nakon skoro pet mjeseci opet poslao poruku. Napisao je da misli intenzivno na mene zadnjih dana. Sjeća se sa sjetom naših šetnji po jesenskom lišću i kako smo mu kupovali košulju dok su se prodavačice smijale njegovoj, nadaleko poznatoj, duhovitosti. Koja su to divna vremena bila. Neće nikada zaboraviti kako sam mu brzo, poput neke čarobnice, spremila kajganu s tikvicama koju toliko obožava. Sam je, kaže. Nema koga nazvati, čak mu se ni bivša žena više ne želi javiti. Davno bi on već riješio tu muku ovozemaljskog života da mu nije majke za koju treba brinuti. Inače, dobro mu ide, na poslu ga svi obožavaju i dive mu se i sve kolegice su zaljubljene u njega. Volio mi je pričati o tome dok smo bili zajedno. Ozario bi se poput dječaka objašnjavajući mi da su lude za njim, osobito jedna mlađa, jako zgodna, fenomenalno građena i nevjerojatno inteligentna. Baš mu je bilo žao da mi ne može pokazati njezinu sliku, valjda mu je ostala spremljena u drugom mobitelu. Napisao je još da mu i dalje nije jasno da je tih par riječi koje je izrekao u afektu dovelo do toga da ga ostavim. Davno sam mu prestala odgovarati na poruke, pa tako nisam ni na ovu zadnju. Mislim da mu to nije baš dobro sjelo. A ni biometeorološka prognoza nije mu išla na ruku tog dana. Poslao je smjesta i drugu poruku sav u čudu zašto ne odgovaram. Moje ponašanje je neprihvatljivo i bez presedana, napisao je. Obratio se izravno bogu upitavši ga zašto ga toliko kažnjava. Kako ni on nije poslao odgovor, a i naglo je zatoplilo za ovo doba godine, uslijedila je i treća poruka. Ozbiljnim tonom upozorio me da ne namjerava ostati sam do kraja života i da me lijepo moli neka mu preporučim neku svoju čestitu prijateljicu. On je dobar muž, a njegova je ljubav poput dara s neba. Omogućit će joj lijep i lagodan život što sam i ja mogla imati da sam bila pametna. Baš kad sam pomislila da bih mu mogla napisati neka već jednom prestane i ostavi me na miru, poslao je i četvrtu poruku. Prilično sam ga razljutila. Nije me nikada trebao sresti. Čangrizava sam, isfrustrirana, u perimenopauzi i kao takva ga nisam zavrijedila. Ako je ikada bio nagao i agresivan, bilo je to zato što me previše volio. Previše. Davao mi je čistu, nepatvorenu ljubav, njezinu esenciju, a ja sam to sve odbacila kao iznošene cipele. Zapravo ne može uopće vjerovati da je ikada volio takvu osobu. Svijet je postao grozno mjesto. Lijepo me moli da mu se više nikada ne javim i ovo je njegovo zbogom. Posljednje zbogom ovaj put, naglasio je. Zapuhao je topli vjetar kovitlajući smeće koje se skupilo na gradskim ulicama. Proljeće usred zime za neke je ljude doista zbunjujuće. Pokazalo se to u narednoj poruci u kojoj mi je poslao fotografiju sebe cijeloga u novoj jakni i novoj dolčeviti. Prodavačice su rekle da mu briljantno stoje. Baš dobro, za koji dan će opet zahladnjeti. Razgovore s bogom ipak ne treba olako shvaćati. ♥