Gospođa | Andrea Grgić

LXVIII

Vrijeme ide, godišnja doba se smjenjuju. Bude li sreće okupaš se u moru, dočekaju te moljci koji su se ugnijezdili u riži i sve lijepo baciš u smeće. Doneseš dvije, tri nove stare odluke, odgodiš ih do poslije Božića i život ide dalje. Zapravo je jednostavno. I moj Šef tako misli. Otkad se razveo prošao je kroz pakao i gdjekoji rajski trenutak. Bio je opet mlad, potom neviđeno star i jednom nogom u grobu. Bio je napokon zauvijek slobodan, da bi shvatio kako je zapravo napušten i ostavljen poput starog kaputa. Da, tako je rekao. Ja sam stari iznošeni kaput. Njegova bivša supruga, koja sada više ne pati od razornih migrena i bolova u kičmi, bila mu je najbolja prijateljica, prava svetica, da bi već u istom danu postala najljuća protivnica koja će ga doći glave. Hvala bogu, sabrao se i sve je, napokon, došlo na svoje mjesto. Opet je sretno zaljubljen. Onih par prolaznih avantura nakon razvoda bile su samo utjeha, razonoda, ništa ozbiljno. Sada je to ono pravo. Tako brzo stečeno životno iskustvo ponukalo ga je da mi da koji savjet. Okolnosti su se promijenile. I on je prošao isto što i ja, pa mu je žao gledati me kako se godinama valjuškam u istoj bari. Nije da se nisam složila. Jel ima šta, pitao je bez okolišanja. Nekad je najbolje tako. Sasvim očekivano, odgovorila sam da nema. Pa zašto, nastavio je. Pa ne znam, rekla sam. Pa nije valjda da ti nitko ne valja, gazio me dalje. Pa nije, nego, uopće ih nema, borila sam se. Pa kako nema, vidi mene, sredio se u par mjeseci, uskliknuo je, a oči su mu zasjale luđačkim sjajem. Pa kako je to moguće, najiskrenije sam ga pitala. Ne želi umrijeti sam, odgovorio je kao iz topa. A može umrijeti sutra, rekao je i lupio dlanom o stol. Kako drukčije naglasiti važnost te činjenice. S nestrpljenjem sam čekala nastavak, no nije ga bilo. Netremice je zurio u mene poput starog šamana koji zna sve odgovore, ali može ih dati samo onima koji su ih spremni čuti. Budući da je zaključio kako još nisam ta, odlučio mi je pomoći. Ipak me simpatizira. Nema biranja, izgovarao je polako rastavljajući riječi na slogove. Ako nećeš ti, doći će druge tri, dodao je ne bi li mi dočarao težinu situacije u kojoj se nalazim. Nekako sam slutila da je već dugo tako, ali u meni je ipak tinjala, možda suludo nerazumna, nada kako ću upoznati nekoga za sebe u nepreglednom mnoštvu neizbora. Osjetio je da je prešao granicu i u njemu se nešto prelomilo. Vodili smo već ovakve razgovore, ali valjda nikada nije bio dovoljno jasan. Sad mi je odlučio reći sve. Sve. Pa kud puklo, da puklo. Pritom nije mogao naći dovoljno riječi kojima bi naglasio kako mi vrijeme curi pred očima, kroz prste, pješčani sat je to, svako zrnce pijeska je poput sekunde, mogu ga okretati koliko hoću, ali vrijeme se ne može vratiti. A dozvolit ću, ispričao se na direktnosti, on mi to mora reći, ali ja više nisam mlada, bit ću samo još starija, sve starija, možda se i razbolim, djeca će otići, svatko gleda sebe, a ja ću se pitati gdje su mi bile oči, ma što, gdje mi je bila pamet, kakvo biranje, nema tu sreće, jer da imam sreće ne bih ja sad tu sjedila. I da, nema više vremena, n e m a. Sad koga ugrabim, neka ne puštam. Nema se što čekati. Kao i uvijek, on mi od srca želi sve najbolje, ali ako ćemo iskreno, boji se da je to to. Protrljao je potiljak i otišao pognute glave. Uvijek ga potresu ove teške teme. Sjetila sam se da moram baciti i brašno. Moljci se znaju i tamo namnožiti. Valjda ću imati vremena. ♥