Gospođa | Andrea Grgić

XXXVII

Napokon su počeli divni proljetni dani. Vrijeme je za promjenu garderobe. Imam nekoliko krasnih odjevnih kombinacija. Nekoć su mi lijepo stajale, svi su mi to govorili. Budući da danas izgledam svježe i zdravo u licu, to što neke stvari ne mogu zakopčati, sad je manje važno. Pročitala sam u vodećem časopisu za žene da smo seksi kada se tako i osjećamo. Kako bismo postigle to stanje, jako je važno u svakoj prilici nositi seksi rublje. Hvala bogu, toga imam. Prijateljice mi već godinama za rođendan poklanjaju raskošne i izazovne kompletiće. Doista su prekrasni. Uopće nije bitno što ih nitko nikada nije vidio. Odlučila sam da ću ih odjenuti. Osjećat ću se samouvjereno i svi će se pitati što je uzrok toj promjeni. Bit ću tajanstvena i nedokučiva. Odjenula sam zato lijepi čipkasti korzet zagasito crvene boje. Krasno mi stoji, grudnjak mi ni ne treba. Usput će me i zategnuti u struku, što nije loše ispod malo uže haljine. Nakon toliko godina potkošulja, ovo je za mene posve novo iskustvo. Imam i predivne cipele na visoku petu. Nove su, obula sam ih samo tri puta. Savršeno će ići uz haljinu. Bolje su od balerinki. One me nekako skrate, a ovako ću se ipak prisiliti na uspravno držanje. Putem do posla vidjela sam puno ležerno odjevenih žena u ravnim cipelama i tenisicama. Sigurno je to sad u modi. Kad sam došla u ured već je bilo jako vruće. Šef me pitao je li mi dobro. Od ovako naglih promjena vremena ljudima zna pozliti, njemu se to desilo nekoliko puta. Ako mi se stanje ne popravi, neka slobodno odem doma. Zbog vrućine sam čitav dan pila puno vode. Voda je dobra baš za sve, a koža će mi biti posebno zahvalna. Tako stručnjaci kažu. Šefu sam i dalje izgledala drukčije nego inače. Vjerojatno zbog silne vode koju sam popila. Oko podneva je baš dobro zagrijalo. Toliko da sam morala skinuti korzet. Nije mi uspjelo otkopčati tridesetak sićušnih kopči, pa sam ga u skučenom toaletu pokušala svući preko glave. Srećom, rasparao se po šavu i nakon toga je sve išlo kao podmazano. Kopče su stvarno kvalitetne, nijedna nije popustila. Kad sam se vratila u ured, svi su bili u vestama jer je kolega uključio klimu. Odložila sam korzet na stol. Šef mi je donio čašu vode, učinilo mu se da sam malo blijeda. Pitao me je li to ista haljina u kojoj sam došla na posao. Kao da sam se opet malo popunila, vidi on da dosta jedem u zadnje vrijeme. Htio me zapravo zamoliti da odem umjesto njega na sastanak, nije ništa bitno, neki bezveznjaci, moći ću valjda još toliko izdržati. On ne može nikako, mora hitno malome u školu na informacije. Baš mu je žao što u blagajni nemamo novaca za taksi, ali to je blizu, najbolje da prošetam kad je tako lijepi dan. Šal ne trebam ponijeti, neka stoji tu na stolu do sutra, spremačica neće ništa dirati. Kad sam izlazila iz ureda, viknuo je za mnom da svakako kupim vodu, vani je pravi pakao. I neka pazim da se po stepenicama ne ubijem u tim cipelama, ne bi htio biti kriv za nešto što nema veze s njim. Baš sam sretna. Danas je rijetko naći šefa koji brine za svoje djelatnike. ♥