Gospođa | Andrea Grgić

XXXVI

Tvrtka u kojoj radim nalazi se na vrlo lijepom mjestu. Mnogi znanci koje put navede do centra grada jer moraju nešto obavljati, vole navratiti do mog ureda. Ostane im dvadesetak minuta vremena do sljedećeg dogovora, kavu su već popili, pa onda nalete jer nemaju gdje. Sjete me se u prolazu, pa dođu provjeriti radim li još, a možda će mi i pauza dobro doći. Tako me neki dan iznenadio prijateljičin muž. Draga prijateljica, lijepo smo se družile u sedmom razredu, a onda se preselila. Srele smo se opet pred kraj studija i nakon toga nismo se godinama vidjele. Zadnji naš susret organizirala je ona prije pet godina. Odlučila je društvo iz osnovne škole pozvati na roštilj. Ipak su prijatelji iz djetinjstva najbolji prijatelji. Tamo sam upoznala i njenog supruga. Šutio je i roštiljao. I zapamtio gdje radim. Rijetko dolazi do grada, morao je zamijeniti neke hlače, pa me došao pozdraviti. Baš se pitao hoću li ga se sjetiti. Vrijeme leti, ali pamti taj roštilj, odlično je bilo. Baš je sinoć rekao ženi da smo sjajna ekipa. Žao mu je što nema takve prijatelje, ljudi izgube kontakt, život nosi svoje i tako, da. Mislio je da možda imam vremena za kavu. Nažalost, danas nemam, šteta što nije nazvao prije. Ma sve pet, ne trebam se opterećivati, brzo će on. Ni pet minuta. Čuo je da sam se rastala, eto, ljudi pričaju. Djeca su dobro valjda, to je ipak najvažnije. Kaže mu supruga da mi je dobro na poslu, da imam korektnu plaću. Vidi on da ne oskudijevam, nose se marke. A bivši muž, priča se da mu je krenulo, vidjeli su ga u nekom dobrom autu. Fino je to, neki stvarno dobro žive. Kad je već tu, htio me pitati mogu li mu posuditi 3500 eura. Mora porješavati neke stvari, nebitno. Hitno mu treba. Sutra. Vratit će mi za mjesec dana. Bilo bi dobro da ništa ne govorim njegovoj ženi, zna on da smo mi bile bliske. Stvarno me cijeni, ne bi htio da nešto krivo shvati. Kužimo se, ne. Rekla sam mu da mi je jako žao, ali nemam te novce. Da bar imam toliko da mogu okolo posuđivati ili da napokon riješim taj minus, nitko sretniji od mene. Nervozno je gužvao vrećicu s hlačama i rekao da mu je to malo teško za povjerovati. Zna on takve. Ide se po restoranima, puše se samo skupe cigarete, da. Pozna on ljude, nije on od jučer. Kad se samo sjeti kako nas je sve lijepo ugostio na roštilju, jeli smo i pili, a kad treba pomoći, nigdje nikoga. Otišao je bijesno i bez pozdrava. Iste večeri nazvala me prijateljica. Tužna je i razočarana i još brine za njega koji s migrenom leži u mračnoj sobi. Uzrujao se, osjetljiv je. Jasno joj je da joj nisam prva na popisu, ali ovo nije mogla ni sanjati. Tako se ponašati prema nekome tko je htio samo pozdraviti. Zar je bilo teško kavu ponuditi, popričati? Pa ne dolazi čovjek svaki dan u grad. Zgranuta je mojom hladnoćom i ne može vjerovati da smo ikada bile prijateljice. Kao da joj je netko srce iščupao. Uopće je ne čudi što sam se rastala. Prijetećim tonom naredila mi je da je više nikada ne nazovem i prekinula razgovor. Lijepo je vidjeti brak u kojem vladaju povjerenje i zajedništvo. ♥