Gospođa | Andrea Grgić

XLVII

Uvijek me razveseli spoznaja da ljudskoj domišljatosti nema granica. Danas kad imamo sve manje vremena za sebe, snalažljivost je vještina koju valja cijeniti i poticati što je više moguće. Drago mi je da sam nakon dugo vremena upoznala i takvog, snalažljivog muškarca. Prijateljica arhitektica zamolila me da joj pomognem na važnom sastanku s investitorom i potencijalnim francuskim partnerima. Investitor, naš čovjek, sposoban i probitačan, nije htio ispasti budala pred Francuzima pa se dosjetio prevođenja. Mudar poslovni potez. Dogovorili smo se malo ranije da mi objasni o čemu će na sastanku biti riječi. Voli cappuccino. Najvažnija mu je pjenica. U centru nema nijednog kafića gdje mu znaju napraviti pjenicu baš kako on voli, pa smo se našli u jednom zgodnom baru s pogledom na reciklažno dvorište, tik do teretane u koju redovito odlazi. Tu ga znaju i nikada nisu omanuli. Ima tamo i svoj stol za kojim me i dočekao. Samouvjeren i opušten, on je čovjek koji ne drži previše do forme i nije mu se dalo gnjaviti s ustajanjem i sličnim koještarijama. Osim toga, smjestio se baš tako da može dobro vidjeti svoj auto. Uvijek ga tako ostavi na četiri žmigavca. Čak ni tu više nema mjesta za parkiranje, a pločnik bezveze zjapi prazan. Svežanj ključeva stajao je na stolu zbog možebitne brze reakcije. Osim važnih ključeva, visjela je tu i grickalica za nokte. Njezini Swarovski kristali zavodljivo su blistali usred te neugledne gomile. Snalažljivi investitor me na brzinu uputio u par bitnih stvari motreći pritom na svoj auto. Taman na vrijeme kad je stigla moja prijateljica s dvojicom francuskih investitora. Susret je bio obećavajuće srdačan i opušten. Svi smo morali uživati u cappuccinu. Francuze je oduševila ta čvrsta i postojana pjenica. Čak ni reciklažno dvorište nije pokvarilo ugođaj. Činilo se da se pregovori dobro razvijaju. Moja prijateljica je, kao i uvijek, sjajno prezentirala svoj projekt i nitko nije ni primjećivao sve te ljude u trenirkama koji su nakon teretane dolazili na pivo. U jednom je trenutku naš snalažljivi čovjek posegnuo za svežnjem ključeva i mašio se grickalice optočene kristalima. Ne gubeći ni nit ni fokus, gotovo naslijepo, odrezao je nokte na lijevoj ruci. Nokat s palca je, poput sićušnog ali ubojitog srpa, odletio ravno u pjenicu Francuzova cappuccina. Ostao je tamo stajati uspravan i ponosan poput zastavice kakve planinarske ekspedicije na najvišem vrhu Alpa ili Himalaja. Ne gubeći vrijeme, naš je čovjek, onako usput, preostale nokte uredno skupio sa stola i bacio ih u pepeljaru. Vidno osupnut neposrednošću, Francuz je srpoliki nokat s malo pjenice žličicom otresao na pod. Ne bi li prekinuo neugodnu tišinu, njegov kolega je osjetio potrebu još jednom pohvaliti kvalitetu našeg cappuccina. Dok sam čekala da moja prijateljica brizne u plač, investitor je pokušavao lijevom rukom srediti nokte desne ruke i tu se malo pogubio. Pružio mi je grickalicu i promrmljao bi li ja možda mogla samo tu, sa strane, dok on dovrši priču. Srećom, u zadnji čas je krajičkom oka spazio kako mu pauk pokušava dići auto i kao opaljen ustao od stola. Doviknuo nam je da smo se ionako sve dogovorili i da on sad mora maknuti auto. Neka im to prevedem. Prijateljica je otišla u WC i dugo se tamo zadržala. Platila sam te kave i još malo čavrljala s Francuzima o prirodnim ljepotama naše zemlje i nedavnim parlamentarnim izborima. Hvala bogu, dobro sam se snašla. A i cappuccino je stvarno izvrstan. ♥