Gospođa | Andrea Grgić

LXVI

Iskusni ljudi kažu da je dobro mijenjati sredinu ako želimo da nam se dogodi nešto novo. Oko nas su paralelni svjetovi, a mi se držimo svog malog poznatoga kruga očekujući nemoguće. Nova okolina i novi ljudi čekaju, ali ne zauvijek. Treba iskoristiti te prilike koje nam se pružaju. Ima ih napretek, samo moramo dobro otvoriti oči. Budući da imam sreće, čim sam osvijestila tu novu spoznaju, prilika se stvorila. Draga znanica pozvala me na svoj rođendan. To je to. Bila sam spremna. Obuzela me plima samopouzdanja pomiješana s uzbuđenjem zbog odlaska među posve nepoznate ljude. Duboko u srcu osjećala sam da je to večer koja će mi promijeniti život. Nisam se prevarila. Dočekalo me veselo društvo sretnih parova. Prihvatili su me kao staru prijateljicu, a ja sam se osjećala kao da se znamo sto godina. Među njima je bio i brat moje znanice. On je bio zadužen za glazbu. Nevjerojatno, ali kao da sam ja birala pjesme. Jedna bolja od druge, baš po mom ukusu. Osjećala sam se sve bolje, a i vino je bilo fino. Nakon dugo vremena opet je cijeli svijet bio moj. Tako ohrabrena, prišla sam mu i pohvalila njegov glazbeni ukus. Nije skrivao zadovoljstvo. Baš dobro da sam došla, tu je uvijek jedini koji nije u paru. Otkad se razveo, to je jednostavno tako. Već mu je pomalo dosadilo izlaziti s muškarcima. Grad je pun slobodnih žena, ali sve izlaze s prijateljicama i nije im lako prići. I tako stalno. Svi se samo gledaju i mimoilaze kao brodovi u noći. Možda je pretjerano izbirljiv, ali što da radi. Samo je iskren prema sebi, a to je nije lako. Složila sam se s njim. Čudesno je kako se nekad sve savršeno poklopi. Bio je nekako drag. Sladak. Pametan. I vrlo pažljiv. Pazio je da mi čaša ni u jednom trenutku ne bude prazna. Odjednom je nestao i vratio se s dva tanjura puna hrane. Parovi oko nas plesali su i pjevali, a mi smo se polako zbližavali. Nismo mogli prestati razgovarati. Nije ga spriječila čak ni hrenovka u lisnatom tijestu koju je utrpao u usta. Toliko toga mi je želio ispričati da je zaboravio žvakati. Od silnog nestrpljenja izgubio je kontrolu nad mrvicama koje su mu ispadale iz usta. Nježno lisnato tijesto pomiješano sa slinom pretvorilo se u kišu brzih projektila koji nisu birali cilj. Atmosfera je bila na vrhuncu. Vidjelo se da je sretan. Oduševljeno je govorio o nekoj predstavi, bio je u takvom zanosu da je sve palo u drugi plan. Morao mi je sve ispričati unatoč glasnoj glazbi i hrenovkama u lisnatom koje su ga prigušivale do nerazgovjetnosti. Drugi čin je bio maestralan. Fantastičan. Razumljivo, to je izazvalo neočekivanu eksploziju mrvica. Neke su padale ravno, neke su završile u mojoj čaši, a nekolicina ih se zaustavila na mom rukavu. Pažljiv kakav jest, prstima ih je uklonio, jednu po jednu, ne gubeći nit razgovora. Dok me zavodljivo gledao, u kutu usana, poput listića na vjetru, treperila mu je mrvica lisnatog tijesta. Pružila sam mu papirnatu salvetu. Uzeo ju je i ispuhao nos. Nevjerojatno kako smo usklađeni, rekao je i zvučno usisao ostatke hrane između zuba. Salvetu je umočio u vodu i krenuo s moje košulje brisati posljednju razmočenu mrvicu. Bio je to vrhunac naše intime. Možda sam pretjerano izbirljiva, ali mrvice su ipak samo mrvice. ♥